Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

14. prosinac 2017.

Poruke i poslanice

Biskup Tomo Vukšić

Biskup Tomo Vukšić

Žepče, 15. rujan 2017.

Propovijed biskupa Vukšića na 25. obljetnici osnutka 111. xp brigade HVO Žepče

Gospa Žalosna primjer, utjeha i razlog nade svima koji pate

U petak, 15. rujna 2017. na Blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne, proslavljena je obljetnica osnutka 111. xp brigade Hrvatskoga vijeća obrane Žepče. Svetu misu je predvodio i prigodnu propovijed uputio mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u Bosni i Hercegovini. Propovijed biskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

Sa zahvalnošću i ponosom danas obilježavamo 25. obljetnicu osnutka 111. xp brigade Hrvatskoga vijeća obrane Žepče. Zahvaljujemo svim pripadnicima ove brigade za hrabrost i za sve dobro, koje su učinili u obrani života, slobode, svoga naroda i svakoga čovjeka. Neka im Gospodin Bog višestruko uzvrati svojim blagoslovom! Istovremeno, molimo Božje milosrđe da njima, i svakomu od nas zajedno s njima, oprosti svaku slabost, počinjeni grijeh, nasilje i nepravdu, ako ih je bilo. Posebice pak molimo za one pripadnike ove brigade, koji su poginuli u borbama, ili umrli kroz ovo vrijeme poslije rata. Neka svima njima dragi Bog oprosti sve slabosti, a za sva njihova dobra djela neka im, po svom beskrajnom milosrđu, udijeli nagradu svoje vječne blizine. Njihovim ožalošćenim majkama i očevima, suprugama, djeci, braći, sestrama i prijateljima neka udijeli hrabru nadu u vjeri, da će se ponovno susresti nakon uskrsnuća! Molimo i za sve ranjene, vojnike i civile, koji trpe bilo u tijelu bilo u duši, kao i za njihove ukućane, koji im pomažu i zajedno s njima trpe, da hrabro i ustrajno nose svoj križ i prikazuju ga kao svoju molitvu bola i patnje za vrednote, za koje su se borili dok su bili pripadnici brigade. Iznad svega, neka ih prikazuju kao svoju strpljivu molitvu, da Gospodin Bog prosvijetli pameti svih ljudi kako bi učinili sve da rata više nikada ne bude.

Božja providnost je htjela da obilježavanje ove obljetnice bude upravo danas, na blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne. To je blagdan „žalosne Majke Božje“, koji se slavi samo jedan dan nakon blagdana Uzvišenja Svetoga Križa, što ga je cijela Crkva proslavila jučer. Današnji blagdan je u najužoj vezi s Kristovim Križem, s njegovom vjernosti u patnji, te u Kristovu Križu i Kristovoj vjernosti nalazi svoje utemeljenje, osmišljenje i putokaz.

Po Kristovoj patnji na križu sav je ljudski rod otkupljen. Svakom čovjeku je po tom znaku ponuđeno spasenje. Čak i onima, koji su Isusa osudili i razapeli, jer Isus je po Križu otkupitelj svakoga čovjeka i cijeloga svijeta. U tom Božjem planu spasenja, Isusova žalosna Majka Marija je suotkupiteljica svih Božjih stvorenja, jer Isusa nije samo rodila i svijetu darovala kao Spasitelja, već je u velikoj žalosti stajala pod križem dok je njezin Sin patio i umirao. I zajedno s njim beskrajno trpjela. Kao što bi trpjela svaka majka, dok je prisiljena svojim očima gledati kako na strašan način pati njezino posvema nedužno dijete.

Marijina žalost bila je žalost majke, koja je gledala kako njezin sin trpi, biva ponižen i umire. Međutim, i prije Isusova razapinjanja na Golgoti Marija je trpjela silne duševne boli, jer je od početka znala što će se njezinu Sinu dogoditi. To joj je navijestio starac Šimun u času kad su Marija i Josip, samo nekoliko tjedana nakon njegova rođenja, Isusa prikazali u hramu u Jeruzalemu. Njih dvoje su činili ono što je bio običaj i propis židovske vjere: da se svako muško prvorođenče prikaže Gospodinu (Lk 2,23).

Kad su donijeli Isusa u hram, u naručje ga je primio starac Šimun, koji je službovao u hramu te je, promatrajući to dijete, izrekao poznatu ispovijest vjere o Isusu kao Spasitelju svijeta riječima:„Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“ (Lk 2,29-32). I nastavlja Lukino evanđelje, da su se Marija i Josip, čuvši ono što govori prorok Šimun, divili onomu što se to govori o Isusu. Na to ih je Šimun blagoslovio te se obratio Mariji, majci njegovoj, i sigurno ju šokirao riječima: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ (Lk 2,34-35).

Isus kao znak osporavan bio je taj mač boli, koji je navijestio starac Šimun, svakoga dana nakon toga je probadao Marijinu dušu. Zabrinuta za budućnost svoga Sina, sigurno je trpjela velike duševne boli. Bio je to njezin psihološki križni put, koji se u njezinoj duši ponavljao svakoga dana kroz više od trideset godina prije Golgote. Tako je Gospa bila majka u trajnom stanju boli!

Koliko je bila velika i neopisiva Marijina bol, možda ponajbolje govori posvemašnja šutnja biblijskih svetih pisaca o toj temi. Zašto su to učinili, ne znamo! Ali je činjenica da svete knjige o Marijinoj boli šute. Najvjerojatnije zato što im je bilo jasno da je neopisiva bol majke, koja gleda strašno mučenje i teško umiranje svoga djeteta.

Kažu da je neki slikar pokušavao naslikati bolno lice oca, koji gleda kako umire njegova kćer. I nakon što poslije mnogo pokušaja nije upio naslikati bol na očevu licu onako kako je želio, veli priča, da je slikar na svom prikazu očevo lice jednostavno prekrio crnim velom i tako ostavio svakom promatraču slike, da u svojim mislima sam sebi naslika bolno očevo lice. I kao što je slikar ostao bez prave ideje i načina, da vjerno naslika bolno lice oca, koji promatra umiranje voljene kćeri, te na kraju odustao, vjerojatno su se u sličnoj situaciji našli evanđelisti u svom pokušaju, da opišu Marijinu bol u Isusovu umiranju. Oni jednostavno nemaju riječi, da izraze ono što je bilo. Zato su velom šutnje u svojim izvještajima prekrili Marijinu bol te svakomu od nas ostavili mogućnost i obvezu da u svojim razmatranjima, pisanjima i propovijedanju opišemo.

Šute sva četvorica evanđelista. Jedino Ivan kaže samo, kao što smo maloprije čuli u pročitanom odlomku iz njegova evanđelja, da je uz Križ Isusov stajala majka njegova Marija (Iv 9,25). To je bila zgoda, u kojoj se najdramatičnije ispunilo Šimunovo proročanstvo. Mač boli je najgrublji način probadao Marijinu dušu. O tomu šute evanđelisti jer se očito osjećaju nedoraslima zahtjevnom opisu. Šute također zbog dubokoga poštovanja prema Spasiteljevoj Majci. Šute možda također zato, što su bili pripadnici kulture i tadašnjega općeg uvjerenja, da je od svih mogućih boli najteža bol majke koja prisustvuje mučenju svoga sina. Dapače, mučitelji su nerijetko u ono vrijeme naređivali roditeljima, posebice majkama, da moraju gledati mučenje i umiranje svoje osuđene djece.

U kasnijoj crkvenoj pobožnosti, međutim, u slikarstvu, kiparstvu pjesništvu, glazbenoj kulturi i teološkim izričajima Marijina bol je česta tema. Nastala su brojna umjetnička i znanstvena teološka djela. U tom nizu je također Stabat Mater dolorosa (Stala tužna mati): najpoznatija od svih pjesama, ikada napisanih na tu temu, koja se vrlo često i u našim krajevima pjeva kao sastavni dio pobožnosti križnoga puta. Prema tradiciji napisao ju je na latinskom jedan od najpoznatijih srednjovjekovnih talijanskih pjesnika Iacopone iz Todija (†1306.), a na hrvatski preveo Milan Pavelić. Ponovimo je u vjeri kao čin osobne blizine s Isusom patnikom i solidarnosti s njegovom žalosnom majkom Marijom.

Stala plačuć tužna Mati, / gledala je kako pati / Sin joj na križ uzdignut.
Dušom njenom razboljenom, / rastuženom, ražaljenom, / prolazio mač je ljut.
O koliko ucviljena / bješe ona uzvišena, / Majka Sina jedinog!
Bol bolova sve to ljući / blaga Mati gledajući / muke slavnog Sina svog.
Koji čovjek ne bi plak’o / Majku Božju videć tako / u tjeskobi tolikoj?
Tko protužit neće s čistom, / kada vidi gdje za Kristom / razdire se srce njoj?
Zarad grijeha svoga puka / gleda njega usred muka / i gdje bičem bijen bi.
Gleda svoga milog Sina, / ostavljena sred gorčina, / gdje se s dušom podijeli.
Vrelo milja, slatka Mati, / bol mi gorku osjećati / daj, da s tobom procvilim.
Neka ljubav srca moga / gori sveđ za Krista Boga, / da mu u svem omilim.
Rane drage, Majko sveta / Spasa za me razapeta, / Tisni usred srca mog.
Neka dođu i na mene / patnje za me podnesene / Sina tvoga ranjenog.
Daj mi s tobom suze livat, / Raspetoga oplakivat, / dok na svijetu budem ja.
U tvom društvu uz križ stati, / s tobom jade jadovati / želja mi je jedina.
Kruno Djeva, Djevo divna / Budi meni milostivna / Daj mi s tobom dijelit plač.
Daj mi nosit po sve dane / Isusovu smrt i rane, / Osjećati muke mač.
Neka rane izrane me / Neka svega opoje me / Sina tvoga križ i krv.
Ti na sudu za me zbori, / Djevo sveta, da ne mori / Pakleni me vječni crv.
Kada dođu smrtni časi, / Kriste Bože, nek me spasi / Majke tvoje zagovor.
Kad mi zemlja tijelo primi, / dušu onda uzmi ti mi / u nebeski blažen dvor. Amen.

U današnjem odlomku iz Poslanice Hebrejima Isus je predstavljen upravo kao milosrdan veliki svećenik, koji je uvijek vjeran velikim idealima i volji Božjoj, patnjama usprkos. Kaže taj odlomak o Isusu: „On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja“ (Heb 5,7-9).

Isusovo djelo spasenja nastavlja se po Crkvi, a Marija je pojava koja sažima cijelo poslanje Crkve. Njezina osobna uloga je, na svoj način, lik i model uloge, ponašanja i poslanja Crkve i svakoga pojedinca u njoj. Ona je osoba, koja je rodila i ljudima darovala Boga Spasitelja. To je osnovna zadaća i poslanje Crkve, ali i svakoga kršćanina koji je pozvan da, na duhovan način, rađa Boga u dušama ljudi, koje mu Providnost Božja šalje na životnom putu. Ona je vjerna službenica Božja, koja ne posustaje ni u patnjama ni pred mačem boli te je time primjer svima da, po njezinu zagovoru, ustraju u kušnjama i bolima ovoga svijeta. Ona je majka, kojoj su nepravedno osudili i ubili Sina. Time je slična svim majkama, kojima su nasilnici ili bilo koji oblik zla oduzeli sinove te je utjeha svim majkama i svim ženama u crnom. No ona, majka boli, dušom je i tijelom već uznesena u nebo, kao prva od svih koji su Kristovi, te je po tomu, zajedno s uskrslim Isusom, razlog nade u ponovni susret sa svima, koji su otišli s ovoga svijeta. Tako je je Gospa žalosna postala Majka radosna i Majka naših vjerničkih i dubokih ljudskih nada. Po začetniku njezina i našega vječnog spasenja, Isusu Kristu Gospodinu našemu. Amen!

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    11. prosinac 2017.

    Papa a Santa Marta: no lamentele, fatevi consolare da Dio

Sljedeca
 
Nedjelja - Portal Katoličkog tjednika

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: