Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

20. prosinac 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Isus svjestan razdora koji izaziva njegovo djelovanje

20. nedjelja kroz godinu:

Za današnje evanđelje imamo niz Isusovih izreka u kojima pred učenicima razmišlja o neželjenim plodovima svoga mesijanskog djelovanja. On prilikom čijeg rođenja su anđeli najavljivali mir ljudima (usp. Lk 2, 14); on kojega će mnoštvo uz poklike mira i radosti primiti na ulasku u Jeruzalem (Lk 19, 37-38) na odmaklom stupnju svoga djelovanja vidi da ljudi oprečno reagiraju na njegove pozive. Članovi iste obitelji su podijeljeni radi njega. On, međutim, ne odustaje od djelovanja koje mu nalaže Otac nebeski izjavljujući da nije došao donositi lažni mir nego zdravo dijeljenje.
Slika takvog Isusa je prorok Jeremija iz današnjeg prvog čitanja. Za vrijeme opsade Jeruzalema od strane Babilonaca god. 588. pr. Kr. on je savjetovao kralju, generalima i narodu da se ne opiru jer će zlo biti još gore (usp. Jr 21, 1-10). Dostojanstvenici su tražili od kralja da strpa Jeremiju u zatvor zato što "obeshrabruje ratnike". Kralj ih je morao poslušati, ali je kasnije na intervenciju Etiopljanina Ebed Meleka dao Jeremiju izbaviti iz jame. Jeremija je nastavio propovijedati ono što mu je nadahnjivao Duh Božji, iako su dostojanstvenici i dalje smatrali da time ruši vjeru i naciju.
Na ovoj euharistiji razmatramo što je Isusa nukalo da nastavi mesijansko djelovanje koje je kod nekih izazivalo razdor, a on nikako nije želio razdvajanje nego slogu i ljubav među ljudima. Od Isusa učimo ispravan stav prema onima koji su naši po krvi, ali su drugačiji po uvjerenju pa nas optužuju da smo izdali obiteljske ili čak nacionalne interese. Kao što Isus nije mrzio "braću" koja nisu u njega vjerovala (usp. Iv 7, 5), tako ne smijemo ni mi mrziti one koji su naše krvi ali ne našeg uvjerenja. Kao što Isus nije odustao od svog poslanja radi neželjenog razdora tako ne smijemo ni mi.

Ne traži dobrobit naroda nego propast (Jr 38, 4-10)

Jeremija je proročki djelovao od rane mladosti god. 625. pr. Kr. do oko 580. pr. Kr. Prvih dvadesetak godina tješio je na sjevernom području svoje domovine potomke onih koje su Asirci god. 721. odveli u sužanjstvo te najavljivao da će Bog sužnje vratiti u domovinu ako se obrate oni koji su u njoj ostali. Od god. 605., od bitke kod Karkemiša u kojoj su Babilonci porazili Asirce i Egipćane, povukao se u Jeruzalem te najavljivao propast grada i države ako se narod ne obrati. Za takvo djelovanje dobio je jednom čak zabranu nastupa i bio ozloglašen kao loš rodoljub, jer su Jeruzalemci - na temelju neočekivanog povlačenja asirske vojske ispod jeruzalemskih zidina god. 701. - praznovjerno smatrali da je sveti grad nerazoriv, bez obzira kako žive njegovi stanovnici.
Zgoda iz današnjeg čitanja događa se za vrijeme opsade Jeruzalema pod kraljem Sidkijom god. 588. Za "obeshrabruje ratnike" stoji u hebrejskom tekstu "oslabljuje ruke ratnika", a takav je izraz pronađen na jednom natpisu iz vremena opsjedanja Lakiša. Kralj je vjerovao da je Jeremija autentični prorok, ali se žali da je prava vlast i tako u rukama dostojanstvenika. Zato je popustio pritisku i dao zatvoriti Jeremiju. Ironija je da stranac, Etiopljanin Ebed Melek, jedan od dvorjana, spašava 3eremiju od sigurne smrti. Poganin vjeruje u prorokovu dobronamjernost, a sunarodnjaci koji su iste vjere ne vjeruju! Jeremija je nastavio djelovanje, doživio pad Jeruzalema god. 586. i deportaciju kralja s dostojanstvenicima. Sužnjima je slao poslanicu s poticajima da ustraju u vjeri djedova. Malobrojne koji su ostali poticao je da se ne bune protiv strane vlasti. Oni su se ipak pobunili pa je god. 582. došlo do nove deportacije. Tek iza Jeremijine smrti narod je u tuđini razmatrao njegove propovijedi.
Od Jeremije koji je za života doživljavao samo neuspjehe valja nam učiti da se i u neuspjesima isplati vršiti ono što Bog od nas traži.
Psalam 40 je tužaljka pojedinca koji vapi da mu Bog pohiti u pomoć. S njime danas vapimo i mi: "Bijedan sam ja i nevoljan, al' Gospodin se brine za me!" Osobito onda kad vidimo da naše djelovanje budi kod ljudi oporbu i razdor, a mi moramo naprijed jer nas na to tjera vjernička savjest.

Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa (Heb 12, 1-4)

Ovo je ohrabrenje vjernicima koji doživljavaju osporavanje i izrugivanje za svoje vjerničke stavove i vladanje. Sveti pisac zove naslovnike braćom zato što je najprije u Crkvi jedan od članova, a onda učitelj vjere. "Okruženi tolikim oblakom svjedoka" odnosi se na prethodno poglavlje, u kojem su prikazani starozavjetni heroji vjere od Abela do mučenika iz makabejskog razdoblja (167-142. pr. Kr.). Vjernički život među sugrađanima drugih uvjerenja ovdje sveti pisac uspoređuje sa sportskim natjecanjem. Sportaši pred utrku skidaju sa sebe sve suvišno, kako bi što prije stigli do cilja. Zato "odložimo sa sebe svaki grijeh i teret koji nas sapinje" znači poticaj povijesnim čitaocima - krštenim Židovima - da se ne vraćaju religijskim obredima židovstva jer bi im bili samo novi teret u životnoj trci. Međutim, i mi danas kupimo "terete i grijehe" koji nas sputavaju. "Trčimo u borbu koja je pred nama" je usporedba života po vjeri sa sportskim natjecanjem. Ovdje je prisutna i misao o putujućem ili hodočasničkom obilježju cijele crkvene zajednice, jer je cilj Crkve domovina nebeska a ne osvajanje zemaljskih pozicija.
U ovom životnom natjecanju trebamo upirati pogled u "Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što stajaše pred njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjedi zdesna prijestolja Božjega" (r. 2). Početnik (arhegos) je prvi trkač, voda u mnoštvu natjecatelja. Dovršitelj (teleiotes) je onaj koji dovodi pothvat do ispunjenja. U Heb 2, 10 Isus je nazvan početnikom ljudskog spasenja a u 5,9 istaknuto je da je On smrću i uskrsnućem postigao savršenstvo te postao izvor ili uzrok spasenja. Kad ga u današnjem odlomku sveti pisac naziva Početnikom i Dovršiteljem vjere, uči da je Isus prvi vjernik koji je ujedno stigao na cilj životne trke. Mi katolici, oslonjeni na vjersku istinu da je Isus pravi Bog, rijetko pomišljamo da je kao pravi čovjek ujedno i vjernik. U Bibliji nema stroge razlike između vjere i pouzdanja. To je životni osloh na Boga. Oslonjen na Oca, Isus je dovršio životnu trku i ostaje nam trajni predvodnik vjerničkog hoda kroz život.

Lažni mir i zdravi razdor (Lk 12, 49-53)

U ovom nizu izreka Isus razmišlja o neželjenim posljedicama svoga mesijanskog djelovanja. On ima na umu najprije svoju obitelj. Marko je zabilježio kako su na početku njegova mesijanskog djelovanja "došli njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: 'Izvan sebe je!'" (3, 21). Sva tri sinoptika bilježe zgodu kad su majka i "braća Isusova" tražili da s njime govore, a on upro prstom u prisutne slušatelje i proglasio ih svojom braćom zato što zajedno s njime nastoje volju Božju tražiti i prihvaćati (usp. Mt 12, 46-50 i paral). Ivan je zabilježio pred Blagdan sjenica kako su "braća" iz Galileje nagovarala Isusa da o blagdanu uziđe u Jeruzalem, valjda nadajući se da i oni nešto profitiraju od njegove popularnosti. Ivan tom zgodom izričito napominje da "braća" nisu vjerovala u njega (Iv 7, 1-9). Luka je zabilježio pokušaj Nazarećana da kamenuju Isusa već na početku njegova mesijanskog djelovanja zato što je najavio da će proročki djelovati među drugima (usp. Lk 4, 23-30). Doživjevši podjelu među mještanima i rodbinom poradi sebe, Isus iz iskustva govori kako njegovo poslanje nekima ne donosi mir nego razdor.
Kad kaže da je došao donijeti oganj (r. 49) koji je već planuo, služi se starozavjetnom slikom o vatri kao sredstvu iskušenja i suda: vatra pokazuje kakav je tko; što vrijedi a što brzo izgori. Svrstavajući se za njega ili protiv njega, ljudi na sebe protežu Božje milosrđe ili Božji sud. "Krst" kojim se Isus ima krstiti spomenuo je već u odgovoru dvojici častohlepnih Zebedejevih sinova (usp. Mk 10, 38). Znajući da ga čeka nasilna smrt, on vidi kako će i sam biti prekaljen patnjom te "opran" nasiljem kojim ljudi kane uništiti njegov pokret a Otac će to preokrenuti u izvor milosti.
U govoru na gori Isus jest proglasio blaženima mirotvorce (usp. Mt 5, 9) i sam je zbiljski mirotvorac, ali on nije za grešni mir. U njegovo doba vjera poglavara plemena ili oca obitelji bila je vjera cijelog plemena i obitelji. Međutim, u istoj obitelji neki su se izjasnili za Isusa a neki protiv. One koji su se izjasnili za njega Isus nikako ne ovlašćuje da mrze ili zlostavljaju druge članove svoje obitelji, ali traži vjerničku ustrajnost. On nastavlja vršiti svoje poslanje onako kako ga potiče Duh Očev, makar će to i dalje izazivati razdore u obitelji. Ne želi biti prorok ovacija i jeftinog uspjeha. Takvi bi trebali biti i njegovi sljedbenici. Kao što je Isus spreman izazvati zdravi razdor kad se radi o vjernosti Bogu, o istini, pravdi, dobru - tako trebaju biti spremni i njegovi sljedbenici. Kao što se Isus "pobunio" protiv obitelji kad mu je pokušala omesti mesijansko djelovanje, tako se trebaju "pobuniti" i njegovi vjernici kad im obitelj ometa učeničko pristajanje uz Isusa.

PREPORUČI
Katolički tjednik

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    19. prosinac 2014.

    Papa Francesco: siate atleti della fede

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: