Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

26. rujan 2017.

Intervju

Vlč. dr. Josip Grbac

Vlč. dr. Josip Grbac

Zagreb, 23. kolovoz 2017.

Vlč. dr. Josip Grbac, izvanredni profesor moralne teologije

Blaženi Bulešić ni danas ne bi bolje prošao

Ususret 70. obljetnici ubojstva najmlađeg blaženika Crkve u Hrvata

Ususret 70. obljetnici ubojstva najmlađeg blaženika Crkve u Hrvata, vlč. Miroslava Bulešića, koja se obilježava 24. kolovoza, novinari Katoličkog tjednika razgovarali su s dr. vlč. Josipom Grbcem, rođenim Lanišćaninom koji se posebno zanima za Bulešićev život i djelo.

Dr. Grbac, izvanredni je profesor moralne teologije na Riječkoj teologiji i na postdiplomskom studiju u Zagrebu. Rođen je u Istri, u Lanišću 1955., gdje je završio i osnovnoškolsko obrazovanje. U rujnu 1970. ušao je u Biskupsko sjemenište u Pazinu, gdje je 1974. maturirao. Potom je otišao na studij u Rim te 1976. upisao prvu godinu na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Nakon dvije godine filozofije i tri godine teologije, 1981. upisao je specijalizaciju iz moralne teologije te 1983. položio licencijat. Doktorsku radnju obranio je 1987. Sljedeće godine postao je predavačem moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Tijekom tih godina bio je članom nekoliko vijeća i urednikom biskupijskog glasila Ladonja. Aktivno je surađivao na osnivanju prve privatne biskupijske klasične gimnazije Pazinski kolegij. U rujnu 1999. postao je docentom moralne teologije na Teologiji u Rijeci. Od 1994. do 2000. u dva mandata obnašao je dužnost rektora Teologije. Član je upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, a obnašao je i dužnost tajnika Komisije Iustitia et pax HBK-a. Sudjeluje na brojnim međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima te je suradnik na raznim projektima. Autor je tri knjige te više od 60 znanstvenih i stručnih radova/članaka.
 
Poštovani dr. Grbac, 24. kolovoza navršava se punih 70 godina od mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića. Koju nam poruku i danas ovaj mladi svećenik svojim životnim svjedočanstvom šalje?
Kroz život Miroslava Bulešića, a pogotovo kroz njegovo mučeništvo, isprepliću se iskrena ljudskost, duboka duhovnost, domoljublje, čovjekoljublje i, nadasve, bogoljublje. Možemo zaista od njega mnogo naučiti u svim tim segmentima. Ipak, stječe se dojam da ga još uvijek, na razini Crkve, a pogotovo na razini društvenog suživota, nismo dovoljno vrjednovali.
Možda je razlog tomu što smo donekle još uvijek ostali zarobljenici vremena kada je o Bulešiću bilo zabranjeno čak i govoriti u javnosti. U bivšem komunističkom sistemu Bulešić je bio zabranjena tema. Jednoumlje se uvijek boji ljudi koji drže do svojih uvjerenja, bez obzira na cijenu koju moraju platiti. Jednoumni sistem nije vezan samo uz komunizam ili ateizam. Jednoumlje postoji i danas. I u Hrvatskoj. On se danas ne ogleda ponajprije u političkim krugovima, ali se preselio na vrijednosni teren, gdje vrijedi zakon relativizma, a ponašanje se svodi na „biti u skladu s trendovima“. U prijašnja vremena politiku je kreirala malena elita i svi su joj se morali podvrgavati. Danas slična elita kreira nekakve nove „vrijednosti“, od rodne ideologije do medijskih tiranija, gdje pojedincu ne preostaje ništa drugo nego se takvim trendovima prilagoditi. Zato Bulešić ne bi bolje prošao da živi danas. Možda ne bi doživio crveno ili krvavo mučeništvo, ali bi svakako bio žrtva tzv. bijelog mučeništva, kakvome su izloženi danas toliki kršćani, žigosani kao nazadnjaci i primitivci. Bio bi povlaštena žrtva „naprednih“ civilnih udruga i tzv. „slobodnih“ medija koji bi njegov govor o Bogu, ljudima, Crkvi, društvenim događanjima ocijenili epitetima i floskulama kao što su netrpeljivost, homofobija, „srljanje u srednji vijek“…
Zato nam je Bulešić danas potreban. Onda kao i danas, ljudi ne vole beskičmenjake. Ali isto kao onda, i danas, ipak, ljudi idu za njima i slijede trendove koje im nameću. Tada su to mnogi činili prisilno, a danas dobrovoljno. Tko god „strši“ iznad ili izvan toga, riskira mnogo. Riskira etiketu koje se više ne može osloboditi. Ovakva etiketa odvela je Bulešića u smrt. Pogrešno je njegovo mučeništvo promatrati samo kroz prizmu vjere. On nije umro samo zato jer je bio vjernik i svećenik i što je ljude vodio k Bogu i Crkvi. On je umro i zato što je smetao jednoumlju, zato što je imao kristalno jasnu viziju onoga što danas definiramo ljudskim dostojanstvom, pravom svakoga da neke vrijednosti živi, nastoji ljude za njih pridobiti, a da pritom ne riskira čast ili život. I to tako da ih nikome silom ne nameće. Onda je ta sila bila okrutna jednoumna politika. Danas se ona zove npr. medijski linč, izvrgavanje ruglu i diskriminacija onoga tko, u odnosu na ono što je trend, drugačije misli i živi. Možda i Crkvi danas Bulešić može biti aktualan. Bulešić, iako vrlo mlad, kristalno jasno znao je odrediti prioritete Crkve i, općenito, svakoga istinskog kršćanina. Njemu su Bog i Njegova Riječ uvijek bili temeljno odredište. Oko Njega i Njegove Riječi se sve vrti kao oko životne osovine. Sve ostalo je u drugom planu. Možda smo mi danas u Crkvi, namjerno ili prisilno, mnogo toga stavili između nas i te životne osovine, previše teologiziranja, razumljivog samo stručnjacima, previše ovozemaljskih stvari i tzv. „nekretnina“, previše sakramentalija, a premalo sakramenata. Možda smo si umislili kako svojim naporima možemo sve. A Bulešić neprestano i uporno ponavlja elementarnu istinu kako prvenstveno o Bogu sve ovisi, a mi mu samo možemo pomoći ostvariti Njegov plan. Čak i kada posrnemo ili padnemo, moramo vjerovati da će nam Bog darovati snagu da se dignemo. To je bila osnovna teza Bulešićeve duhovnosti i okosnica njegova stila življenja.
 
Možemo li Bl. Bulešića, kao uostalom i kard. Alojzija Stepinca – obojicu mučenika iz komunističkog vremena – promatrati kao naročit „plod“ totalitarnih režima s obzirom da znamo kako je završetkom Drugog svjetskog rata 1945. nastupilo sustavno i nemilosrdno progonstvo Crkve na našim prostorima?
Miroslav Bulešić ubijen je u poslijeratnom vremenu, u naletu komunističke „oslobodilačke“ horde na sve što je bilo crkveno i kršćansko. Uz Stepinca i mnoge druge, o tome svjedoče i mnoge jame diljem Istre gdje su završavali ljudi zbog svojih vjerskih i nacionalnih uvjerenja. U pozamašnom opusu dokumenata koji svjedoče o životu i djelovanju Miroslava Bulešića nema ni traga neke ideološke opredijeljenosti. Obiluje samo predanje Bogu, Crkvi i svijest o posvemašnjem služenju ljudima. Jasna svijest o vlastitom nacionalnom i kršćanskom identitetu nikada ne prelazi u netrpeljivost ili mržnju prema onima koji drugačije misle.
Kod slučaja Bulešić činjenice su jasne. Prvo: radilo se o autentičnom zločinu, ubojstvu nevina čovjeka koje se ničim ne može opravdati. Drugo: počinitelji i inicijatori ubojstva za svoj su zločin dobili gotovo simbolične kazne, a oni koji su pokušavali spriječiti zločin godinama su, zbog tog pokušaja, čamili u zatvoru. Treće: koliko nam je poznato, izuzev općenitih fraza uglavnom samozvanih „antifašista“ koje ništa ne znače, do današnjeg se dana nitko od počinitelja ili inicijatora ovog zločina za svoje nedjelo nije ispričao, niti rodbini niti onima koji su zbog toga morali kasnije trpjeti. Četvrto: Bulešić nije jedini svećenik kojeg je nakon rata ubila komunistička strahovlada, pa se logično nameće pitanje kada će i sve ostale slične žrtve biti barem donekle istrgnute zaboravu i kada će netko priznati da se radilo o masovnom zločinu. Ako je sve donedavna bilo zabranjeno i opasno govoriti o tome, nije li došlo vrijeme da problem konačno riješimo? Postoji samo jedna alternativa: ili ćemo o tome svi šutjeti, eventualno moliti za žrtve i počinitelje zločina, ili ćemo morati objektivnu istinu iznijeti na sunce. Ne može se u jednom demokratskom društvu tolerirati praksa da netko svoje pranje savjesti za učinjene zločine čini kroz relativizaciju učinjenoga zla ili počinjenoga zločina, kroz opravdavanje poslijeratnih zločina zbog bilo kakva „uzvišena“ cilja.
 
Budući da ste rodom iz župe Lanišće gdje je Bl. Miroslav podnio mučeništvo, što nam možete reći o sjećanjima Vaših starih na taj 24. kolovoza 1947.?
Ondašnji ljudi bili su svjedoci svega što se događalo. Dok se u crkvi odvijala krizma, svi Lanišćani za to sposobni, branili su ubojicama ulaz u crkvu. To je selo oduvijek puno držalo do svog vjerskog i nacionalnog identiteta. Dalo je osmoricu svećenika. Zato je u komunističkom režimu smatrano „klerofašističkim selom“. No, koliko je režimska propaganda bila jaka dokazuje i to da je pokojna majka M. Bulešića, do same svoje smrti, bila uvjerena da su mještani Lanišća krivi za Bulešićevu smrt. I kada je dolazila na sinovljev grob, do groblja je išla preko polja, a ne kroz selo. Tako da je nad žiteljima Lanišća godinama visjela ova stigma nevino optuženih. Selo u kojem je ubijen svećenik za mnoge Istrane bilo je pojam nečega negativnog. Zbog svega toga o onomu što se događalo oko Bulešića govorilo se samo potajno, u kućama, nikada u javnosti. S obzirom da je ondašnja vlast stajala iza ovog zločina, bilo je relativno lako, u diktatorskoj atmosferi, uliti u ljude strah, prisiliti ih na šutnju pod prijetnjom kazne. Objektivna istina o svemu što se događalo tinjala je samo u dušama sudionika, bez ikakve šanse da izbije na vidjelo. Kako li je bolnu nepravdu osjećao župnik Stjepan Cek koji je godinama čamio u tamnici pod lažnom optužbom da je izazvao zločin? Kako je strašno bilo onim ljudima koji su, pod cijenu života, branili nasilnicima ulaz u crkvu, a kasnije dobili veće kazne od počinitelja zločina? Kako je teško svima njima bilo podnositi pomisao da su baš oni krivi za učinjeni zločin, da tako razmišljaju mnogi ljudi u Istri još godinama nakon tog događaja, pod utjecajem ondašnjih režimskih medija?
Čak se uporno ponavljala teza kako se ne zna tko je fizički ubio Bulešića, iako još danas žive svjedoci koji su ga vidjeli kako pere krvavi nož u seoskom koritu. Možda su se neki od počinitelja pokajali i obratili. To samo Bog zna. No, sjećam se da sam s ocem prolazio ispred crkve u Lanišću i kroz vrata crkve uočio ženu koja se moli i klanja pred svim postajama križnog puta. Rekoh ocu kako je ova žena pobožna. A on mi odgovori kako je ona bila jedna od kolovođa kod ubojstva Bulešića. Mi smo čak i ubojici Bulešića redovito blagoslivljali kuću, gdje je on gotovo uvijek bio prisutan. Možda i ovakvi slučajevi dokazuju svetost Bulešića i ostvarenje njegova životnog gesla: „Moja osveta je oprost“. Te su mu riječi bile na usnama i dok ga je taj isti ubojica ubijao.
 
Što šest desetljeća čekanja beatifikacije govori o istinskom položaju Crkve u Hrvatskoj sredinom 20. stoljeća?
Zaista se 20. stoljeće za Crkvu u Hrvatskoj, a pogotovo u Istri, može smatrati „stoljećem mučenika“. Ako netko bude prolazio središnjom Istrom, uz samu prometnicu opaziti će spomenik kojega je postavila istarska Crkva 2000.: Tri uspravna kamena monolita, tri simbola tolikih nepokolebivih svjedoka vjere. Jedan je monolit presječen napola, kao što je bio presječen život kršćanskih mučenika. Monoliti su na ovim prostorima i suviše često bili presječeni, kao, uostalom diljem Hrvatske. Monoliti vjere, narodne pripadnosti, monoliti savjesti i ljudskog dostojanstva. Impozantni amfiteatar u Puli, poznata arena, koliko zadivljujuće djeluje u svojim nadzemnim kamenim strukturama, toliko zastrašujuće opominje svojim krvlju natopljenim tlom, svojim podzemnim komorama, svojim mračnim ćelijama ispod zemlje. Poganski je kult kroz čitavu povijest Istre tražio svoje žrtve. Kult zatiranja svakog identiteta i osjećaja narodne pripadnosti, kult talijanizacije i jugoslavenizacije, kult fašističke podjele ljudi prema genima, stasu ili boji, kult komunističkog pohoda na sve što je hrvatsko, vjersko i ljudsko. Teatar tragičnih događanja nije bila arena, nego je taj poganski kult sazrijevao u stranim parlamentima koji su odlučivali o sudbini Istre, u Beču, Rimu ili Beogradu. Tražio je žrtve u istarskim školama i crkvama, pisanoj riječi i istarskoj kulturi, u obiteljima i odgojnim ustanovama. I sredstva kojima se poganski kult služio promijenila su se tijekom povijesti i postala „savršenija“. Rimski mač i rika zvijeri u areni samo su zamijenjeni zabranom govora i pisanja na materinjem jeziku, nestajanjima ljudi usred noći, a najsavršeniji oblik sredstava kojima se služio taj poganski kult predstavljaju istarske fojbe i jame.
Današnji tzv. antifašizam u nas dobio bi na vjerodostojnosti kada bi se jasno ogradio od zločina kakav se dogodio kod Bulešića. A događa se upravo suprotno: raznorazni stvarni i samoproglašeni antifašisti najradije bi sve te žrtve proglasili neprijateljima naroda i tako opravdali vlastite zločine ili one koje je inicirala njihova ideologija. Eto zašto sve te manifestacije antifašizma više podsjećaju na pokušaj da se operu savjesti koje su možda proradile nakon nekog vremena.
 
Koliko ste upoznati s Bulešićevim bilješkama i može li se iz njih zaključiti kako je 27-godišnji Miroslav i sam naslućivao „krvavu krizmu“?
Čitao sam mnogo njegovih tekstova, a pogotovo je poticajan i inspirativan njegov duhovni dnevnik koji će ovih dana biti predstavljen javnosti. Obzirom da su se tih dana neredi događali na krizmama i prije krvave krizme u Lanišću, nepobitno je da je Bulešić bio svjestan opasnosti. Čak unatoč jasnim upozorenjima dobronamjernih ljudi. Iz njegova duhovnog dnevnika, međutim, jasno izvire njegova namjera da se ne sklanja pred opasnostima. On je znao da narod u tim trenucima pati. Za njega je bilo najlogičnije da, kao svećenik, tu patnju podijeli s ljudima. Ta njegova želja biti milosrdni Samaritanac vidljiva je još iz vremena njegovih studija u Rimu.
 
Prema svjedočanstvima pitomaca i suradnika, kakav je Bl. Bulešić bio kao poglavar u Pazinskom sjemeništu te što bi svojom ulogom mogao poručiti današnjim odgojiteljima?
Bulešić je postavio jako visoko ljestvicu svećeništva. Zato su njegov govor teško prihvaćali i sjemeništarci. Onaj evanđeoski radikalizam (Govor na Gori: „tko tebe udari po jednom obrazu…“) za njega nije bio simbolički govor, nego cilj kršćanskog života, kojega najprije treba dostići svećenik. Nema smisla banalizirati ili relativizirati istine vjere i morala s ciljem da ih mladi ljudi lakše prihvate. To mlade ljude ne može oduševiti niti privući. Mi to danas zaključujemo na temelju socioloških istraživanja. Bulešić je već onda shvatio da mladi ljudi očekuju iskrenost, jasnoću stavova, objektivan govor o svemu, pa tako i o službi svećenika. Bulešić je shvatio da je taj evanđeoski radikalizam teško prihvatljiv mnogim ljudima. Bitna pretpostavka je da onaj koji taj radikalizam od drugih zahtijeva, i sam bude sprema živjeti ga do kraja. To je bila Bulešićeva logika i vjerujem da ona ostaje trajni zadatak za svakoga tko je zadužen za odgoj budućih svećenika.
 
Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju
 
Razgovarala: Josipa Prskalo
Katolički tjednik
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    25. rujan 2017.

    Papa: il cristiano aspetta e riconosce la consolazione di Dio

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: