Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

23. studeni 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Isus - gost koji prima i daje

16. nedjelja kroz godinu:

U današnjem prvom čitanju Abraham prima sa svojom ženom Sarom u goste tri tajnovita putnika. Gostoljubivošću orijentalnog šeika priređuje im gozbu i dobiva obećanje da će mu žena Sara; koja do tada nije mogla dobiti dijete, kroz godinu dana roditi sina. Evanđelje donosi zgodu o Isusu koji je na putu za Jeruzalem ustrebao gostoprimstvo dviju sestara, Marte i Marije. One su ga primile, njemu i Dvanaestorici priredile gozbu i pri tome dobile pouku o "jednom potrebnom". Abrahamova gostoljubivost i Isusovo ponašanje u gostima mogu nam biti povod za razmišljanje o gostoprimstvu.
U vremenu nastajanja svetopisamskih knjiga nije bilo hotela pa je svaki putnik ovisio od gostoprimstva domaćina u mjestu kamo je putovao ili gdje ga zatekla noć. Sjeo je na gradska vrata i čekao da ga tko pozove na konak (usp. Post 19, 1-3; 24, 30; Lk 9, 52-53). Isus je na putu u Jeruzalem trebao gostoprimstvo Samarijanaca, a Luka bilježi da se često odazivao na gozbe kod kojih je domaćinu i sudionicima tumačio riječ Božju. Propovjednici prve Crkve trebali su gostoprimstvo ljudi kad su se rimskim cestama uputili na naviještanje evanđelja. Zato novozavjetni spisi preporučuju vrlinu gostoljubivosti: "Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost" (Rim 12, 13; usp. 1 Tim 3, 2; Tit 1, 18; Heb 13, 2; 1 Pt 4, 9).
Na svakoj misi mi smo gosti Isusovi, jer nas Isus tu hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom. To ističemo i u popričesnoj molitvi današnje mise:
Budi, Gospodine, uza svoj narod.
Nahranio si nas nebeskim otajstvima:
daj da iz stare grešnosti
prijeđemo u život.
Gost biti i goste primati: kako se u gostima vladamo i goste primamo? Kakvi smo gosti Isusovi na euharistijskoj gozbi?

Abraham i njegovi gosti (Post 18, 1-10)

Prema Postanku Abraham je ne samo uzoran vjernik koji se na Božju zapovijed preselio iz napredne i bogate zemlje u zaostali ovčarski kraj da sačuva svoju vjeru u Boga jedinoga. On je i uzoran domaćin, muž, sugrađanin. Jedna od vrlina Istočnjaka u stara vremena - a i danas - je gostoljubivost. Poganski politeisti Abrahamova i kasnijih vremena imali su književne zgode o nepoznatim putnicima koji bivaju primljeni u goste kao obični prolaznici a poslije se ispostavi da su važne osobe i nagrade gostoprimca. Za takve zgode znali su i čuvari monoteističke objave pa su ih kao književni motiv utkali u zgodu o gostoljubivom Abrahamu i njegovim tajnovitim gostima.
Sveti pisac nas čitaoce odmah obavještava da se Abrahamu ukazao sam Gospodin kod "hrasta Mamre". Taj se hrast spominje u Post 13, 18 kao svetište starosjedilaca u kajem je pridošlica Abraham podigao žrtvenik u čast Bogu jedinomu. Negdje u blizini tog svetišta Abraham se ušatorio sa svojom ženom dok su njegova stada pasla po obližnjim pašnjacima. Sveti pisac nas čitaoce odmah obavještava da se Abrahamu ukazao sam Gospodin u liku trojice nepoznatih putnika, ali Abraham ne zna tko su putnici kojima je potrebno osvježenje usred palestinske žege. Abraham trči prema putnicima, istočnjački im iskazuje poštovanje poklonom do zemlje i oslovljava ih počasnim naslovom "Gospodine moj". Stavlja im se na raspolaganje nazvavši se njihovim slugom, omogućuje im da operu noge, da otpočinu i priređuje im obilnu gozbu od najboljeg mesa i svega što se našlo u njegovu šatoru. Abraham osobno dvori dok gosti jedu, čime im iskazuje posebno poštovanje.
Sara je na mužev poziv spremno priredila gozbu, ali ne dvori niti "zabavlja" goste. To je lijepo ponašanje onog vremena: žene ne jedu s muškarcima, pogotovu ne s važnim gostima. Tajnoviti gosti najavljuju da će Sara gostoljubivom Abrahamu roditi sina. Sveti tekst kaže dalje (što nije u našem današnjem čitanju) da se Sara u šatoru na to gorko smijala, jer su joj bile prošle godine kad je mogla dobiti željeno dijete.
Gostoljubivost Abrahama i Sare govori da ne možemo biti dobri vjernici ako nismo istinski dobri ljudi. Pobožnost ne smije biti izlika za surovo vladanje prema ljudima, makar bili i sasvim nepoznati.

Da bismo svakog čovjeka doveli do savršenstva u Kristu (Kol 1, 24-28)

U dijelu koji prethodi današnjem odlomku Pavao kaže Kološanima, koji su kršćani poganskog porijekla, da trebaju ostati "nepoljuljani u nadi evanđelja". To se evanđelje propovijeda svakom stvorenju pod nebom, a Pavao mu je postao diakonos - dvorač, poslužitelj, razglasivač.
Dok ovo piše, Pavao se nalazi u zatvora iz kojega ne može aktivno propovijedati, ali može svoje zatvoreničke patnje pridruživati Kristovima i prikazivati ih za Crkvu koja je tijelo Kristovo. On te patnje posebno prikazuje za Crkvu sastavljenu od vjernika poganskog porijekla jer je upravo toj i takvoj Crkvi postao poslužitelj "po rasporedbi Božjoj" koja mu je dana "za vas", tj. za pogane. Zadaća mu je među poganskim narodima propovijedati Otajstvo spasenja u Kristu. To je Otajstvo bilo skriveno "pred vjekovima i pred naraštajima" do povijesnog nastupa Krista Gospodina. "Sveti njegovi" (r. 26) kojima je to Otajstvo sada očitovano su vjernici odazvani između Židova i poganskih naroda. "Krist u vama, nada slave" (r. 27) je Uskrsli prisutan u svim zajednicama vjernika po svijetu. Njegova je prisutnost sada skrivena tjelesnim očima, ali je zbiljska. Ona je podloga za vječnu slavu u Kristu i s Kristom. Pavao i suradnici navješćuju tog i takvog Krista svakom čovjeku u želji da ljude dovode do savršenstva u Kristu; da im omogućuju sličnost s Bogom kakvu je svojim životom, smrću i uskrsnućem ostvario Krist Gospodin.
Ovaj je odlomak poznat po izreci: "Dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu." To je jedan od ključnih novozavjetnih tekstova za teologiju patnje. Bolesni, zatvoreni, sputani mogu koristiti Crkvi ako svoje patnje pridružuju Kristovima i prikazuju ih za Crkvu i sve ljude. Ovo nije pobožno pretjerivanje nego duboka istina vjere.

Žena imenom Marta primi ga u kuću (Lk 10, 38-42)

Ova zgoda slijedi u Lukinu evanđelju odmah nakon parabole o milosrdnom Samarijancu. Tamo smo imali Isusovo upozorenje na Božju odredbu o ljubavi kao glavnoj zapovijedi a zatim zgodu o Samarijancu kao osvjetljenje te odredbe. Ovdje imamo najprije zgodu o Marti koja iskazuje Isusu i Dvanaestorici ljubav a zatim Isusovu izreku o "jednom potrebnom".
Marta i Marija spominju se u Ivanovu evanđelju kao sestre Isusova prijatelja Lazara. Iako Lukina tradicija ne spominje Lazara, vjerojatno se radi o istim sestrama jer su slične po temperamentu: Marta je ubrinuta za gostoprimstvo, dok je Marija više usredotočena na Gospodinovu osobnu prisutnost. U Ivanovu prikazu o uskrišenju Lazara na početku se prva spominje Marija a zatim njezina sestra Marta. Kasnije u toku prikazivanja Marta prva izlazi ususret Isusu, što znači da je ona bila domaćica (usp. Iv 11, 2.5.20). Očito da je u Ivanovoj poslijeuskrsnoj zajednici Marija igrala važniju ulogu te vjerojatno sama potvrđivala ono što je evanđelista zapisao.
U Lukinu prikazu stoji: "Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću!" "Primi" ovdje znači ponudi mu gostoprimstvo sa svim popratnim pravima za goste na Istoku onog vremena. Kad žena prima goste, znači da je ona domaćica pa muža ili nema (na kojeg to prvenstveno spada) ili je udovica. Isus prihvaća poštovanje i gostoprimstvo kuće u kojoj je žena domaćica. To je na liniji zgoda iz trećeg evanđelja u kojima Isus pokazuje poštovanje prema ženama te ih uvrštava u širi krug svojih učenica. Isus time svjedoči da nije izbirljivi gost i da ne dijeli predrasude svojih sunarodnjaka protiv žena.
Dok se Marta rastrčala oko spremanja večere za Isusa i Dvanaestoricu, Marija "sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu" (r. 39). Sjediti do nogu je tipični učenički stav koji uključuje osobno pristajanje uz Učitelja i pripuštenost u krug Učiteljevih prijatelja. Tri puta u ovom kratkom odlomku Isus biva nazvan Gospodinom (r. 39, 40 i 41). Za Luku je ovo zgoda poučna u Crkvi, jer svi trebaju slušati prisutnog Gospodina u poslijeuskrsnom vremenu misionarskog djelovanja. Ključnu rečenicu: "Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno" moguće je razumjeti na više načina radi izraza agathe meris u r. 42 koji su naši službeni prevodioci preveli kao "bolji dio". To je gramatički pozitiv i doslovno bi trebalo prevesti: "... izabrala dobar dio..." Kako u židovskom nema komparativa i superlativa nego se stupanj uspoređivanja odgoneta iz konteksta, sasvim može biti ispravan i komparativ i superlativ: "... izabrala bolji dio...", "... najbolji dio". U toku crkvene povijesti oci i teolozi iznosili su sve tri mogućnosti, a učiteljstvo nikada nije definiralo koja je mogućnost službeno određena pa vrata i dalje ostaju otvorena: Marija je izabrala dobar dio, a to znači da uz gostoprimstvo ne valja zaboraviti na učeničko slušanje prisutnog Gospodina. Marija je izabrala bolji dio; a to znači da uz karitativno pomaganje ima veću vrijednost razmatranje riječi Gospodnje. Superlativ "najbolji" po smislu je u krajnjoj liniji isto što i komparativ.
U današnjoj misi ova zgoda ističe Isusa kao gosta koji prima i daje. Prima domaćinsku brigu Marte, a obje sestre obogaćuje svojom prisutnošću i riječju Božjom. Isus gost uči nas danas da gosti budemo i goste primamo. On je danas svima nama domaćin na gozbi svoje riječi i svoga svetog kruha.

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    21. studeni 2014.

    Papa: migranti ricchezza per i Paesi che li accolgono

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: