Ivan Križanović, profesor i voditelj folklorne skupine

Naš sugovornik, premda se pretprošle godine oženio, još uvijek spada u "mladu gardu", barem kada je riječ o onima koji predano rade na polju očuvanja tradicijske kulture. Naime, rođen je 1983. u Zenici, ali sa stalnom adresom u Busovači u kojoj je stekao osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu. Engleski jezik i književnost završio je u Sarajevu i svoj kruh svagdanji zarađuje kao profesor. No, njegova velika ljubav jest folklor koji je u ovom srednjobosanskom gradu, zahvaljujući, između ostalih, i Ivanu dobio svoj institucionalni okvir u vidu Folklornog sastava HKD Napredak Busovača. A osim ovoga, Križanović je neumorni sakupljač i bilježnik narodnoga nematerijalnog bogatstva što je, nakon dugogodišnjeg istraživačkog rada, objelodanio u knjizi Busovačo, lijepa si ko ruža.

Poštovani, kada bismo Bosnu i Hercegovinu vrjednovali na ovnovu tradicijske kulture gdje bi joj u svjetskim okvirima bilo mjesto?

Kada je riječ o građi koju Bosna i Hercegovina posjeduje na polju tradicijske kulture mogu kazati da kotiramo vrlo visoko jer je ta građa izuzetno raznolika i bogata. Zbog geopolitičkog položaja na ovom području su se kroz povijest ispreplitali razni utjecaji te je upravo to jedan od glavnih razloga tolikog bogatstva i raznolikosti tradicijske kulture Bosne i Hercegovine. S druge strane, mislim da se ne možemo do te mjere pohvaliti sustavnim radom na polju očuvanja te bogate tradicijske kulture. Ne postoji niti konkretna strategija niti plan po kojemu bi se sustavno radilo na očuvanju ovako bogate folklorne baštine te se većina aktivnosti svodi na pojedinačne i izdvojene projekte. Nažalost, u BiH nemamo studij etnologije koji bi iznjedrio osobe obučene za rad na polju očuvanja tradicijske kulture, što predstavlja još jednu prepreku u sustavnom izučavanju i čuvanju tradicijske kulture Bosne i Hercegovine.

Možete li nam pojasniti što sve spada u okvir tradicijske kulture i na koji je način ona danas živa?

Sama tradicijska kultura predstavlja kulturno vrijedno stvaralaštvo koje se dijeli na materijalnu i nematerijalnu kulturu. U materijalnu možemo svrstati sve ono što čovjek stvara i oblikuje svojim rukama od materijala iz njegova životnog okruženja, dok u nematerijalnu kulturu spadaju oblici kao što je ples, glazba, pjesma, društvene igre, običaji, rituali, mitologija te razna druga umijeća.

Tradicijska kultura je i danas živa kako u svom materijalnom tako i u nematerijalnom obliku. Ako ćemo se usredotočiti na oblike nematerijalne tradicijske kulture, možemo reći da još uvijek žive određeni običaji koji se do danas nisu izmijenili i narod ih se pridržava u tom izvornom obliku. Slična je stvar i s određenim plesovima i pjesmama koji su i danas prisutni među stanovništvom, nisu zaboravljeni nego se čuvaju i primjenjuju u određenim prigodama. Stoga, mogu zaključiti da je tradicijska kultura na terenu i dalje živa, ali ne mogu reći da je to u mjeri koja bi bila zadovoljavajuća.

S obzirom da se nalazimo u dobu velikih seoba naroda, što je potrebno kako bi se tradicijsko nasljeđe očuvalo od zaborava?

Pa, kako bi se tradicijska kultura očuvala od zaborava potrebno je, prije svega, raditi na prikupljanju i dokumentiranju svega onoga što spada pod okrilje tradicijske kulture. Vrlo je važno da postoje pojedinci koji će uložiti mnogo truda i izdvojiti mnogo vremena kako bi obišli teren i dokumentirali sve ono što je bitno kako određeni oblici tradicijske kulture ne bi pali u zaborav. Važno je,također, da postoje i pojedinci koji će sve ono što je zabilježeno na ispravan način prenijeti mlađim naraštajima koji su, kroz razne KUD-ove, i druge udruge, uključeni u očuvanje folklora i folklornog naslijeđa. I naposljetku, važno je da postoji institucionalna podrška onim osobama koji ulažu svoj trud i svoje vrijeme kako bi od zaborava sačuvali tradicijsku kulturu određene sredine, jer bez takve vrste institucionalne podrške teško da će očuvanje tradicijske kulture biti na razini kojom se možemo pohvaliti.

Možemo li kazati da su neki elementi tradicijske kulture već zaboravljeni, jer među živima nema onih koji bi ih znali prenijeti?

Naravno. Naime, kroz moje terensko istraživanje sam došao do određenih podataka o kojima moji kazivači nisu znali dovoljno detalja nego su o tome govorili po svome sjećanju. Konkretno, prilikom istraživanja područja Busovače, kazivači su mi pripovijedali o obliku pjevanja koji se zvao „na glas“, ali nitko od kazivača nije znao otpjevati barem jednu takvu pjesmu. Oni su mi potvrdili da su o tom obliku napjeva slušali od svojih roditelja ili baka i djedova, ali da sami to nikada nisu pjevali. Upravo zato smatram da je mnogo toga, nažalost, otišlo u zaborav onda kada su preminule osobe koje su rođene krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Unatoč tomu, osobno sam se uvjerio da kazivači rođeni 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća još uvijek imaju mnogo toga za pripovjediti i vrlo su bogata riznica podataka o tradicijskoj kulturi, samo je potrebno na pravi način otvoriti tu riznicu.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju