Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

24. listopad 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Kad gubitelji postaju dobitnici

12. nedjelja kroz godinu:

U današnjem evanđelju Isus nakon molitve u osami traži od Dvanaestorice da zauzmu konačni stav prema njemu. Za ostale ljude u Galileji Isus je novi Krstitelj, Ilija ili "neki od drevnih proroka". Dvanaestorica na Petrova usta ispovijedaju da je on za njih Krist Pomazanik Božji, a to znači obećani Mesija. Isus odmah dopunja njihovu vjeru: on ima biti odbačen od vjerskih poglavara, nasilno ubijen ali će ga Bog proslaviti uskrsnućem. To je prijelomni događaj u Isusovu mesijanskom djelovanju, jer se do tada obraćao mnoštvu sunarodnjaka, propovijedao bliskost kraljevstva Božjega, ozdravljao bolesne, sjedao za stol s bogatima i grešnicima da svima pokaže kako im Bog nudi oproštenje. Od ovog događaja, za koji Matej i Marko kažu da se zbio na poganskom području kod Cezareje Filipove, Isus posvećuje pažnju Dvanaestorici koji će mu biti povijesni svjedoci. Upozorava ih da nije dovoljno prepoznavati u njemu Pomazanika Božjeg samo dok žanje uspjehe i čini čudesa. On ostaje Božji miljenik i na križu te upozorava sve koji grozničavo čuvaju svoj život da u vječnoj zbilji dobivaju oni koji su gubitelji prema zemaljskim kriterijima.
U prvom čitanju starozavjetni odbačeni voda, nad kojim vjernici kasnije nariču spremni na obraćenje, slika je Isusa koji pristaje na zemaljska poniženja da bi spasio sebe i druge za vječnu zbilju. Tako se u današnjoj liturgiji sabiremo oko Isusa gubitelja koji dobiva na dug rok. On nas danas zove da zemaljske uspjehe i poraze ne mjerimo čisto ljudskim mjerilima: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti" (r. 24). Isus je gubitelj koji je postao eshatonski dobitnik. Na takvo gubljenje i dobivanje zove danas i nas.

Odbačeni vođa nadahnitelj kajanja i obnove (Zah 12, 10-11)

Prema povijesnim knjigama SZ prorok Zaharija djelovao je među povratnicima iz Babilonije u vrijeme izgradnje novog hrama (usp. Ezr 5, 1; 6, 14). Poticao je zajedno s prorokom Hagajem povratnike na gradnju hrama i pouzdanje u Boga. Nastupio je u listopadu god. 520. i trag mu se gubi u prosincu god. 518. pr. Kr. Samo prvih osam poglavlja Knjige Zaharijine donose propovijedi ovog povijesnog Zaharije koji je u ponovnom podizanju hrama kao središtu monoteističke religije gledao predznak mesijanskog razdoblja te najavljivao složnu suradnju vjerskog i političkog vode starozavjetnih vjernika.
Građa Zah 9-14, od koje je uzet današnji odlomak za naše prvo čitanje, je zbir propovijedi različitih proroka iz vremena kad je Aleksandar Makedonski osvojio Perzijsko carstvo god. 333. pr. Kr. a time i Palestinu koja je spadala pod perzijsko vrhovništvo. Grada ovih nepoznatih proroka zadire i u III. st. pr. Kr.
Naš današnji odlomak govori o naricanju starozavjetnih vjernika nad odbačenim vodom. U hebrejskom izvornom tekstu doslovno stoji: "Gledat će mene koga su proboli". U kontekstu je riječ o oslobođenju i obnovi Jeruzalema, i Bog obećava izliti na Jeruzalemce "duh milosni i molitveni". Za "milosni" stoji u hebrejskom hen što znači sućut, samilost, naklonost. Za "molitveni" stoji izraz koji znači molbu za pomilovanje. Riječ je o misterioznom vodi koji je nevin ubijen a u vrijeme kajanja i molbe za oproštenje narod nad njim nariče kao nad sinom jedincem i oplakuje ga kao prvenca. Izraz "ravnica megidska" podsjeća na smrt pobožnog i sposobnog kralja Jošije kod Megida god. 609. kad se pokušao suprotstaviti egipatskom faraonu zvanom Neko koji je preko Jošijine države bez dopuštenja prešao s vojskom da se suprotstavi Babiloniji. Jošiju su Židovi dugo oplakivali jer su u njemu izgubili sposobnog vladara i uzornog vjernika. Ova proročka propovijed je prerada Izaijina motiva o sluzi Patniku koji biva nevin osuđen a narod kasnije pokajnički uviđa vrijednost njegova djelovanja i smrti u prilog svima. Redak o upiranju pogleda vjere, kajanja i nade u Probodenoga navodi Ivan povodom smrti Kristove (19, 37) te kad u Otkrivenju najavljuje ponovni dolazak proslavljenog Krista (Otk 1, 7). U oba navoda upiranje pogleda u Probodenog nije prijetnja onima koji su ga nasilno usmrtili nego izraz vjere, nade i povratka Bogu. Kao što u SZ nevino osuđeni pravednici ne zovu na osvetu, tako ni Krist s križa ne potiče na kažnjavanje nego na opraštanje i pomirenje (usp. Ef 2, 17: "... navijesti mir vama daleko i mir onima blizu").

Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu (Gal 3, 26-29)

U cijeloj poslanici Galaćanima Pavao dokazuje vjernicima poganskog porijekla dostatnost krsnog pridruženja Kristu za spasenje, bez obrezanja kao jednog od starozavjetnih djela Zakona.
U ovom odlomku razlaže životnu povezanost s Kristom po krštenju i vjeri: Pomoću ondašnjeg državnog prava koje je dopuštalo usvajanje tuđe djece s pravnim povlasticama kao da su vlastita, Pavao uči da nas je Bog u svome Sinu na nov način učinio svojim sinovima i kćerima. Tko se krštava, oblači Krista. U SZ "odjenuti se pravdom kao haljinom" (Job 29, 14) ili "obući se u spasenje Božje" (2 Ljet 6, 41) znači svim svojim bićem prihvatiti Božju milosnu naklonost i osloniti se na njegovo spasenje. U grčko-rimskom svijetu sljedbenici misterijskih religija običavali su nositi plašt božanstva kojemu su se posvetili. U takvoj povijesnoj i religijskoj sredini Pavao uči da krštenici oblače Krista, a time hoće reći da se s njime intimno povezuju; Krist ih uzima za svoju braću i sestre te na njih prenosi svoju sinovsku povezanost s Ocem nebeskim.
Tko se krsnom vjerom pridruži Kristu, pridružuje se i Crkvi kao zajednici krštenih vjernika. Zato u Crkvi otpadaju stare podjele na povlaštene Židove i kulturne Grke, na robove i slobodnjake, na muškarce i žene. Krštenici su Jedan u Kristu Isusu. Ne "jedno" nego Jedan. Nitko ne gubi svoj etnički i osobni identitet pridruženjem Crkvi i Kristu, a svatko dobiva novo dostojanstvo "sugrađana svetih i ukućana Božjih, prebivališta Božjeg u Duhu" (Ef 2, 19-22). U ovom odlomku vidimo prvi stupanj Pavlove nauke o Crkvi kao jednom tijelu u Kristu: si kršteni vjernici postaju Jedan u Kristu, nova zborna osoba onih koji se ljudski i vjernički dopunjavaju. Mogu i trebaju jedni druge posluživati u Kristu.

Pomazanik Božji spreman da život izgubi kako bi ga pravo stekao (Lk 9, 18-24)

Ovu zgodu donose također Marko i Matej. Njih dvojica donose odmah iza Petrova priznanja i Isusova prvog navještaja muke Petrov pokušaj da Učitelja odvrati od planiranog hoda u Jeruzalem (usp. Mk 8, 32 i Mt 16, 22). Isus ga je tom zgodom oštro ukorio predbacivši mu da ne misli što je Božje nego što je ljudsko. Matej u ovoj zgodi donosi uz Petrovo priznanje Isusovo obećanje Petru da će na njemu sagraditi Crkvu te mu dati ključeve kraljevstva nebeskog.
Elementi vlastiti Luki u prikazu ove zgode su:
- Isus u osami moli, a učenici su s njime (r. 18);
- Isus pita što o njemu govori mnoštvo, ljudi bez dubljeg osobnog uvjerenja (r. 18);
- Za Petra je Isus Pomazanik Božji (r. 20), što je aluzija na izreku pod križem "Krist Božji, Izabranik" (23,35);
- Isus zabranjuje razglašavati njegovo mesijanstvo govoreći da ima biti ubijen (r. 22-23 u grčkom je ista rečenica);
- ispušteno Petrovo odvraćanje od hoda u Jeruzalem i ukor Petru;
- Isus govori svima da uzmu križ te idu za njim spremnim na smrt (r. 23; u Mt i Mk govori samo učenicima);
- križ valja nositi svaki dan (r. 23).
Luka je ispustio Petrov pokušaj odvraćanja od hoda u Jeruzalem zato što je taj hod bitan za Isusovo mesijansko poslanje: u Jeruzalemu je Isus umro i uskrsnuo, od Jeruzalema počinju Apostoli naviještati Isusa kao sveopćeg Spasitelja (usp. Lk 9, 51 i Dj 1, 8).
Budući da u vremenu Isusova mesijanskog djelovanja križ još nije bio znak spasenja, Isus je povijesnim slušateljima vjerojatno rekao da trebaju uzeti "svoj znak" koji je u Ez 9, 6 vanjsko obilježje vršitelja savezničkih obaveza u narodu Božjem. U vremenu nakon uskrsnuća Isusova propovjednici, a s njima i evanđelisti, su izvornu riječ "nositi svoj znak" protumačili kao "križ", jer je za Isusa križ vanjski znak njegova poslanja a za vjernike križ Isusov znak sveopćeg spasenja dostupnog u Kristu. Dopunjavajući Petrovu ispovijest najavom nasilne smrti Isus pokazuje da prihvaća uspjehe i poniženja svoga mesijanskog poziva a od učenika traži da pristaju uz njega ne samo kad čini čudesa nego i kad biva uzdignut na križ. Ići za Isusom koji nosi križ znači pristajati da zemaljske obaveze, radosti i uspjehe podlažemo primarnoj obavezi vjernosti Bogu. Isusov put u otvoreno i pravo mesijanstvo vodi preko muke i smrti. Za-njim će na putu križa ići Cirenac kao preteča svih Isusovih učenika (usp. Lk 23, 26: "... da ga nosi za Isusom"). Raskajani razbojnik prepoznat će upravo u Raspetome koji strpljivo podnosi nepravdu Spasitelja i zamoliti ga da mu bude milostiv te ga primi u svoje kraljevstvo (usp. Lk 23, 40-42). Učenici trebaju svaki dan ići za Isusom strpljivim Patnikom koji je pristao da izgubi život kako bi ga trajno stekao po Božjem vrednovanju. Tko u zemaljskom proputovanju gubi potpuno predan Bogu, u konačnoj liniji dobiva. Gubitelji koji s Isusom i za Isusom nose svoj križ svaki dan postaju u eshatonskoj perspektivi pravi dobitnici.

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    23. listopad 2014.

    Papa Francesco: no a pena di morte e carcere disumano

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: