Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

26. srpanj 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Isus tješi udovicu dižući njezinog sina od mrtvih

10. nedjelja kroz godinu:

U prvom čitanju Ilija vraća u život sina udovice strankinje koja ga je primila u svoj dom kad je prorok uslijed progona morao bježati iz Izraela. U evanđelju Isus uskrišava sina udovice iz Naina vraćajući majci jedinog zaštitnika u društvu u kojem su udovice bile nezaštićene.
U stara vremena odrasle žene nisu mogle živjeti samostalno, jer su do udaje ovisile od oca a u braku od muža. Ako im se muž nije sviđao ili ih maltretirao, Izraelke ga nisu mogle napustiti niti ih je otac smio primiti u svoj dom. Udovice su bile izložene samovolji podmitljivih sudaca i nasrtljivosti zlobnih susjeda. Nisu imale penzije, država im nije mogla garantirati osnovna ljudska prava. Zato Biblija, osobito proroci, prijete svima koji bi se usuđivali zakidati udovice, sirote i pridošlice. Samo svrstavanje udovica uz sirote i pridošlice dovoljno govori o njihovu socijalnom položaju. Karakteristično je u današnjem evanđelju da Isus najprije tješi udovicu, a zatim uskrišava njezina sina.
U ovaj misi Isus traži da kao crkvena zajednica i kao pojedinci nastavljamo njegovu aktivnu sućut prema udovicama i svima koji trebaju našu pomoć. Nedjeljni susret s Kristom Gospodinom trebao bi nam izoštriti oko i uho za plač ljudske braće i sestara. A ima ožalošćenih koji to čak ne mogu ni suzama iskazati.

Zar da i udovicu koja me ugostila uvališ u tugu (1 Kr 17, 17-24) ?

Ilija je prorok sa zvanjem (za razliku od dvorskih proroka koji su bili savjetnici za religijska pitanja). Djelovao je u Sjevernom kraljevstvu u vrijeme kralja Ahaba i zlokobne kraljice Jezabele (874-853. pr. Kr.). Pod utjecajem žene poganke kralj je zabranio jahvistički monoteizam a Ilija je bio pozvan da u narodu čuva djedovsku vjeru. Bio je progonjen i morao se neko vrijeme skloniti u susjednu zemlju. Današnji događaj zbio se za vrijeme Ilijina boravka u Sarfati sidonskoj, kod udovice koja je imala sina jedinca. Za njezinu samilost prema proroku bjeguncu Bog ju je nagradio dostatnim brašnom i uljem u vremenu gladi.
U r. 18 današnjeg čitanja ona predbacuje Božjem čovjeku da je svojom prisutnošću u njezinu domu privukao Božju pažnju na njezin grijeh pa je Bog dopustio da joj sin smrtno oboli i umre. Ilija na temelju židovskog načina razmišljanja pripisuje učinke drugotnog uzroka - bolesti - izravno Bogu: "Jahve, Bože moj, zar zaista želiš udovicu, koja me je ugostila, uvaliti u tugu umorivši joj sina?" (r. 20). Bog ne ubija nego ne pravi iznimku od prirodnog procesa zaraze, obolenja i smrti. Obred trostrukog pružanja po dječaku uz zazivanje Božjeg imena trebao je topli životni dah od proroka prenijeti na mrtvog dječaka (usp. 2 Kr 4, 34 i Dj 20, 20). Prorok vraća majci oživljenog dječaka a ona klikće: "Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Jahvina u tvojim ustima istinita!" Ona time izriče povjerenje u prorokovo poslanje i potvrđuje vjeru u riječ koju joj je rekao kaci se kod nje nastanio. Čudo nije samo sebi svrha. Ono objavljuje Boga koji spašava nevoljne i potvrđuje da proroci djeluju po Božjem mandatu.
Psalam 30 je zahvalnica pojedinca koji je doživio životnu opasnost, bio izbavljen i sudionicima bogoslužja pripovijeda što mu je Bog učinio. S ovim nadahnutim pjesnikom i mi danas kličemo Gospodinu koji nas je puno puta izbavio i podsjećamo se da "večer donese suze a jutro klicanje".

Ne posavjetovah se s tijelom i krvlju (Gal 1, 11-19)

Ovo je Pavlova ispovijest o vlastitom zvanju, slična ispovijestima starozavjetnih proroka sa zvanjem. Proroci su o svom pozivu govorili nerado i škrto, uglavnom samo onda kad su im povijesni slušatelji osporavali da govore snagom Božjom. To osporavanje doživio je i Pavao, jer su među vjernike Galacije krivi učitelji posijali nepovjerenje prema apostolu pogana.
Zato Pavao ističe da evanđelje koje propovijeda nije od ljudi nego od Boga, dobiveno objavom koju mu je udijelio Gospodin Isus. Ovo je Pavlova stidljiva verzija doživljaja pred Damaskom. Bio je mladi rabin, revniji od mnogih svojih vršnjaka. Zato je dobio od jeruzalemskih starješina ovlast da pode u Damask progoniti sunarodnjake koji su otpali od židovstva i prešli na novu vjeru kršćanstvo. "Kad se Bogu svidjelo objaviti mi Sina svoga" odražava uvjerenje Pavla da je njegov doživljaj pred Damaskom autentičan. "Ne posavjetovah se s tijelom i krvlju" znači: nisam prosuđivao po kriteriju zemaljskog čovjeka, gdje će mi biti ugodnije i materijalno sigurnije. "Od majčine utrobe" Pavao osjeća da ga je Bog pozvao. Dao mu je da raste među Grcima kao Židov dijaspore te da od djetinjstva nauči jezik i kulturu onih kojima je sada misionar. Osjeća da mu je Bog od djetinjstva udijelio sposobnosti koje mu dobro dođu u misionarskom djelovanju.
Ovaj odlomak upućuje na tajnovito, božansko porijeklo autentičnog duhovnog zvanja. Bog "mrsi" čovjekove račune, ali i daje unutarnje životna zadovoljstvo koje pozvani ne želi zamijeniti zemaljskim - dopuštenim - radostima. Takve pozive Bog upućuje i danas mladićima i djevojkama iz vjerničkih obitelji.

Kad je ugleda, Gospodin se sažali nad njom (Lk 7, 11-17)

Ovaj događaj donosi samo Luka. To je jedan od događaja u kojem Isus pokazuje poštovanje i sućut prema ženama kao jednoj od društvenih grupa onog vremena koje nisu bile dovoljno priznate kod Zidova i pogana. Za puno razumijevanje događaja valja imati na umu ondašnje židovsko uvjerenje da je bolest ili prerana smrt Božja kazna dotičnom za njegove javne ili tajne grijehe. Kad je umirala mlada osoba do dvadesete godine, to se smatralo kaznom Božjom za grijehe roditelja. Ovo znači da su vjernici Naina udovicu i njezina sina smatrali kažnjenim grešnicima. Isus ispravlja takvo mišljenje.
Na ulazu u Nain Isus i učenici susreću sprovodnu povorku. Propis je bio da se pod večer ukopaju mrtvi koji su tog dana umrli. "Pratilo ju je mnogo naroda" odgovara starozavjetnom propisu u djelima duhovnog milosrđa: tko sudjeluje u sprovodnoj svečanosti, iskazuje poštovanje prema pokojniku kao vjerničkoj i ljudskoj osobi te čini zaslužno djelo. Luka zove Isusa Gospodinom kad prikazuje susret Učitelja i ožalošćene majke udovice. Isus je Gospodin zato što vidi tugu prezrene udovice i pokazuje prema majci poštovanje: najprije tješi majku, a onda u znak da ozbiljno misli oživljava njezina sina. "On ga dade njegovoj majci" (r. 15) je aluzija na Iliju iz prvog čitanja. Ova formulacija pokazuje da je majka udovica u središtu Isusove i Lukine pažnje.
Prisutni na kraju slave Boga što je u Proroku iz Nazareta iznova pohodio svoj narod. Ovo znači da je Isus svojim djelima i riječima podsjećao na Boga pa se ljudi nisu usudili slaviti Isusa nego Boga čiju je dobrotu on objavljivao i uprisutnjivao. Ovo oživljavanje udovičina sina za Luku je izraz Božje dobrote prema poniznima i ožalošćenima, a Isus tu dobrotu objavljuje. Isus koji ispravlja krivi vjernički mentalitet u vezi s razlogom nesreća u obiteljima traži od nas da ne sudimo kako ne bismo bili osuđeni. Njegova sućut prema majci udovici, koja se ne svodi na lijepe riječi, trebala bi nas nadahnjivati u opažanju i iscjeljivanju ljudskih nevolja. Ne nekih dalekih i nepoznatih ljudi s njihovim tihim i glasnim suzama, nego nevolja ljudi koje susrećemo u svom životnom krugu. Mogu li naši bližnji, na temelju dobrote koju dožive s nama i po nama, klicati s današnjim psalmistom: "Večer donese suze, a jutro klicanje?"

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    20. srpanj 2014.

    Il Papa ai cristiani perseguitati di Mossul: sono con voi

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: