Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

23. kolovoz 2017.

Iz katoličkog tiska

Naša ognjišta br. 6

Naša ognjišta br. 6

Tomislavgrad, 12. lipanj 2017.

Naša ognjišta

Privatne objave i ukazanja - putokaz prema Kristu

Moraju li vjernici-katolici vjerovati u Marijina ukazanja? Crkvene smjernice o značenju proročkih poruka u 'privatnim' objavama (1)

Nakon slavlja stote obljetnice Marijinih ukazanja u Fatimi, kojom prigodom je papa Franjo proglasio svetima dvoje vidjelaca, brata i sestru Francisca i Jacintu Marto, u zrakoplovu na putu u Rim Papa se osvrnuo u nekoliko rečenica i na Međugorje.

Njegovu izjavu treba čitati na dvjema razinama, na razini vidjelaca i onoga što se u Međugorju već trideset šest godina iz dana odvija, a to je sakramentalni život, tolike milost koji su se izlile na milijunska mnoštva i u samome mjestu ali i preko svjedoka diljem svijeta, tako da se Međugorje urezalo velikim zlatnim slovima u minulih trideset godina povijesti Crkve u cijelome svijetu.

Konačni pravorijek čekamo, ali protiv pozitivnih plodova ne možemo mi koji smo ovdje već desetljećima govoriti. Treba ipak progovoriti nešto o privatnim objavama da čitateljima budu stvari jasnije i da mogu zauzeti osobni stav.

„Nema li proročke objave ili govora, narod se razuzda i podivlja. Blago njemu i koje li mu sreće, drži li se Božjega Zakona!“ – izričaj ćemo pročitati u starozavjetnoj knjizi Mudrih izreka (29,18). Tom sržnom porukom izriče se životno i bitno značenje proroka i proročkih riječi u Starome, ali i Novome zavjetu.

Proročka služba

Na toliko mjesta imamo u Starome zavjetu žal što više nema proroka, što se ne čuje proročka riječ, što nema onih koji poput stražara bdiju, osluškuju, koji u noći slute, naziru ili vide opasnosti koje prijete mjestu, gradu, narodu, svijetu. Uloga je proroka prenijeti narodu Božju riječ i konkretnu poruku, koju on inspiracijom, nadisanjem Duha Svetoga prethodno ili čuje ili vidi (audicija i vizija), jer u svome Credu-Vjerovanju ispovijedamo da je Duh Sveti govorio po prorocima. Ti su pojedinci bili poput antena, prijenosnika, transmisije. Da poslušam što mi to Gospodin govori… što to Gospodin ima reći, poručiti narodu svomu, vjernima svojim (usp. Ps 85).

Proročka služba – kod muževa ili žena – pretpostavlja posebno djelovanje Duha Svetoga, na što moramo uvijek biti pozorni. Pavao u najstarijemu spisu Novoga zavjeta, u Prvoj Solunjanima, poručuje cijeloj zajednici: „Duha na trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (5,19-22).

Krist: završna Objava koja svršava smrću apostola

Vjerujemo čvrsto da je Isus Krist završna Božja riječ u povijesti, da je on konačnost i punina objave te da je Objava u njemu završena, a preko apostola prenesena te Crkvi kao zajednici predana. Smrću posljednjega apostola koji bijahu svjedoci Isusova djelovanja i propovijedanja svršeno je ono što je Bog htio kazati i poručiti svijetu.

Crkva jasno izriče i očituje svoju svijest da se s Isusom Kristom nalazi pred konačnom, završnom Riječi Božjom. On daje stvorenoj stvarnosti i povijesti njihov konačni smisao i usmjerenje. „Kršćanska rasporedba spasenja, dakle, kao novi i konačni savez, nikada ne će minuti i ne treba više očekivati nikakvu javnu objavu prije slavnoga očitovanja našega Gospodina Isusa Krista“ (Dei Verbum, 4). Isus Krist jest jedina i konačna riječ i objava predana čovječanstvu.

Jasno, ono što je Bog, što je Isus povjerio apostolima, poklad i blago vjere, s vremenom je sazrijevalo i raslo, razvijalo se, iz onoga posijana sjemena u veliko stablo. Sadržajno pak ne treba nikakve dopune, dodataka. Što bi se zapravo moglo još dodati onomu što je objavljeno u Isusu Kristu? Objava u Isusu je potpuna. Poslanica Hebrejima izriče to svečano i neponovljivim rječnikom koji slušamo na Božić: „Mnogo puta i na razne načine Bog je nekoć govorio ocima po prorocima. Napokon nam u ove nam završne dane progovori u Sinu. Njega postavi baštinikom svega“ (Heb 1,1-2).

Crkveni učitelj i mistik sv. Ivan od Križa izrekao je tu misao konačnosti Objave u Isusu Kristu na divan način, navedeno je i u dokumentu Benedikta XVI. Verbum Domini, 14: „Od trenutka u kojem nam je darovao svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, rekao nam je sve samo jedanput i zauvijek: U ovoj samoj riječi i nema nam više ništa reći… Doista, ono što je nekoć govorio djelomično prorocima, on je izrekao sve u svome Sinu, darujući nam ovo sve koje je njegov Sin. Stoga, tko bi htio još pitati Gospodina i tražiti od njega viđenja ili objave, ne samo da bi počinio ludost, nego bi uvrijedio Boga, zato što ne upravlja svoj pogled jedino na Krista, nego traži druge stvari i novotarije“ (Uspon na goru Karmel, II, 22). Božja je, dakle, Objava završena jer se Bog u Isusu Kristu na savršen i potpun način objavio. Mimo ili onkraj Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, ne može nam zbilja ništa više biti pridodano kao božanska objava, ni iz koje druge religije ili misaonoga poretka. Duh nas Sveti uvodi u puninu spoznaja i Objave.

Proročka karizma tijekom povijesti Crkve – evanđeoski naglasci

Karizma, odnosno milosni dar Duha Svetoga u obliku proroštva, ne trne se, ne nestaje svršetkom i konačnošću Objave u Isusu Kristu. Karizma proroštva prati Crkvu na njezinu povijesnom putu, tijekom svih stoljeća, do kraja svijeta i povijesti. Te proročke poruke, objave ili poticaji nemaju starozavjetnu ulogu pripraviti put Kristu Gospodinu, nego žele u pojedinome povijesnom trenutku naglašeno istaknuti značenje onoga što je možda duh ovoga svijeta s vremenom ugušio u kršćanskoj svijesti i praksi. Tako imamo tijekom cijele povijesti Crkve proročke i svetačke likove koji su svojim životom i riječima bili obnovitelji, reformatori i promicatelji Radosne vijesti i istine Isusa Krista.

No, neovisno o tim pojedinim likovima koji su utirali put Evanđelju, teolozi razlikuju „javnu“ od „privatne“ objave. „Javna“ objava odnosi se na Božju poruku koja vrijedi za sveopću Crkvu u svim vremenima. Ta je objava završena, kao što smo gore vidjeli, u liku i djelu Isusa Krista na zemlji. Božanska objava koju Crkva nudi i podastire vjernicima naziva se i dogmom, dakle, nauk koji se odnosi na blago i poklad vjere. Pojam dogme, vjerske istine, možemo usporediti s onim prekrasnim kristalima u spiljama, stalaktitima i stalagmitima. Stoljećima se oni oblikuju, poprime čvrsti, nekada i predivni oblik, divimo se tim tvorevinama. Tako je i s dogmama. On su nešto kao ti čvrsti stupovi, koji su tijekom vremena oblikovani. „Privatna“ naprotiv objava odnosi se na Božje nadahnuće ili objavu upućenu ograničenomu broju primatelja ili osoba, pojedincu, grupi ili cjelokupnoj Crkvi u posebnim prilikama njezina povijesnog puta. Pojam „privatni“ nije 'po sebi', per se nužno vezan za pojedinu osobu, neovisno o vjerničkoj zajednici, nego naglašeno podvlači razliku u odnosu prema službenoj Objavi. Privatne objave nerijetko služe da daju konkretne smjernice, a nikako da donose nove istine ili novi nauk koji bi obvezivao cijelu Crkvu. (Nastavlja se)


Piše: dr. sc. fra Tomislav Pervan
Naša ognjišta

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    9. kolovoz 2017.

    Papa: Nigeria e Centrafrica, basta violenze contro cristiani

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: