Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

21. listopad 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Pastir koji ljubi i traži izgubljene ovce

Svetkovina Srca Isusova:

U srednjem vijeku bila je pobožnost Srcu Isusovu svojstvena velikim učiteljima duhovnog života. Francuski redovnik sv. Ivan Eudes (1601-1680) prvi je dobio dopuštenje mjesnog biskupa za slavljenje blagdana Srca Isusova u crkvama svoje družbe 20. listopada 1672. Nije uspio u nastojanju da misu i časoslov u čast Srcu Isusovu proširi izvan Francuske. Sv. Margareta Marija Alacoque imala je od 1673. do 1675. viđenja s poticajima da se u petak nakon osmine Tijelova uvede za svu Crkvu blagdan Srca Isusova te pobožnost svete ure i prvih petaka. Pojedini narodi uvodili su postepeno ovaj blagdan a tek gad. 1856. postao je obavezan za svu Crkvu. Širenju ove pobožnosti pridonio je unutarnji osjećaj vjere katoličkog puka u vremenu jansenizma kao teološke struje koja je Boga predstavljala odviše filozofski i strogo, dalekog i nezainteresiranog za ljude.
Liturgijska reforma Sabora donijela je novu zbornu, prefaeiju i popričesnu za ovu svetkovinu. Misne molitve prije Sabora isticale su zadovoljštinu za uvrede Srcu Isusovu, a ove ističu aktivnu ljubav prema Bogu i bližnjemu. Tako u zbornoj izražavamo da u Srcu Sina Božjeg slavimo spomen njegove ljubavi prema nama i želimo iz tog nebeskog vrela crpiti obilne darove nebeske milosti. U predslovlju stoji: "On se na križ uzdignut iz ljubavi za nas predao, iz probodenog rebra izlio krv i vodu, znak otajstava Crkve, da sve ljude privuče svom otvorenom srcu te radosno piju iz vrela spasenja." U popričesnoj prosimo da otajstvo ljubavi Božje u nama zapali svetu ljubav kako bismo Krista mogli u braći prepoznavati i služiti.
Novost su i različita čitanja u liturgijskoj godini A, B i C za ovu svetkovinu. U ovoj godini imamo za prvo čitanje odlomak iz Ez 34 gdje se Bog slikovito predstavlja kao pastir koji traži svoje ovce, sabire ih, dovodi zalutale, povija ranjene, krijepi nemoćne. U drugom čitanju - Rim 5 - riječ je o ljubavi Božjoj prema nama u Sinu koji je za nas grešne umro. Za evanđelje imamo parabolu o izgubljenoj ovci koju pastir radosno traži. Tako u ovoj liturgijskoj godini slavimo svetkovinu Srca Isusova kao blagdan dobrog pastira koji ljubi i traži izgubljene ovce. Dok danas zahvaljujemo Isusu što nas uvijek iznova traži kadgod odlutamo od njega i od sebe samih, obnavljamo spremnost da takvu njegovu ljubav svojim životom objavljujemo ljudskoj braći i sestrama.

Dovesti zalutalu, povit ranjenu, okrijepiti nemoćnu (Ez 34, 11-16)

Ezekiel je bio deportiran u Babiloniju god. 597. pr. Kr. zajedno s dijelom prvaka i naroda, desetak godina prije razorenja svetog grada. U sužanjstvu je pratio događaje u domovini te tješio sunarodnjake u Babiloniji da ustraju u vjeri djedova a samodostatnim pastirima u Jeruzalemu poručivao da loše vrše svoju službu te da će im je Bog oduzeti. Poglavlje 34 spada u odsjek prorokovih propovijedi za vrijeme i nakon opsade Jeruzalema. U ovom poglavlju Bog preko proroka upućuje oštar ukor vidljivim pastirima te najavljuje eshatonsko doba kad će osobno pasti svoje ovce i uspostaviti sveopći mir. Isus se osjećao ispuniteljem ovog proročanstva te se zato proglasio dobrim pastirom (usp. Iv 10, 1-8; Mt 18, 12-14 i Lk 15, 4-7). Poglavlje počinje prijetnjom zlim pastirima koji bi trebali odražavati brigu Božju za narod Božji. Završava, međutim, obećanjem spasenja svima. U našem današnjem odlomku imamo samo Božje obećanje o sabiranju naroda i brizi za ovce koje su vjernici.
U r. 11 značajna je riječ "...sam ću potražiti ovce svoje..." Za Izraelce u tuđini bila je to snažna utjeha, jer je Bog sa svojim narodom i u sužanjstvu. Inicijativa za spas dolazi od njega. Vjera u novi egzodus, izlazak iz sužanjstva bila je kao melem starozavjetnim vjernicima u vremenu očaja i rasula. Izraelske gore, doline i travnjaci bile su slike od kojih su Izraelci živjeli u tuđini. Obećanje o povratku držalo ih je da ne padaju u očaj. Bog obećava posebnu brigu za najugroženije: "Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepit nemoćnu". Bog vidi svakoga osobno, u svoj njegovoj bijedi i nevolji. To on danas čini po Kristu proslavljenom patniku koji djeluje u Crkvi i po Crkvi.

Ljubav je Božja razlivena u našim srcima (Rim 5, 5-11)

Poslanica Rimljanima raspravlja o darovanom opravdanju kojim ljudi stupaju u prijateljski odnos s Bogom. Vjerom i krštenjem pridruženi Kristu, ljudi su pomireni s Bogom Ocem i obdareni Duhom Svetim koji im je darovan. Žive u nadi da će postići eshatonsko spasenje.
U ovom odlomku Apostol podsjeća na vjerničko iskustvo unutarnjeg mira i ljubavi Božje. U današnjoj liturgiji ključni su reci 5 i 8. U r. petom uči Pavao da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan. Ljubav kojom Bog nas ljubi! Duh je vjernike "pomazao" probudivši u njima pristanak na propovijed misionara i obilježivši ih krsnim biljegom. On neprestano djeluje u pojedincima i zajednici podsjećajući ih da je Bog sama ljubav u koju su uronjeni svi krštenici. Duh Sveti je ljubav Očeva u srcima vjernika. On podržava nadu u konačno spasenje. Bog je svoju ljubav prema nama neopozivo očitovao u smrti Kristovoj. "Krist za nas umrije" u r. 8 znači: "Smrt Kristovu, do koje je došlo zloporabom vjerske i političke vlasti nad Isusom, Bog čini sredstvom svoje naklonosti prema ljudima; Krist je umro nama u prilog; od njegove smrti mi imamo trajni zalog mira i prijateljstva s Ocem nebeskim." To je osnovni događaj Božje ljubavi koji se u sakramentima ponazočuje kroz povijest. "Dičiti se u Bogu" za razliku od onih koji se diče svojom mudrošću (Grci) ili djelima Zakona (Židovi), znači radosno se nadati ispunjenju Božjih obećanja u Kristu. Oslanjati se na nezasluženu ljubav Božju. "Po kojemu zadobismo pomirenje" je aorist koji podsjeća na krsni događaj. Od tog događaja teče naša izmirenost s Bogom koja je trajni temelj unutarnjeg mira i oslanjanja na Božju ljubav.

Stavi je na ramena sav radostan (Lk 15, 3-7)

Petnaesto poglavlje Lukina evanđelja sadrži na početku napomenu kako su se "oko Isusa okupljali svi carinici i grešnici da ga slušaju" a farizeji i pismoznanci prigovarali Isusu što "prima grešnike i blaguje s njima". Ovdje "prima" znači: ljubazno s njima postupa, ima za njih vremena i ljubavi. Takav stav još je više prisutan u blagovanju za istim stolom, jer je na Istoku Isusova vremena zajedničko blagovanje odražavalo novi stupanj povezanosti i prijateljstva među sustolnicima. Očito da je Isus "primao" grešnike te s njima blagovao s nakanom da i svojim postupcima objavljuje Boga koji zove na obraćenje i nudi oproštenje. Isus se tako vladao prema grešnicima da su uviđali kako je duhovni preokret moguć i poželjan. To osobito Luka poručuje prizorom obraćenja dobrog razbojnika na križu i promatrača pod križem (Lk 23,40-42. 48).
Nakon uvodne napomene slijede u 15. poglavlju tri vlastite parabole trećeg evanđeliste koje govore o radosti Božjoj nad povratnicima: parabola o izgubljenoj i nađenoj ovci (r. 3-7), parabola o izgubljenoj i nađenoj drahmi (r. 8-10), parabola o izgubljenom i nađenom sinu (r. 11-32).
Parabola počinje pitanjem na koje se očekuje pozitivan odgovor: "Svatko od nas postupa kao pastir koji ostavlja 99 ovaca i traži izgubljenu dok je ne nade!" Običaj da pastir stavi ovcu na ramena postojao je u stara vremena ne samo kod Židova nego i kod Grka i drugih starih naroda. To se vidi na spomenicima njihove kulture. Isus se služi tom čestom pojavom da objasni strpljivo ljubav Božju prema odlutalim grešnicima. Ova parabola postoji i kod Mateja (usp. Mt 18, 12-14). Tamo je ona, međutim, u okviru Isusova govora koji sadrži upute pastirima za život zajednice: Otac nebeski ne želi da se izgubi itko od malenih. Luki je vlastito da pastir saziva susjede te slavi ponovno pronalaženje izgubljene ovce. Vlastiti je i redak 7 o radosti "na nebu" zbog obraćenja grešnika. Lukin kontekst parabole više odgovara povijesnoj situaciji u vrijeme Isusovo, jer je Isus svojim postupcima i učenjem osuđivao držanje farizeja prema grešnicima zato što im nisu omogućavali šansu za obraćenje. Isus ovdje ne tuži svoje protivnike za glumljeni moral nego ih svrstava među pravednike kojima ne treba obraćenja. Farizeji ne odražavaju svojim postupcima Božju radost nad povratkom izgubljenih. Za razliku od ovaca koje bivaju pronađene i odnesene mimo svoje volje, kod grešnika je potrebno obraćenje - pristanak da budu nađeni i odneseni. Farizeji griješe što su u tom smislu nemilosrdni prema grešnicima. Isus ovom parabolom ne ismijava pravednost niti idealizira grijeh nego objavljuje Božju radost nad pronalaskom izgubljenih. Štovati Srce Isusovo uključuje prihvaćanje ove Božje radosti nad svima koji se vraćaju. Nismo li svojim osuđivanjem bližnjih i krivim svjedočenjem Boga ponekoga otjerali od ove Božje radosti?

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    19. listopad 2014.

    Sinodo: la Chiesa non ha paura e ha le porte spalancate

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: