Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

18. travanj 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Poslao Sina i Duha da ljudima objavi tajnu svoga života

Svetkovina Presvetog Trojstva:

Zborna molitva na nedjelje i blagdane u liturgiji zapadne Crkve od starine je upravljana Ocu, a završava formulom na koju ne misle dovoljno svećenici i vjernici: "Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga." Većina starih rimskih molitava bile su sastavljene u V. i VI. stoljeću, kad je Crkva bila izranjena arijanskom herezom koja je u ime jednote biblijskog Boga zanijekala jednakost utjelovljene Riječi s Ocem i Duhom. Ovim molitvenim završetkom Crkva stoljećima podsjeća sudionike liturgije da duhovni život dobivamo od Oca po Sinu snagom Duha, jer smo kršteni na Oca, Sina i Duha Svetoga.
Trojstveno obilježje vjerničkog života počelo se posebno slaviti u benediktinskim opatijama gdje je uvedena prigodna misa na čast Presvetog Trojstva. Papa Ivan XXII uveo je ovaj blagdan u liturgiju sveopće Crkve za vrijeme avinjonskog sužanjstva god. 1334. Time je dao poticaj da jednom u liturgijskoj godini svjesnije slavimo ono što je prisutno u svakoj našoj misi: vjernički pristup Ocu po Sinu snagom Duha te udio na životu otajstvenog Boga kako nam ga je objavio Gospodin Isus. Udio na Božjem životu počinje u toku zemaljskog proputovanja i nastavlja se i nakon fizičke smrti.
Današnja nas liturgija potiče ne samo na cjelovitu vjeru o Bogu kojeg nam je Isus objavio nego i na klanjanje te na produbljenje života s Bogom. U zbornoj se obraćamo Bogu Ocu koji je poslao na svijet svoga Sina, Riječ istine i Duha Posvetitelja da ljudima objavi tajnu svoga života. Ovdje "objavi" ne znači samo "obznani, navijesti" nego i da ljude pripusti u svoj božanski život. Slaveći ovu svetkovinu mi prihvaćamo važnost zajedništva u životu Boga i ljudi: Bog je Bog zato što se dariva prema unutra i prema vani te pripušta ljude u svoje božansko zajedništvo. Tako i mi postajemo sve više ljudi, ako se iskreno darivamo Bogu i ljudima.

Moja su radost djeca čovjekova (Izr 8, 22-31)

Ovaj odlomak je središnji dio pjesme o Mudrosti kao personifikaciji Božje stvarateljske moći i objaviteljske ušatorenosti među ljudima. U hebrejskom izvorniku ova strofa ima 22 retka koji podsjećaju na 22 slova hebrejske abecede kao toliki drugi tekstovi u mudrosnim knjigama i psalmima. Pjesničko obilježje odlomka upozorava da ne smijemo shvaćati svaki izraz strogo dogmatski. Ovdje Mudrost govori o sebi u prvom licu naglašujući da je stvorena prije svih drugih stvorenja (r. 22-26) te aktivno sudjeluje s Bogom u nastavku stvaranja (r. 27-31).
Mudrost o sebi naglašava da se igrala pred Bogom sve vrijeme stvaranja i ukrašavanja svijeta. Za "igrati se" stoji u hebrejskom glagol šahak koji znači sportsku igru, zabavu, ali i "igru pred Bogom" u liturgiji (usp. 2 Sam 6, 21). Mudrost kaže da je igrala pred Bogom "po tlu zemlje njegove" te da su njezina radost djeca čovjekova. Ona se po objavi nastanila u narodu Božjem i naučila ljude da u liturgiji igraju pred svojim Bogom.
Ova mudrost je slika Krista kao utjelovljene mudrosti Božje, jer se predgovor Ivanovu evanđelju o Riječi koja se nastanila među nama može ispravno razumjeti samo u svjetlu starozavjetne nauke o mudrosti Božjoj. U evanđeljima Isus govori ljudima koji osporavaju njegov način objavljivanja Boga i uprisutnjivanja njegove ljubavi: "Opravda se Mudrost djelima svojim" (Mt 11, 19; Lk 7, 35). Pavao zove Krista raspetog, koji je Židovima sablazan a Grcima ludost, Božjom snagom i Božjom mudrošću (1 Kor 1, 23). Mudrosnog je obilježja i izraz "Prvorođenac svakog stvorenja" koji Kol 1, 15 primjenjuje na uskrslog Krista. Kao utjelovljena mudrost Božja, Krist je bio s Bogom od početka i ostaje neopozivi znak Božje naklonosti prema ljudima. On s punim pravom usvaja izreku starozavjetne personificirane mudrosti: "Moja su radost djeca čovjekova!"
Psalam 8 je himan kojim molitelji veličaju Boga kao Stvoritelja i dive se čovjeku kojega je Bog postavio za gospodara prirode. Najveća odlika čovjeka jest što ga se Bog spominje u biblijskom smislu: "Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji da ga pohađaš?" Bog nas se spominje tako da nas uzima za svoje saveznike i prijatelje. Ovaj nas psalam u današnjoj liturgiji potiče da Božja dobročinstva iskazana bilo kojem čovjeku na svijetu zahvalno uočavamo kao dobročinstva iskazana nama osobno.

Ljubav Božja po Duhu koji nam je dan (Rim 5, 1-5)

Cijela poslanica Rimljanima je Pavlovo mirno obrazloženje o potrebi čovjekova prijateljstva s Bogom. Za razliku od farizeja, koji su tvrdili da čovjek može zaslužiti opravdanje vršenjem svih vjerskih propisa, Isus i Pavao uče da se Božjem kraljevstvu čovjek može samo ponizno otvoriti, nikako zaslužiti ga.
Današnji odlomak upozorava na vjerničko iskustvo mira s Bogom kao popratni dar opravdanja. "Opravdani vjerom" znači "uvedeni u ispravan odnos s Bogom po krsnoj vjeri u Krista Isusa". Čovjeku je potreban kontakt s Bogom a u takav kontakt može stupiti vjerom i krštenjem. Iz takvog kontakta nastaje egzistencijalni mir s Bogom koji je podloga mira s ljudima i sa samim sobom. Ovo nam je omogućeno i stalno ponuđeno "po Gospodinu našem Isusu Kristu". Po njegovu djelu otkupljenja kojemu je vrhunac smrt i uskrsnuće. Takav odnos s Bogom u zemaljskom proputovanju omogućuje da se "dičimo nadom slave Božje". Hodamo stazama života puni nade da ćemo biti pripušteni u Božju blizinu kao pravi prijatelji. Nadu u konačnu slavu sada potkrepljuje doživljena ljubav Božja prema svakome od nas. "Ljubav je Božja razlivena u srcima našima po Duhu Svetom koji nam je dan" znači prvenstveno ljubav Božju prema nama. Veličanstvena dogma naše vjere jest da nas Bog ljubi, i Duh Sveti koji nam je darovan u krštenju te neprestano djeluje u pojedincu i crkvenoj zajednici garant je te ljubavi. Ta ljubav omogućuje da se "dičimo i u nevoljama", jer čovjek ne može zapasti u stanje u kojem bi ga Bog prestao ljubiti. Ova smiona Pavlova tvrdnja o ljubavi Božjoj prema nama traži da utonemo u svoje vjerničko iskustvo te iznova otkrijemo znakove Božje ljubavi u našem životu. Duh nam je dan da nas čini svjesnima onoga što jesmo i da nas podsjeća na Ljubav. Kao što se Gospodin Isus osjećao ljubljenim od Oca i zato s ljubavlju pristupao svakom čovjeku, tako bismo trebali i mi.
U ovom odlomku vidimo trojstvenost vjerničkog duhovnog života: s Ocem smo u miru po Gospodinu Isusu; ljubav Očevu doživljavamo po Duhu koji nam je darovan. Trojstvo nije dogma za fiskulturu uma nego nam pomaže da živimo od ljubavi Oca, Sina i Duha.

Sve što ima Otac, moje je (Iv 16, 12-15)

Ovaj odlomak dio je Isusova oproštajnog govora na posljednjoj večeri. Prije toga Isus je najavio da odlazi te izrazio čuđenje što ga učenici ne pitaju kamo odlazi nego se "žalošću ispuni srce njihovo što im ovo kaza" (16, 6). Isusov "odlazak" je dvostruk: u nasilnu smrt i u proslavljeno stanje k Ocu. Iz tog proslavljenog stanja neće moći biti s učenicima na dosadašnji način, neće ga vidjeti niti s njime moći razgovarati kao u toku mesijanskog djelovanja. Za ovo vrijeme "odsutnosti" Isus obećava učenicima Duha Istine koji će ih upućivati u dogođenu istinu: "On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i navješćivat će vama" (r. 14).
"Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi" odnosi se na puniji uvid u sposotvorna djela i riječi Isusove. Prije Isusove proslave po muci i smrti učenici ne mogu razumjeti Očev plan o njemu. U vremenu Isusove proslavljenosti, kad učenici trebaju nastavljati njegovo poslanje u svijetu, Duh Sveti uvodit će ih u svu istinu. Otvorit će im srce i pamet da dokuče puninu objave u Kristu a zatim je prilagođeno naviještaju ljudima različitih kultura. Duh će "navješćivati ono što dolazi" ne u smislu detaljnog otkrivanja budućnosti nego u smislu promatranja sadašnjosti i budućnosti u svjetlu objave. Pod vodstvom Duha učenici znaju da ljudska povijest ima smisao i da Bog svoj plan spasenja sigurno vodi prema ispunjenju. Duh nema svoje nauke nego uzima "od mojega" tj. od Krista kao utjelovljene Riječi Očeve. Uzima ne samo riječi nego i djela. "Sve što ima Otac, moje je" odražava Isusovu svijest zajedništva s Ocem i Duhom: kao što Otac "ima" Duha Istine, tako ga "ima" i Sin. Kao što je Otac poslao Sina, tako Sin šalje Duha. Ovim nam Isus otkriva otajstvo unutarnjeg Božjeg života, ali ne da zadovolji našu vjerničku radoznalost nego da pokaže naše mjesto u otajstvu Boga.
Duh Istine vodi prvenstveno svu Crkvu kao zajednicu krštenika egzistencijalno povezanih s Isusom po vjeri i krštenju. Preko crkvene zajednice vodi i pojedine vjernike. Ne možemo imati pravog udjela na životu Oca, Sina i Duha ako se ne uključujemo djelotvorno u život Crkve po liturgiji, svjedočkom življenju i karitativnom djelovanju u svojoj životnoj sredini.

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    16. travanj 2014.

    Il Papa ai seminaristi:ministri di Dio non burocrati

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: