Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

28. studeni 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Duh Sveti u povijesnoj Crkvi

6. uskrsna nedjelja:

Za današnje prvo čitanje imamo Lukin izvještaj o apostolskom saboru u Jeruzalemu na kojem je odlučeno da se poganima prilikom krštavanja ne nameću nepotrebni židovski vjerski običaji. To pitanje raspravili su "apostoli starješine zajedno sa svom Crkvom" te u pisanom zaključku krštenim poganima izjavili da tako odlučuju "Duh Sveti i oni". U evanđelju imamo nastavak Isusova govora na posljednjoj večeri. Isus traži da njegovi sljedbenici kroz povijest čuvaju njegovu riječ, što znači da obdržavaju ono što je on činio i govorio. Obećava im Duha Parakleta-Branitelja koji će ih poučavati i dozivati im u pamet sve što je Isus činio i govorio.
Ovo je nedjelja kad sebi posvješćujemo da Crkva djeluje u promjenjivim povijesnim prilikama, svjesna da joj je zadana vjernost Isusu ali i okrenutost ljudima kojima je šalje uskrsli Krist. Duh Sveti je oživljava i vodi u njezinu povijesnom poslanju. On potiče ne samo pastire nego i laike da svi zajedno čuvamo riječ Isusovu i nastojimo biti jasan znak spasenja koje Bog u Kristu nudi ljudima i narodima svih vremena. Divna ali i odgovorna zadaća.

Zaključismo Duh Sveti i mi (Dj I5, 1-2. 22-29)

Naše današnje čitanje donosi sržni dio izvještaja o apostolskom saboru u Jeruzalemu. Problem je nastao u Antiohiji, prvoj zajednici sastavljenoj pretežno od obraćenih pogana. Došli su im u pohod kršteni Židovi iz Jeruzalema koji su rekli da za spasenje nije dovoljno biti kršten na ime Isusovo nego se muškarci trebaju i obrezivati u znak uključivanja u saveznički narod Božji. Iz Pavlova izvještaja u Gal 2, 11-14 vidimo da je Petar u Antiohiji postupio nedosljedno: jedno vrijeme jeo s krštenim poganima sve što su oni jeli, a kad su došli "neki od Jakova" povukao se od zajedničkog stola s poganima da se ne zamjeri krštenim Židovima. To je kod krštenih pogana proizvelo utisak da su drugorazredni članovi Crkve. Zato su vjernici Antiohije poslali kao svoje delegate Pavla i Barnabu apostolima u Jeruzalem s molbom da se stvar ozbiljno raspravi. Pavao je poveo i Tita, obraćenog Grka kao primjer pravog obraćenja stranaca koji se ne bi priključili Crkvi, ako bi se od njih tražilo obrezanje te uzdržavanje od tzv. nečistih jela (svinjetine). Pavao je izvijestio o svom misionarskom radu te predložio da se zainteresiranim poganima ne nameću židovski vjerski običaji, jer bi to učinilo kršćanstvo samo još jednom sljedbom u židovstvu a ne novom svjetskom religijom.
Naše čitanje ističe da su se na vijećanje sastali apostoli, starješine i Crkva. Pod Crkvom se ovdje misli sva jeruzalemska zajednica, dakle i oni koje danas zovemo laicima. Sabor zaključuje poslati izaslanike među krštene pogane i daje tim izaslanicima pisani tekst zaključka: "Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta povrh onoga što je potrebno" (r. 28). Ovo je presudna povijesna odluka o kojoj Isus nije ništa odredio, iako su on sam pa i svi apostoli bili obrezani. Židovima je obrezanje bilo vanjski znak uključenja u saveznički narod Božji a Grcima i Rimljanima I stoljeća nepotrebno sakaćenje ljudskog tijela. Tražeći rješenje apostoli i jeruzalemska zajednica su molili, razmišljali i slušali poticaje Duha Svetoga. Kad su donijeli odluku, bili su uvjereni da je to nadahnuće Duha Svetoga. Kršteni Židovi smjeli su se dakako obrezivati, jer je to njihova nacionalna baština i kultura, ali obrezanje nije nužno za krštenike drugačije kulture. Ovo saborsko ili sinodalno načelo ostalo je trajno prisutno kroz povijest u živoj Crkvi. Na krajevnom ili općem saboru pretresaju se pitanja o kojima u prošlosti nije bilo potrebno ništa odlučivati. Crkveni pastiri, oslonjeni na stoljetnu vjeru Crkve i poticaje Duha koji govori i kroz razmišljanje "običnih" vjernika, donose doktrinalne i disciplinske smjernice za uspješno djelovanje Crkve u novim prilikama.

Bog Svevladar hram je njegov i Jaganjac (Otk 21, 10-14. 22-23)

Ovo je nastavak viđenja o novom Jeruzalemu kojemu je povijesna i zemaljska Crkva slika. Taj grad silazi od Boga u znak da spasenje pojedinaca i cijelog čovječanstva nije ljudsko dostignuće nego Božji dar. Blistavost tog grada je uspoređena s raskošnim gradovima grčko-rimskog svijeta koji mu nisu ni sjena. Dvanaest gradskih vrata znak su obilnog ulaženja: to je grad dobrodošlice svima zainteresiranima, nitko nije unaprijed isključen. Vrata su ispisana imenima dvanaest plemena Izraelovih kojima su u 7. poglavlju Otkrivenja dodani ljudi iz svih naroda i jezika, što je znak univerzalnosti Crkve povijesne i eshatonske. Na temeljima grada ispisana su imena dvanaest Jaganjčevih apostola. To je znak da Crkva kroz povijest čuva sve što su joj apostoli predali kao od Isusa zapovjeđeno te da starješinsku službu u njoj obavljaju zaređeni služitelji.
Na Vidiočevo iznenađenje nema u gradu hrama. Za Židove je hram bio središte okupljanja i štovanja Boga. U novom Jeruzalemu hram je sam Bog i proslavljeni Jaganjac. To znači da se kršćani Vidiočeva vremena ne okupljaju u vidljivim zgradama niti imaju jedno središnje mjesto bogoštovlja. Gdje god se krštenici sabiru na svoju euharistiju - Bog je s njima i proslavljeni Jaganjac. Ovdje je Bog nazvan Svevladarom, grčki Pantokrator. Ta riječ dolazi u Otkrivenju devet puta, uglavnom u himničkim dijelovima knjige. Kod prvog spominjanja stoji zajedno s drugim monoteističkim nazivima za Boga: " Ja sam alfa i omega, govori Gospodin - Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar" (1, 8). Pogani I. stoljeća zvali su glavnog boga Zeusa onim koji jest, koji bijaše i koji dolazi. Kršćani taj religijski naziv svojih sunarodnjaka prenose na jedinoga Boga s uvjerenjem da On jedini jest i prouzročuje bivovanje; on je djelovao u prošlosti i on će sigurno nastupiti i u budućnosti. Bog je Pantokrator Svevladar. On sve vidi, sve drži, na sve utječe. U vremenu kad je rimska država obuhvaćala svu ondašnju Europu, Bliski Istok i sjevernu Afriku bilo je suludo tvrditi da je netko jači i od rimske države. Kršćani su to ipak vjerovali. Ne iz želje da ruše domovinu kojoj su građani nego iz želje da se promijene postupci vladara koji kršćane tretiraju kao neprijatelje čovječanstva samo zato što cara i državne bogove ne priznaju za božanstva, a inače plaćaju poreze i vrše sve ostale građanske dužnosti.

Dozivat će vam u pamet sve što vam ja rekoh (Iv 14, 23-29)

Ovo je nastavak Isusova govora na posljednjoj večeri. Isus odgovara na pitanje Jude apostola (koji nije Iškariotski), kako će se očitovati njima a ne svijetu (r. 22). Bit će prisutan u srcima pojedinih vjernika i cijele zajednice krštenika po riječi svojoj, ukoliko je budemo obdržavali. Isus proglašava svoje postupke i nauku obaveznom zato što je postupao onako kako mu je Otac zapovijedao. On sada odlazi u smrt i u proslavu. Traži da učenici obdržavaju njegovu riječ u vremenu kad on neće biti među njima na vidljiv način.
Da bi to mogli trajno činiti u promjenjivim povijesnim prilikama, on im šalje Duha Svetoga. Naši su prevodioci grčku riječ "Paraklet" preveli s "Branitelj", što nije najsretnije. Paraklet je u grčkom pravnom sistemu bio muškarac kojega gradska uprava određuje za čuvara i zaštitnika malodobnoj djeci, kad im umru roditelji ili bliži rođaci. Paraklet je u grčkom pravnom sustavu bio i čovjek koji na sudu brani optuženog, štiti njegova prava pred tužiteljima. Tu pravnu i socijalnu riječ upotrijebio je pisac četvrtog evanđelja da izrazi Isusovu nauku o ulozi Duha Svetoga u Crkvi. U promjenjivim povijesnim prilikama Duh će biti uz Crkvu da je štiti od opasnosti što dolaze iz nje same, od unutarnjih razdora i svađa. Duh će je štititi i od opasnosti izvana. Zato ga u Vjerovanju zovemo Duhom životvorcem. On oživljava svakog krštenika i krizmanika, aii i svu crkvenu zajednicu. Isus govori da će Duh Crkvu "poučavati o svemu i dozivati u pamet sve što" je on govorio i činio. Ovo Ivan piše pod kraj I. stoljeća kad misionari moraju govoriti na grčkom o Isusu Židovu. Moraju prenositi ne samo vanjsko značenje Isusovih djela i riječi nego i duboki unutarnji sadržaj. Moraju tako Grcima naviještati Isusa kao Gospodina i Spasitelja da polaze od njihovih duhovnih potreba i njihovog kulturnog kruga. Samo Ivanovo evanđelje plod je ovakvog "poučavanja" i "napominjanja" Duha.
Slušajući ovaj odlomak, trebamo misliti na inkulturaciju Crkve i kršćanstva. Duh Sveti Crkvu osposobljava ali i zadužuje da se inkulturira u svaki narod, vrijeme i kulturu. Koliko tome osobno pridonosimo?

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    26. studeni 2014.

    Papa: il Paradiso più che un luogo è uno stato dell’anima

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: