Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

22. srpanj 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Krsno i pokorničko obilježje korizme

1. korizmena nedjelja:

Hrvatska riječ "korizma" dolazi od latinske quadragesima. Tim su nazivom kršćani već prvih stoljeća označili liturgijsko razdoblje priprave na Uskrs. U liturgiji uskrsne noći primani su u puno zajedništvo Crkve tzv. pokornici koji su zbog javnih grijeha neko vrijeme bivali isključeni od pričesti. Također su primani odrasli krštenici u Crkvu, a već kršteni vjernici obnavljali su krsnu povezanost s Kristom raspetim i uskrslim. Sve tri kategorije vjernika - pokornici, odrasli kandidati za krštenje i već kršteni - postili su kroz 40 dana pred Uskrs, izuzevši nedjelje. Uskrsna pokora, kojoj je post samo vanjski izraz, počinjala je na pepelnicu i završavala na Veliki četvrtak.
Liječnici su u starini preporučivali post kao priliku da se organizam navikne na oskudicu i time postane otporniji na bolesti. Misterijske religije i židovstvo također su preporučivali svojim sljedbenicima post kao izraz ovisnosti o božanskoj moći. Kršćanstvo je usvojilo disciplinu posta, ali je svojim sljedbenicima dozivalo u pamet Isusovu opomenu proti formalističkog i paradnog posta (usp. Mt 6, 12-18). Post kršćani gledaju kao osobnu pripravu na žarču i sabraniju molitvu. Post je također priprava tijela i duha na krsno otvaranje Duhu Svetom koji krštenike čini djecom Božjom. Post je i sredstvo za očvrsnuće u borbi protiv zlih sklonosti u sebi. Post je prilika za štednju kako bismo od ušteđenoga pomagali oskudnima.
Drugi vatikanski sabor odredio je da se čitanja i molitve korizmenog vremena tako preurede da bolje dođe do izražaja priprava za krštenje, odnosno za obnovu krsnih obećanja u liturgiji uskrsne noći. Saborska reforma naglasila je također pokorničko obilježje korizme ne samo u smislu svladavanja vlastitih strasti nego i u smislu pomaganja oskudnih.
Evanđelje ove nedjelje od starine iznosi Isusov 40 dnevni post u pustinji kao pripravu za početak mesijanskog djelovanja. U ovoj godini imamo Lukin izvještaj o tom događaju. Značajna je zborna molitva u kojoj prosimo da "godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer." Krštenjem smo životno "naučili Krista" (usp. Ef 4, 20). U korizmi ga možemo i trebamo još dublje upoznati.

Izvede nas rukom jakom i dovede nas na ovo mjesto (Pnz 26, 4-10)

Za prvo čitanje imamo odlomak Ponovljenog zakona koji sadrži tzv. Malo povijesno vjerovanje Izraelaca. Ono je bilo propisano kao sastavni dio žrtve zahvalnice o blagdanu Beskvasnih kruhova. Domaćin je trebao stupiti pred svećenika s prvim plodovima žetve te ispovjediti da ih je ubrao od rada na zemlji u koju je Bog doveo svoj narod. Svaki je domaćin imao recitirati ovo Vjerovanje u prvom licu jednine kao da se njemu osobno i članovima njegove obitelji događaju djela što ih je Bog nekoć izveo u povijesti cijelog naroda. Posjedovanje obećane zemlje, miran život u njoj i mogućnost uživanja plodova poljoprivrednog rada Izraelac je prema ovom Vjerovanju trebao gledati kao ispunjenje Božjeg obećanja. Vjerovanje sadrži slijedeće elemente:
- nomadsko, bezzemljaško porijeklo Izraelaca (r. 5a);
- dozrijevanje plemena u narodu u Egiptu (r. 5b);
- obespravljenost Jakovljevih potomaka u Egiptu (r. 6);
- vapaj Bogu i uslišanje (r. 7);
- Božji spasiteljski zahvat: odlazak, useljenje, zaposjednuće obećane zemlje (r. 8-9).
"Otac aramejski lutalac" u r. 5 je Jakov koji je bio nomad bez domovine, a time i bez ljudskih prava u zajednici naroda. Reci 6-8 pokazuju kako su raspršeni pojedinci u tuđoj zemlji postali svjesni svoje nacionalne povezanosti. Iste nevolje produbile su u njima svijest ovisnosti o Bogu i jednih o drugima. U r. 5 imamo jedninu "moj je otac bio", a u recima 6-9 množinu: "... tlačili su nas... vapili smo:.., dovede nas." Pojedinac se osjećao baštinikom nacionalne povijesti. Uključenjem u narodnu i vjersku zajednicu doživljavao je da je siguran, zaštićen, poštovan.
R. 8 sadrži pashalnu terminologiju: "... izvede nas moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima." Ti izrazi povezuju blagdan žetvene zahvale s Pashom. Značajan je u r. 9 izraz: "... zemlju kojom teče med i mlijeko". Sveta zemlja po plodnosti se ne može mjeriti s Egiptom i Mezopotamijom, ali za Izraelca njome teče med i mlijeko zato što je ona Jahvin dar savezničkom narodu Izraelu. U skromnim plodovima rada starozavjetni je vjernik gledao znak materijalnog i duhovnog obilja koje može garantirati jedini Bog.
Ovaj odlomak uzet je u današnju liturgiju zato što Isus u suprostavljanju napasniku podsjeća na Božju brigu za Izraelce u toku hoda kroz pustinju.

Zaštitnik onih što žive pod šatorom

Psalam 91, iz kojega je današnji pripjev, je mudrosna pjesma Bogu koji ne dopušta da se nevolja prikuči šatoru svih koji se na njega oslanjaju. Podsjeća na vrijeme nomadskog selenja od ispaše do ispaše, kad su obitelji živjele pod šatorima i bile izložene zvijerima, prirodnim nepogodama, razbojnicima i vojsci. Takvima je Bog zaklon i utvrda. Oni počivaju u sjeni Svevišnjega. Preko nadahnutog pjesnika obećava im Bog da će ih nositi na rukama, kako se ne bi na putu spoticali (r. 12). Taj redak naveo je davao Isusu pri pokušaju da ga nagovori na preuzetno pouzdanje u Boga. Isus nije nasjeo napasniku a s njime nastojmo i mi ne nasjedati.

Ustima ispovijedati i srcem vjerovati (Rim 10, 8-13)

Ovo je dio šireg odsjeka o nevjeri Izraela, koji je otvrdnuo na misionarsko propovijedanje, kako bi ušla punina pogana (Rim 3-11). Izrael ne prihvaća ponudu novog načina stjecanja opravdanja ili prijateljstva s Bogom u Kristu. Ne priznaje da je Zakon u Kristu ispunjen te da zato više nije obavezan kao u starozavjetno doba. U ovom odlomku Pavao dokazuje iz Pisma novi način stjecanja opravdanja: po vjeri u Krista raspetog i uskrslog.
Deuteronomističku dogmu o bliskosti Božje riječi vjernicima koji je mogu primjenjivati na svoj svagdanji život (usp. Pnz 30, 12-14) Pavao primjenjuje na sve koji slušaju propovijedi novozavjetnih misionara. "U ustima tvojim i u srcu tvome" (r. 8) znači da se o riječi Božjoj može među vjernicima govoriti te o njoj u srcu razmišljati. Pavao takvu riječ Božju naziva "Riječ vjere". Time podsjeća na osnovnu poruku Rim i Gal: čovjek se opravdava vjerom u Krista Isusa, bez djela Zakona. U recima 9-12 današnjeg odlomka objašnjava što znači vjerovati u Krista: treba ustima ispovijedati da je Isus Gospodin i srcem vjerovati da ga je Bog uskrisio. To je podsjećanje na krsno priključenje Kristu i Crkvi. Odrasli kandidati trebali su, nakon dostatne pouke, ispovjediti vjeru Crkve: " Isus je Gospodin!" Nije bilo dovoljno samo ustima izgovarati zajedničko Vjerovanje. Trebalo je - onda kao i sada - osobnom vjerom prihvatiti da je Bog smrt i uskrsnuće Isusovo učinio spasenjskim događajem koji se tiče svih ljudi. U r. 10 sinonimni su izrazi "...srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava." Ovdje se pod spasenjem misli početak milosnog života, uključenje u sinovstvo Božje. Dakako da će kasnijim životom trebati uskladiti moralni život s darovanim spasenjem. Priznati Isusa za Gospodina značilo je prvim kršćanima priznati da se njegova uskrsna proslavljenost blagotvorno odražava na milosni život krštenika. Isus je Gospodin koji je gospodar.
Kod krštenika koji prihvaćaju Vjerovanje Crkve i gospodstvo Isusovo nisu više važne nacionalne i rasne podjele: "Nema, uistinu, razlike između Židova i Grka, jer jedan je Gospodin sviju" (r. 12). Koliko je s ovim spojiva podjela kršćana na konfesije, narodnosti i krajevnu pripadnost? Da li nam je Isus zaista Gospodin sviju?

Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom (Lk 4, 1-13)

Prilikom krštenja Isus je bio predstavljen kao Mesija te dobio od Oca uputu da ima biti skromni Mesija, poput Sluge patnika iz Izaijine knjige. Događaj današnjeg evanđelja uslijedio je odmah nakon krštenja. Na poticaj Duha Isus se sklonio u pustinju da se izbliza pripravi za mesijansko djelovanje. Luka na početku današnjeg događaja kaže da je Isus bio "pun Duha Svetoga" te da ga je Duh kroz 40 dana vodio pustinjom. Želio je u osami prihvatiti Božju vladavinu nad sobom prije nego što počne propovijedati obraćenje zato što se približilo Božje kraljevstvo ili vladavina. Kroz 40 dana proživljavao je ono što je Izrael proživljavao kroz 40 godina hoda pustinjom: ovisnost o Bogu koji hrani i štiti svoje vjernike.
U prikazu Isusove kušnje Luka stavlja dvaput đavlu u usta riječi: "Ako si sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruh... baci se odavde dolje" (r. 3 i 9). Kod druge kušnje davao pokušava nagovoriti Isusa da mu se pokloni, kako bi kao đavlov delegat imao vlast nad "svim kraljevstvima svijeta" (r. 5-6). U sve tri kušnje u pitanju je iskrivljena slika Mesije i Isusova poslušnost Ocu. Suprotno očekivanju sunarodnjaka, te vjerojatno nekih Židova i pogana u vremenu misijskog djelovanja Lukine Crkve, Isus nije Mesija koji bi činio čudesa u prilog sebi. On nije Sin Božji koji bi tako obavljao mesijansku službu da pod svaku cijenu zadivljuje izvanrednim djelima. Odbija napast kruha, vlasti i plivanja na lovorikama zato što svoj autoritet nikako ne želi upotrebljavati za bilo što drugo osim za ono radi čega je poslan. Isus odgovara citatima iz Ponovljenog zakona koji se odnose na prolaz Izraela kroz pustinju. Kao što su oni bili iskušavani u svojoj vjernosti Bogu savezniku, tako i on biva iskušavan. Oni su, međutim, podlegli a on se uspješno suprostavlja napasniku. Lukina verzija prve kušnje razlikuje se u broju kamenja koje Isus treba pretvoriti u kruh: "Reci ovom kamenu"... (Lk); "Reci da ovo kamenje" (Mt). Isus bi trebao samo jedan kamen pretvoriti u kruh da utaži svoju glad. Odgovara izrekom iz Pnz 8, 3 da čovjek ne živi samo o kruhu. Iako su Izraelci u pustinji čeznuli za egipatskim loncima, na koncu ih je ipak hranio Bog svojom hranom: manom i prepelicama. Suprotno od njih, Isus ne prigovara i odbija napast. Njegov odgovor uključuje vjeru da će ga Bog već nahraniti, kad uzdigne svoj pogled dalje od pustinjskog kamenja.
U drugoj kušnji Isus biva potican da prizna vrhovništvo nekog drugog, mimo Božjega. Mojsije je opomenuo Izraelce da se ne klanjaju nikom drugom osim jedino Bogu, upravo kad su počeli podlijegati poganskim božanstvima. Isus odbija priznati ikakvo gospodstvo nad Očevim, jer za njega Božje kraljevstvo nastupa poslušnošću Ocu - Mesijinom poslušnošću prije svega, a onda i pozivom svima ljudima da poslušno prihvate milosnu vladavinu Božju.
Matej je kušnju skakanja s hrama stavio na drugo mjesto, a poklon đavlu na posljednje. Luka je taj redoslijed izmijenio: treća kušnja je poticaj na preuzetno oslanjanje na Boga skakanjem s hramskog vrha. U Jeruzalemu će Mesijina služba doživjeti vrhunac. Prema Luki, hod u Jeruzalem je hod u smrt po kojoj je Isus vrhunski vjeran Ocu i proslavljeni Patnik. Zato Luka kušnju s Jeruzalemom ostavlja za kraj. Njome davao traži od Isusa da postane Mesija pučke mašte koji dolazi s neba u veličanstvenom sjaju. U ono su doba ljudi vjerovali da su Božji poslanici tim impozantniji što više izvanrednih djela učine. Odbivši da Boga tako "iskušava", Isus uči da nitko ne smije očekivati od Boga čudesne intervencije da bi zadovoljio svoju radoznalu maštu.
Luki je vlastita zaključna primjedba: "... davao se udalji od njega do druge prilike". Ta će "prilika" nastupiti za vrijeme muke.
U ovom događaju imponira Isus koji se postom i molitvom sprema za mesijansko djelovanje. Imponira i zato što odbija izvanredna i čudesna djela kojima bi brže "osvojio" ljude za sebe, ali ne za svoga Oca. Dok se u korizmi pokorom pripravljamo na obnovu krsnog saveza, nastojmo s Isusom biti poslušni Ocu i odbacivati sve što izgleda izvanjska parada u našem ljudskom i vjerničkom življenju.

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    20. srpanj 2014.

    Il Papa ai cristiani perseguitati di Mossul: sono con voi

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: