Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

8. prosinac 2016.

Iz katoličkog tiska

Radosna vijest br. 493

Radosna vijest br. 493

Tanzanija, 8. prosinac 2016.

Radosna vijest

Velimir Tomić, misionar u Tanzaniji

Kristova poruka izgrađuje zajedništvo i napredak

Velimir Tomić svećenik je Mostarsko-duvanjske biskupije. Kao misionar djeluje na afričkom tlu, u Tanzaniji, od 1988. godine, gdje se nalazi i naših drugih pet misionara, u trima biskupijama. Jednako kako se ne postane svećenikom odjednom, nego se treba proći određeni period od nekoliko godina studija i vježbanja na duhovnom polju, tako i misionar kada dođe u misiju dozrijeva, uči i snalazi se. Pročitajte kako su izgledali njegovi početci u misijama, ali i danas, kad je iskusan misionar.

Dolazak u Tanzaniju

Kako su izgledali vaši prvi dani u Tanzaniji?

Nisam nimalo poznavao svahili, nisam znao niti jednu riječ. Otišao sam tamo na poziv našeg misionara Nikole Sarića. On je splitsko-makarski svećenik i uopće prvi Hrvat-misionar koji je došao u Tanzaniju, još sedamdesetih godina. Primio me i imao za mene puno strpljenja. Odmah sam otišao na intenzivni tečaj jezika, koji je trajao četiri mjeseca, po osam sati svaki dan. Na početku je sve, kao i uvijek, bilo pomalo strano i teško, ali ako imate cilj i volju da što ostvarite, najprije morate naučiti jezik, da se s tim ljudima možete dobro sporazumijevati. Naravno da je u početku bilo teško, ipak sam otišao iz zemlje u kojoj smo obilovali strujom i vodom, gdje je u većini predjela asfalt – to je razlika kao između neba i zemlje. Trebalo se na sve to naviknuti. Dugo sam vremena tražio utičnicu na zidu koje uopće nije bilo. Stanovali smo u kući koju su izgradili talijanski misionari u misiji koja je danas starija od 70 godina. Trebalo se odviknuti od onoga na što smo doma naviknuli – glačanje odjeće, čišćenje cipela, dok sušenje kose fenom tamo uopće više nije bilo potrebno zbog klime i načina života. Sve više sam to prihvaćao kao normalno; tako su drugi živjeli, pa sam morao i ja da bih opstao. Prestao sam tražiti utičnicu, a deset godina nakon toga mi smo donijeli ljudima i utičnice i struju zahvaljujući dobroti Hrvata iz domovine, Australije i Njemačke, koji su tada dobrim dijelom pomogli. Dvadeset kilometara visokonaponske struje došlo je našim naporima, dobrotom i ljubavi drugih ljudi te posredstvom između to dvoje – mi smo bili neka produžena ruka u tome.
 
Misionari donose spasenje
 
Zašto misionari odlaze u misije?
 
Misije su na neki način obveza Crkve po onom Kristovom nalogu da idemo po cijelom svijetu, propovijedamo „radosnu vijest“ te krstimo ljude i učenike u njegovo ime. Kad je to obveza Crkve, nju treba izvršavati ili to barem nastojati. Crkva misionarima, na njihov izričit zahtjev, daje dozvolu i onda ih prati kroz njihov rad na tim misijama. Naša je odluka otići u misije, pomoći tim ljudima, dati im svoje iskustvo u promjeni života, ali nikada kulture. Učinimo što možemo ako postoji mogućnost da se našim naporima dovede negdje struja, otvori ambulanta ili škola i da im se poboljšaju životni uvjeti. Usto mi želimo da se svi ljudi spase. Ako upoznaju Krista i žive po njegovu nalogu, u najmanju ruku neće biti borbi između plemena. Uvijek učimo ljude da trebaju živjeti zajedno, da su svi Božja stvorenja i Božja djeca. Na taj način pokušavamo među njima stvoriti jedno obiteljsko ozračje, kojemu nas Krist uči. Na taj način već ovdje na zemlji imaju puno više radosti, a i to nam je kao zalog budućeg života, što smo ovdje živjeli onako kako Krist to želi. Oni nisu nikada ateisti ni pogani, oni vjeruju u boga, ali mi želimo njima približiti i ponuditi Krista Boga, koji je za nas umro na križu i koji nam svima tim putem nudi spasenje. Kad im to ponudimo, vidimo da imamo puno simpatija i oni vide da je Katolička crkva nešto što im i na duhovnom i materijalnom polju donosi boljitak života. Donosi im ispunjenje i to je naša zadaća. Za to se isplatilo ići, bilo u Tanzaniju ili koju drugu misijsku zemlju. Ponuditi sadržaj Kristove poruke koja je, kako mi vjerujemo, nama put spasenja. Kad to nekomu ponudite i on to prihvaća, morate biti radosni zbog toga i neumorno raditi što više na tome.
 
Život djece
 
Kako izgleda život djece u Tanzaniji?
 
Sa žaljenjem moram reći da smo mi u Hrvatskoj prije pedeset godina imali sretnije djetinjstvo, jer je uvijek bilo nekih sadržaja. Tamo se stvari vrlo brzo mijenjaju, dok u Tanzaniji one stoje. Tamo su djeca još uvijek radna snaga, jer oponašaju starije. Možete vidjeti malo dijete od dvije-tri godine kako nosi motiku. Ono ne kopa, ali ju nosi dok hoda s mamom, koja već nosi jedno dijete na leđima, a drugo u trbuhu. Dok majka radi u polju, djeca obično sjede. Dok su zajedno, igraju se bez ikakvih igračaka, igraju se u prašini, trče, a mi uvijek koristimo prigodu donijeti neku loptu ili nešto što može okupirati više njih. Ne da igraju nešto individualno, nego da ih potaknemo na šport kojim se zajedno mogu baviti. Plemenu Masai je tako hobi, kada drugoga nema, čuvati i igrati se s kozama i kravama. Kad malo narastu, djeca često odlaze po vodu i drva za kućanstvo i tako provode vrijeme dok ne pođu u školu. Sada postoji i zakon u Tanzaniji po kojem je škola obavezna, no prije toga gube svoje djetinjstvo. Jasno da im želimo pomoći koliko možemo.
 
Pohađaju li djeca škole?
 
Sela su prilično velika i raštrkana, tako da moraju puno pješačiti, ali im nije teško od pet do deset kilometara ići u školu i vratiti se kući. Oni praktički izgube cijeli dan idući u školu i zato neki roditelji nerado šalju svoju djecu, jer ih trebaju u kući, na polju, za čuvanje stoke. Pogotovo ne vole da idu djevojčice, koje više pomažu u kući. Čak i ako one završe školu, jednom kad se udaju, od nje nemaju koristi. Dječaci idu više u školu, no roditelji u tome ne vide veliku korist, jer djeca izgube sedam godina u osnovnoj školi, a ako ne odu u srednju školu, kao da nisu ni išli. No oni ipak pohađajući tu osnovnu školu nauče čitati, pisati i dobiju neko iskustvo, pa uvijek ima koristi i mi se uvijek zalažemo da idu u školu koliko mogu. Čak i ako će kasnije kopati njivu, naučit će načine kako to lakše izvesti, jer će znati kako logično razmišljati, dok rad na silu bez toga samo umara. Za djevojke smo u prošlim misijama uvijek imali zanatske, krojačke škole, jer su tamo odjevni predmeti još uvijek šiveni, tako da nauče same šivati odjeću. Time postaju samostalne i ne ovise o svojoj obitelji i budućem mužu.
 
Molimo i mislimo na misionare
 
Što naši čitatelji mogu učiniti za misionare?
 
Crkva u Hrvata ima oko devedesetak misionara i misionarki po svijetu, koji rade u istim uvjetima kao i ja, i svjestan sam da je teško našoj malobrojnoj zemlji pomagati tolike projekte, no ne sumnjam da će se uvijek naći netko tko je spreman priskočiti u pomoć. Makar se možda činilo da mi gradimo, radimo, trebamo prijevozna sredstva i materijalnu sigurnost, nama je vrlo važno da se moli za misije jer nam je prvotni cilj upoznati ljude s Kristom. Približiti ih njemu kako on to od nas traži, bilo pješice, biciklom ili automobilom. Ako imamo ono što nam je potrebno za svakodnevno djelovanje, više im možemo pomoći, no ako nemamo, pomoći ćemo onoliko koliko se može. Volio bih da svi čitatelji, vjernici i ljudi dobre volje razumiju da nama misija znači ublaživati ljudima životne teškoće, a ondje gdje ne možemo pomoći materijalnim putem, da im kažemo da ih Krist voli i da je to najvažnije. Da oni zavole Krista kao što Krist voli nas. Iako nemaju vozila ili kuće kakve bi imali u Hrvatskoj, da je nama bitno postići spasenje. Volio bih da se ukorijeni Krist u narodima koji su naša snaga. Molite za nas da bude što manje opasnosti – od kojekakvih terorističkih napada, prometnih nezgoda, bolesti, suše… Ako se molimo za misije, Isus će pronaći put za automobile, kuće i sve ostalo što je potrebno.


Razgovarala Ines Sosa Meštrović

 

PREPORUČI
Radio Marija BiH

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    6. prosinac 2016.

    Il Papa: le carezze di Dio, cuore della dottrina cristiana

Sljedeca
 
Glas Pape i Crkve u dijalogu sa svijetom

Copyright © 1996-2016 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: