Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

1. lipanj 2020.

Vijesti

Posavska Mahala, 27. svibanj 2016.

MISA ZADUŠNICA ZA UBIJENE HRVATE U POSAVSKOJ MAHALI

Misno slavlje uz domaćeg župnika Ivana Ravlića i desetak svećenika predvodio je fra Božo Lujić, profesor na sarajevskom i zagrebačkom KBF-u

U povodu 71. obljetnice stradanja Hrvata Podvučjačkog kraja na Nujića groblju, koje pripada župi Prečistog Srca Marijina u Posavskoj Mahali kod Odžaka, slavljena je u srijedu 25. svibnja 2016. Misa zadušnica za sve stradalnike. Bilo je to dvadeseto po redu sjećanje vjernika Posavske Mahale, koju su do prije Drugog svjetskog rata zvali Vlaška Mala, na sve žrtve toga kraja napose na svojih petstotinjak sumještana koji su partizani 25. svibnja 1945. pobili, a od kojih je većina pokopana na Nujića groblju.

Mnogobrojni su vjernici toga kraja kao i iz susjedne Hrvatske i drugih krajeva Bosne i Hercegovine sudjelovali na Misi i na procesiji od župne crkve do groblja, gdje su ispred križa predstavnici župe, društveno političkih vlasti i udruga položili vijence i zapalili lampione te izmoli opijelo za sve koji počivaju na tom groblju. Misno slavlje uz domaćeg župnika Ivana Ravlića i desetak susjednih svećenika predvodio je fra Božo Lujić, profesor na sarajevskom i zagrebačkom KBF-u.

U pozdravnom govoru župnik Ravlić je iskazao svoju radost što se konačno o komunističkim zločinima, koji su bili tolike godine zataškavani, počelo sve glasnije govoriti. „.Svi ovdje pokopani snagom vjere i svoga svjedočanstva ostavili su duboki pečat u našem narodu, osobito pečat vjere u Kristovo uskrsnuće. Svi su oni pokazali da je moguće mijenjati svijet samo snagom vjere, žrtve i križa. Odabrali su put križa i spremno dali i svoj vlastiti život, stoga zaslužuju naše poštovanje, našu ljubav i molitvu. Zahvaljujem svima, posebno onima koji su došli iz daleka da uzveličaju ovo euharistijsko slavlje“, naglasio je župnik dodavši da im taj spomen treba biti trajan ne samo na te žrtve nego i na sve naše hrvatske mučenike, a njihova smrt zalogom naše sretnije budućnosti.

U svojoj homiliji fra Božo je naglasio da su nas pokojnici pokopani na tom groblju zadužili da ih nikada ne smijemo zaboraviti. „U povijesnom smislu nepomirena prošlost ne omogućava jednome narodu mirnu sadašnjost, a onda ni sretan hod u budućnost. A s druge strane nema pomirenja s prošlošću ako idemo putem površnoga zaborava. Zaborav čini samo tugu još većom i bol još puno težom. Zaborav stvara samo još veću napetost između prošlosti i sadašnjosti“, ustvrdio je propovjednik. Govoreći o hrabrosti tolikih stradalih, kao domaći sin, fra Božo je naglasio kako oni nisu vjerovali u moć mržnje, nego u moć ljubavi: ljubavi prema rodnome kraju, prema Bogu i prema vlastitome narodu te posvjestio da je njihova prilivena krv ostala vapijući glas na tim područjima. Svjestan što su sve kroz povijest pretrpjeli ljudi toga kraja, ustvrdio je da on počiva upravo na tim ljudima koji su žrtvovali sami sebe za druge, za svoju djecu, za svoju vjeru, za svoj narod, ali ne da budu zaboravljeni nego da njihova žrtva bude izvorište smisla i poticaja za odvažan hod u izglednu budućnost. Svjestan kako su danas vjera i obitelji ugrožene, kako smo izložene raznim napastima, pozvao je nazočne da, nadahnuti plemenitim sjećanjem na tolike stradale hrabre ljude, svoju vjeru, obitelji brane novim stvorenjima. „ Danas nije potrebno braniti ovaj kraj oružjem, ali je tim potrebnije braniti ga novim stvorenjima, djecom koja će dati život ovome opustošenome kraju. Jer što će nam prostori u kojima neće stanovati ljudi, što će nam kuće u kojima se neće čuti smijeh i igra djece, u kojima neće biti života. Naši pređi nisu se doista bojali niti života a niti smrti – i zato je opstao ovaj kraj i ljudi u njemu. I mi se ne bismo trebali bojati rađati djecu koja će svojim životom i postojanjem braniti ovaj kraj. Ona će biti naša budućnost, naša radost i naša nada. Kad ona budu tu, moći ćemo mirno spavati, mirno živjeti i s nadom i vjerom umirati. Nemojmo zaboraviti naše pokojne, ali oni nisu umrli za ništa, oni su umrli da ovdje i dalje žive ljudi, da ovdje živi vjera, da ovdje vlada radost i nada. Oni su umrli da bi ovaj kraj i ljudi u njemu imao svoju budućnost“, zaključio je fra Božo

Uz domaće vjernike među kojima su bili učenici i djelatnici Osnovne škole iz Posavske Mahale nazočni su bili i mnogobrojni vjernici iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske te predstavnici društveno-političkih vlasti.

Ugodno je druženje poslije Mise nastavljeno za obiteljskim stolom u Mjesnom domu gdje su se prigodnim riječima obratili ugledni gosti iz društveno političkog života. (kta/b.l.)


Propovijed fra Bože Lujića, donosimo u cijelosti:


Braćo i sestre,

Iskustvo života i na osobnom planu nam pokazuje da nepomirena vlastita prošlost ne osigurava mirnu sadašnjost i da zacijelo ne otvara ni sretnu budućnost. Ona tog čovjeka pojedinca razdire i ne da mu mira. Isto tako i u povijesnom smislu nepomirena prošlost ne omogućava jednome narodu mirnu sadašnjost, a onda ni sretan hod u budućnost. A s druge strane nema pomirenja s prošlošću ako idemo putem površnoga zaborava. Zaborav čini samo tugu još većom i bol još puno težom. Zaborav stvara samo još veću napetost između prošlosti i sadašnjosti.

Ovo opće iskustvo primjenljivo je i na situaciju u našem kraju koji je 25. svibnja 1945. godine, kad se bio probudio život u prirodi, vodio krvavu borbu za opstanak, za vrijednosti obitelji, naroda, vjere, slobode mišljenja i savjesti. Na ovom malome komadu prostora između Save, Bosne i Vučjaka naši su pređi vjerovali u nemoguće. Vjerovali su da se mogu oduprijeti znatno većoj i ideološki snažno obojenoj vojsci koja je ratovala u ime ideala bratstva, jedinstva, slobode, a toga nikada ostvarenoga nije bilo, vojsci koja se borila protiv Boga. Prepušteni sami sebi i svojim idealima naši su djedovi i pradjedovi branili zapravo nemoguće.
Osim hrabrosti i srca oni nisu imali ničega drugoga na raspolaganju. Suočeni s puno jačom snagom, mnogi su izginuli vjerujući u vrijednosti da je obitelj svetinja, da je pripadnost narodu Bogom dano pravo, da je vjera u Boga za koju su stoljećima živjeli i umirali naši pređi bila vrijedna umiranja. Oni nisu vjerovali u moć mržnje, oni su vjerovali u moć ljubavi: ljubavi prema rodnome kraju, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema vlastitome narodu. Njihova je krv zalila ova polja, obojila ovu zemlju i ostala vapijući glas na ovim područjima.

Bio je slomljen ovaj kraj, pobijeni njegovi ljudi, ocrnjeni njegovi branitelji, ali ostao je živ njihov duh. Ostala je također nepomirena prošlost koja je tinjala ispod kore sadašnjosti. Zbog toga su 1992. god. djeca onih koji su na ovim prostorima ubijali i napadali ovaj kraj opet nasrnuli na ovo područje s namjerom da protjeraju ljude ovoga kraja da ga nacionalno i vjerski očiste, da posiju mržnju u srca djece pobijenih ljudi 1945. god. Opet je bio sukob ideologije o stvaranju velike države jednoga naroda a na štetu drugih koji su živjeli na svome području. Opet se bila razmahala mržnja ali u konačnici ona nije uništila duh ovih ljudi, ni njihovu želju da žive u ovome kraju. Istina, izranili su ljude, porušili ovaj kraj, ali nisu u njemu uništili duh i volju za životom.

Ostali su ovdje živjeti ipak oni najžilaviji, najuporniji, najhrabriji koji svojim životom svjedoče da ovaj kraj ima budućnost, da se ovdje može živjeti i da upravo na ovome prostoru treba graditi pomirenje sa svojom prošlošću kako bi i sadašnjost bila mirna i kako bi put u budućnost bio otvoren. Upravo ti koji su bili i ostali vjerni ovome kraju, ovome narodu i vlastitoj prošlosti nose svjetlo nade ovoga kraja u bolju budućnost.

U evanđelju postoji poruka koja na prvi pogled izgleda nerazumljiva i teška, ali je duboko istinita i životna. Ona glasi: Ako netko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene – kaže Isus – taj će ga spasiti. U toj paradoksalnoj izreci krije se mudrost života i istina ovoga kraja. Samo onaj koji je u stanju izaći iz vlastite sebičnosti i dati se drugome ili za drugoga za više ideale, taj će ostvariti sama sebe, taj će pronaći smisao u vlastitoj žrtvi i u vlastitoj nesebičnosti. Ne mogu to svi činiti, ali onaj koji to učini, otvara put novoj budućnosti. A ovaj kraj počiva upravo na žrtvama brojnih ljudi koji su to učinili. Ti su ljudi žrtvovali sami sebe za druge, za svoju djecu, za svoju vjeru, za svoj narod, ali ne da budu zaboravljeni nego da njihova žrtva bude izvorište smisla i poticaja za odvažan hod u izglednu budućnost.

Tu je također i tekst iz današnjeg evanđelja u kojemu Isusova dva učenika traže za sebe ministarske fotelje. Isus ih pita mogu li biti nositelji njegove patničke sudbine na što mu odgovaraju da mogu. Ipak im Isus ne obećaje mjesta, a učenike poučava kako ne treba graditi autoritet prisile odozgor nego je potrebno služiti ljudima i biti im na raspolaganju sve do smrti.

Tu je također i tekst iz Iz 7 koji govori o povijesnoj situaciji toga vremena kad se Judeja našla u krizi zbog političkih pritisaka Sjevernoga kraljevstva i Sirije. Izaija savjetuje kralja Ahaza da ne ulazi ni u kakve kompromise i koalicije nego da grdi nutarnje jedinstvo naroda oko Vertikale moralnih vrijednosti. S tim je u svezi također i izreka proroka Hošee koji govori da propast dolazi iz Izraela a ne od drugih. Propast iznutra je najopasnija.

Zato je i naše današnje okupljanje na ovome mjestu zadnjih okršaja naših hrabrih pređa istodobno i poziv na sjećanje i molitvu za sve one koji su se žrtvovali za ovaj kraj, za vjeru, za obitelj, za narod, koji su to učinili iz ljubavi a ne iz mržnje prema bilo kome. Jer nisu oni išli napadati druge, nego su ostali braniti svoje kuće, svoju djecu, svoju slobodu i prostor svoga života. Zato zaslužuju da ih se sjetimo, da se sjetimo tih hrabrih djela koja su učinili, da se za njih pomolimo, jednostavno da ih ne zaboravimo. Oni i danas viču iz ove zemlje da na njoj ostanemo, oni nas i danas pozivaju da budemo hrabri ljudi koji se neće bojati života, koji će rađati djecu, koji će prkositi udarima zla, koji će biti spremni dati sebe za druge, jer samo to donosi istinsku sreću i smisao.

Zato, sestre i braćo, nadahnuti plemenitim sjećanjem na hrabre ljude ovoga kraja i molitvom za naše pokojne, obećajmo danas na njihovim grobovima, na zemlji natopljenom njihovom krvi da nećemo nikada odustati od ideala za koje su se oni borili. I danas je ugrožena obitelj. Ugrožavaju ju je razne liberalne ideologije. I danas su ugroženi oni koji ne mogu donositi nikakav profit, a to su djeca i stari ljudi. I danas je ugrožena vjera koja smeta mnogima jer postavlja život na tradicionalne vrijednosti u kojima će život imati i vertikalu i horizontalu. I danas smo izloženi napasti da nam se život svede samo na gomilanje materijalnih vrijednosti.

Sestre i braćo! Danas nije potrebno braniti ovaj kraj oružjem, ali je tim potrebnije braniti ga novim stvorenjima, djecom koja će dati život ovome opustošenome kraju. Jer što će nam prostori u kojima neće stanovati ljudi, što će nam kuće u kojima se neće čuti smijeh i igra djece, u kojima neće biti života. Naši pređi nisu se doista bojali niti života a niti smrti – i zato je opstao ovaj kraj i ljudi u njemu. I mi se ne bismo trebali bojati rađati djecu koja će svojim životom i postojanjem braniti ovaj kraj. Ona će biti naša budućnost, naša radost i naša nada. Kad ona budu tu, moći ćemo mirno spavati, mirno živjeti i s nadom i vjerom umirati. Nemojmo zaboraviti naše pokojne, ali oni nisu umrli za ništa, oni su umrli da ovdje i dalje žive ljudi, da ovdje živi vjera, da ovdje vlada radost i nada. Oni su umrli da bi ovaj kraj i ljudi u njemu imao svoju budućnost.


foto

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    27. svibanj 2020.

    Papa Francesco udienza generale

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2020 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: