PROPOVIJED APOSTOLSKOG NUNCIJA U RH D'ERRICA NA SVETOJ MISU U MARIJI BISTRICI

Prigodom Europskog susreta ravnatelja Papinskih misijskih djela u utorak, 3. ožujka 2015. Svetu misu u svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D'Errico. Nuncij D'Errico je uputio je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Dopustite mi da prije svega toplo zahvalim vlč. Antunu Štefanu, nacionalnom ravnatelju Papinskih Misijskih Djela u Hrvatskoj, na riječima dobrodošlice koje mi je uputio, i još više od toga za poziv da predvodim ovo svečano euharistijsko slavlje. Prihvatio sam to drage volje zbog važnosti za Crkvu ovog Europskog susreta nacionalnih ravnatelja Papinskih Misijskih Djela; i zato jer - od prvog treutka otkako sam čuo vijest za njega - prisjetio sam se, s velikom zahvalnošću Bogu, napornih godina koje sam proveo u misijskim zemljama, na različitim dijelovima svijeta.

Kao Papinom Predstavniku, drago mi je uputiti posebni pozdrav Prečasnom generalnom tajniku Papinskih Misijskih Djela za Propagandu vjere, ocu Ryszard Azmydki i nacionalnim ravnateljima europskih zemalja koji su skupa došli u Hrvatsku ovih dana, da bi međusobno izmijenili iskustva, informacije i mišljenja. U isto vrijeme, drago mi je da im mogu iskazati svoju živu zahvalnost za dragocjenu službu koju oni obavljaju u poslanju Crkve, zauzimajući se za oživljavanje i suradnju na misijskom polju, kako bi donjeli Evanđelje dalekim narodima, na svaki dio zemlje.

Zajedno s njima, bratski pozdravljam Ravnatelja ovog čuvenog Nacionalnog marijanskog svetišta, monsinjora Zlatka Korena, svećenike, redovnike, redovnice i sve vas - draga braćo i serstre - koji ste prihvatili poziv vaših pastira i došli danas ovdje, da biste preporučili Marijinom zagovoru radove ovog važnog crkvenog događaja.

Zajedno s vama želio bih se upustiti u kratko razmišljanje o sveopćem poslanju Crkve i hitnosti nove evangelizacije, na koje se papa Franjo tako često vraća.

Prisjetit ćemo se da je II. vatikanski koncil potrvdio da je Crkva misijska po svojoj naravi, zato jer ju je takvu želio njezin Osnivač. To znači da misije nisu samo nekakav optional, nego upravo njezina bitna dimenzija. I tako, nakon Koncila, Pape koji su se izmjenjivali jedan za drugim, posvetili su evangelizacijskom djelovanju Crkve važne dokumente i značajan dio svoje službe. Rekao bih da misijsko djelovanje i evangelizaciju danas još više ističe i potvrđuje papa Franjo. On je, sve od početka svoje papinske službe naznačio radost evangeliziranja kao temeljnu dimenziju Crkve i kao temelj svojeg pastoralnog programa.

Što kaže papa Franjo? Zanimljivo je primijetiti da Sveti Otac stavlja upravo Isusovo misionarsko poslanje u temelj Svojeg pastoralnog programa. To znači da poziva, da obratimo dužnu pažnju na posljednje riječi koje je Učitelj povjerio učenicima, prije nego što će se vratiti Ocu. Uvijek su važne posljednje riječi dragih osoba. Isto tako još važnije moraju biti za nas posljednje Isusove riječi. A koje su to? To su one koje smo upravo čuli u pročitanom Evanđelju: "Idite, učinite mojim učenicima sve narode, krstite u ime Oca, Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19). Te nam riječi ponovo zvuče danas vrlo snažno, zbog radosti koju daje ovaj Susret nacionalnih europskih ravnatelja Papinskih Misijskih Djela i one su urpavljene svima, iako možda na različit način. Svi smo pozvani da se osjetimo uključeni, da se zauzmemo, da dobro iskoristimo primljene talente.

Dakle pitamo se: što možemo učiniti da bismo živjeli evangelizacijsku zauzetost prema viđenju i smjernicama pape Franje? Sveti Otac ukazuje na tri područja na kojima se može razvijati to djelovanje.

Iznad svega imamo područje redovitog pastorala, koje se odnosi na vjernike koji redovito dolaze u naše zajednice. To je područje koje se proteže posebno na Zemlje duge kršćanske tradicije, kao što je Hrvatska i tolike druge Zemlje koje su ovdje prisutne po svojim nacionalnim ravnateljima. I njih također, kao i nas, Isus traži da idemo. A to znači, graditi Crkvu koja izlazi, koja se ne ograničava samo na to kako bi sačuvala ono što je baštinila od prošlosti.

Papa je vrlo jasan: traži promjenu mentaliteta. Ovo nije više vrijeme kada možemo misliti samo na to kako ćemo sačuvati ono što još uvijek imamo. Vrijeme je da zasučemo rukave i da se pokrenemo. Naše su zajednice pozvane danas više nego ikada, ići širom svijeta, na Isusov poziv i davati svoje svjedočanstvo radosnog navještanja Evanđelja, pokazujući svoju otvorenost, dijalog, razumijevanje, te da nikome ne budu zatvorene. Papa osobito nadodaje da moramo dati prednost periferijama svijeta (onima koji su na rubu); a to znači onim siromašnima, bolesnima, isključenima, društvenim slojevima koji više pokazuju da im je potrebna potpora i utjeha. Svima trebamo biti instrumenti Božjeg milosrđa, Njegove nježnosti, Njegove ljubavi prema svakom čovjeku i svakoj ženi.

Drugo područje evangelizacije je povezano s prvim. Ono se odnosi na one koji su daleko: na one koji ne žive poslanje koje su primili krštenjem, i na one koji su zbog različitih razloga agnostici, ili ateisti, ili ravnodušni na Isusovu ponudu. Također i ovo područje traži veliku pažnju naših zajednica. Ako želimo biti vjerni posljednjim Isusovim riječima, ne možemo se ograničiti samo na promatranje ove tužne pojave. Međutim, moramo imati hrabrosti i apostolskog žara ići širom svijeta, biti prisutni, učiniti prvi korak, na načine koje će svakom od nas savjetovati Duh Sveti. Jasno, sve mora biti praćeno snažnom molitvom, kako bi ova naša braća mogli ponovo otkriti radost vjere i susreta s Bogom.

Potom, tu je i područje na poseban način misijsko: naviještanje Radosne Vijesti onima koji još nisu upoznali Isusa ili su ga uvijek odbijali. Prošlo je već dvije tisuće godina. Još uvijek je puno dijelova svijeta, gdje žive osobe koje ne poznaju Isusa. Dakle, naše zajednice ne mogu a da ne ukažemo na potrebu i hitnost poslanja ići i nuditi također i njima radost Evanđelja. Evo, Duh Božji redovito nadahnjuje puno velikodušnih osoba da ostave svoju domovinu, poput Abrahama i da idu u daleke zemlje.

Kao što je poznato, Hrvatska ima veliku misijsku tradiciju, koja se nastavlja još i danas. Moramo zahvaliti Bogu za mnoge misionare Hrvate koji djeluju u dalekim zemljama: svećenike, redovnike, redovnice i vijernike laike. Iz vlastitog iskustva - zbog godina koje sam proveo u misijskim zemljama - znam dobro da život misionara nije uvijek lagan: zbog različitosti kultura i običaja, zbog nedostataka sredstava i osoblja, zbog toga što žive vlastita progonstva koja ponekad moraju podnijeti. Iz osobnog iskustva znam također koliko je važna molitva i potpora Crkava koje šalju svoje misionare. Zbog toga danas želimo posebno moliti za naše misionare i želimo jamčiti da ćemo nastaviti davati i našu materijalnu potporu njihovom misijskom djelovanju.

Posljednje kratko razmišljanje. Ova tri područja evangelizacije usko su međusobno povezani, zato jer je Crkva bitno misijska: to su samo tri aspekta jedne jedine stvarnosti, a to je Crkva kakvu je htio Isus. Osim toga, iz te perspektive, missio ad gentes mora biti snaga koja vuče, zato jer čežnja da se evangelizira sve do krajnih granica svijeta - svjedoči da misionari sveti i velikodušni - ne mogu a da ne pomognu zajedicama kako bi ostvarile djelotvoran pastoral koji izlazi i ide u susret drugima, i obnovu struktura i poduhvata.

Možemo, dakle, shvatiti san pape Franje, o kojem govori u Evangelium Gaudium broj 27, brižno skrbeći kao Vrhovni Pastir Crkve: "Sanjam jedan misijski izbor - piše on - sposoban preobraziti svaku stvar". A to znači, Crkvu koja je u pokretu, koja se otvara horizontima svijeta, službi zajedništva i kulturi susreta. Crkvu otvorenih vrata, simbol svjetla, prijateljstva i povjerenja. Crkvu koja nastoji navijestiti i svjedočiti radost Evanđelja.        To je san koji osobito danas želimo prihvatiti bez rezerve, zajedno s našim biskupima, koji s velikom pažnjom slijede pastoralne upute koje Sveti Otac daje dan za danom, svojim naukom i svojim primjerom života.

Želja nam je da se za našu preljubljenu Crkvu Božju u Hrvatskoj moli pred Gospom, kako bi missionarska osjetljivost (za "missio ad gentes") - po kojoj se oduvijek raspoznaju naše zajednice - mogla bolje nadahnjivati, pokretati i podupirati zauzetost za novu evangelizciju. Zato upozoravamo na hitnost i potrebu, zajedno s papom Franjom: bilo u svezi onoga što se odnosi na redoviti pastoral, bilo u svezi onoga što se odnosi na dužnu brižljivost za one koji su daleko.

Stoga, pred Gospom želimo moliti kako bi se upozoravalo što više na hitnost preobrazbe mentaliteta, kao što često ponavlja Papa. A to znači, na potrebu gledanja na sadašnjost i budućnost Crkve koja evangelizira, umjesto na prošlost. Na to da trebamo biti otvoreni djelovanju Duha Svetoga, koji pokreće Crkvu, "s velikodušnošću i hrabrošću... bez zabrana i straha" (EG. 33), i bez toga da se vraćamo na onaj "komotan pastoralni kriterij 'uvijek se je tako radilo'".

Mariji - Majci Crkve koja evangelizira i Zvijezdi nove evangelizacije - povjeravamo naše nade i našu zauzetost. Nju molimo da nam pomogne reći s radošću i punom raspoloživošću naš "DA" na Isusov poziv, kako bi uz pomoć našeg života i našeg svjedočenja, ponovo odzvanjala Radosna Vijest. Preko nje, molimo Oca Nebeskog - koji nam je poslao Sina Isusa, i nastavlja djelovati među nama snagom Duha Svetoga - da se radost Evanđelja poveća u našim zajednicama i da nijedan rubni dio (periferija) ne bude lišen njegovog svjetla. Amen!