Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

24. studeni 2014.

Predstavljamo

Katedrala Srca Isusova

Katedrala Srca Isusova

Sarajevo, 6. siječanj 2011.

Katedrala Srca Isusova u Sarajevu

Projekat za izgradnju Katedrale Srca Isusova u Sarajevu uradio je Josip Vancaš kombinirajući elemente romanike i gotike

Stara katedrala Svetog Petra u Vrhbosni

Prije ove, današnje katedrale, postojala je u Sarajevu još jedna, njena davna prethodnica: katedrala Svetog Petra, osnovana 1238. godine. O njenom izgledu se zapravo ne zna mnogo, iako su dokumenti relativno brojni i pouzdani. Zna se tek da je stajala »u župi Vrhbosni, u Brdu«, kako je to zapisano u povelji kralja Bele IV. iz 1244. godine. Glavni grad župe bilo je tada naselje Vrhbosna što se nalazilo na mjestu koje se u XVI. stoljeću naziva Atik-varoš, tj. »Stari grad«, a to je danas prostor između Marindvora i potoka Koševa. Lokalitet Brdo (u povelji se naziva »Burdo«) moguće je dovesti u vezu sa današnjim Debelim Brdom, ali je ipak pitanje koji je dio Sarajeva mogao nositi to ime u srednjem vijeku. U širem prostoru Sarajevskog polja, a to je identično sa srednjovjekovnom župom Vrhbosna, ima nekoliko mjesta sa nazivom Crkvina ili Crkvište, što je karakteristično za postojanje starih crkvenih građevina. Tako u Vrutcima kod vrela Bosne postoji jedna Crkvina, ali se tamo nalaze poznati i arheološki ispitani ostaci jedne starohrvatske crkve iz IX. stoljeća, i jedne romaničke iz XII./XIII. stoljeća - to je ona iz dokumenata poznata crkva sv. Stjepana, spomenuta posljednji put 1244. godine. Dvije dru­ge ruševine, na Marindvoru i na gradini Ilinjaci u Kotorcu, starokršćanskog su podrijetla - možda iz VI. stoljeća. Jedino još nije istražena Crkvina u Kotorcu i ona nedaleko od starog mosta u Plandištu.Iznimno su na dva mjesta u samom gradu Sarajevu, otprilike na periferiji srednjovjekovnog grada Vrhbosne, otkriveni spomenici crkvene arhitekture koji svojom starošću odgovaraju vremenu postojanja katedrale sv. Petra: to je pet romaničkih kapitela otkrivenih ranih dvadesetih godina kod livnice Ančića u Podtekiji, i oltar posvećen apostolu Petru, otkriven 1940. godine kod nekadašnje Kemaludinove džamije na mjestu današnjeg Vakufskog nebodera. Oba nalaza datiraju iz XII./XIII. stoljeća. Povijest otkrića kapitela moguće je rekonstruirati tako što je Ančić preuzeo u svoju livnicu 1919. godine dijelove spomenika nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije, demontiranog sa Latinske ćuprije. On je te dijelove nekoliko godina kasnije odstupio franjevačkom samostanu u Kreševu, a usput im poslao i pet romaničkih kapitela koje je našao u vlastitom dvorištu, u nekoj staroj podzidi. Fra Krunoslav Misilo je za vrijeme svoje službe provincijala (1942-1945) ostatke spomenika predao Zemaljskom muzeju, pa uz to poslao i jedan od kapitela iz Ančićeva dvorišta, dok su ostala četiri zadržana u Kreševu. Nalaz tih kapitela u neposrednom prostoru bivše Sken­derpašine tekije indicira na postojanje nekog sakralnog objekta u predturskom vremenu na tome mjestu. Tekije su, naime, vrlo često bile locirane poviše napuštenih crkava, koje zbog grobova u njima i oko njih inače nitko drugi nije htio zaposjesti. Budući da se Skenderija nalazi u podnožju Debelog Brda, na lijevoj obali Miljacke nasuprot srednjovjekovnoj Vrhbosni, moguće je na taj prostor locirati katedralu sv. Petra, koju povelja kralja Bele IV. stavlja »in supa Vrhbozna, Burdo«. To bi bilo jedno od mogućih mjesta. Drugi spomenik, oltar iz katedrale sv. Petra u Vrhbosni, također pridonosi rješenju problema ubikacije ove katedrale, ali na drugom mjestu. Otkriven je, kako je maločas rečeno, u haremu Kemaludinove (Ćemaluše) džamije, duboko u zemlji, u zgradi koja se nalazila poviše nekih grobova, što je svakako bila neka crkva iz srednjega vijeka u kojoj su po običaju vremena vršeni ukopi pokojnika. To je fragment antičkog stupa, reutiliziran u srednjem vijeku kao oltar. Plint osnove je tom prilikom poslužio kao menza u1 čiju je gornju plohu uklesan danas već dijelom oštećeni posvetni natpis:

... (apost)OLI PETRI VERB(osnensi) ...

..... NON POTEST PONER(e) ............

... (hoc o)PU(s) ...............................

Preostala slova nije moguće sročiti u suvisle riječi.

Ovaj nalaz locira staru vrhbosansku katedralu na raskršće stare Ćemaluše i Ferhadije (danas M. Tita i Vase Miskina) ulice, a to je približno ono mjesto koje je Vancaš prvobitno predlagao za gradnju nove katedrale.

Toliko govori kamenje, a povijesni podaci su slijedeći:

1. Dne 26. travnja 1238. papa Grgur IX poručuje kumanskom biskupu da treba posvetiti novog bosanskog biskupa Ponsu (ili Povšu), nakon što se biskup Ivan zahvalio na toj službi. U pismu je napisana i ova rečenica:

»Ceterum quod ipse, postquam loco prefuerit, necnon instituendi per te prepositus et capitulum future cathedralis ecclesie, ac terre clerus. .. «

2. Dne 22. prosinca 1238. papa Grgur IX. naređuje dominikancima u Pečuhu da biskupu Ponsi predaju novac što ga je kod njih deponirao ban Ninoslav za gradnju katedrale.

3. Dne 22. prosinca 1238. dakle istoga dana, isti papa naređuje benediktinskom opatu u Varadinu da preda novac što ga je kod njega ostavio slavonski ban Jula za gradnju katedrale u Vrhbosni.

4. Dne 7. prosinca 1239. papa Grgur IX potvrđuje bosanskom biskupu i kaptolu neka imanja koja im je darovao herceg Koloman i drugi ljudi. Pismo je upućeno na naslov: »Venerabili fratri episcopo et dilectis filiis capituli sancti Petri in Bosna«. Biskup tada dobiva u posjed, između ostaloga, Brdo u Vrhbosni i Đakovo u Slavoniji. Tu će darovnicu još jednom po­tvrditi i kralj Bela IV. (1244. godine).

5. Dne 27. prosinca 1239. papa Grgur IX naređuje bosanskim dominikancima da biskupu Ponsi predaju novac što je ban Ninoslav »quondam apud vos pro cathedrali ecclesia construenda in Bosne partibus deposuerit«.

6. Dne 20. srpnja 1244. kralj Bela IV. potvrđuje darovnicu hercega Kolomana iz 1239. godine, nakon što je darovatelj u međuvremenu preminuo a zemlja bila opustošena od Tatara. Izričito navodi posjede bosanskog biskupa, pa između ostaloga i: »in supa Vrhbozna, Burdo, cum omnibus pertinentiis, ubi ipsa ecclesia cathedralis sancti Petri est fundata«.

U vremenu od šest godina (1238-1244), u kojem se vrhbosanska katedrala sv. Petra spominje u dokumentima, nema vijesti da bi građevina bila dovršena, a za pretpostaviti je da je za provale Tatara (1242) mogla biti i znatno oštećena. Sačuvani oltar jedino dokazuje da je bar jedan njen dio bio do to mjere gotov, da su se u njoj već mogli služiti obredi. Običaj je u srednjem vijeku bio da se kod velikih građevina prvo podigne svetište, pa privremeno zazida, dok se ostali dio građevine ne dovrši. Tako je moglo biti i s ovom crkvom.Biskup Ponsa, alias Povša, njen graditelj, međutim, napušta Bosnu i torzo svoje katedrale, pa (1247) seli na imanje u Đakovo gdje otpočinje gradnju nove katedrale sv. Petra, očito pod sumnjom da mu povratka u Bosnu vise neće biti.Tako je završila svoju povijest ova građevina, a ideja za podizanje nove rođena je tek nekoliko stoljeća kasnije, naime 1882. godine. Tomu su krive prilike u kojima se našla Bosna i Vrhbosna a narednom vremenu.

Arhitekt Josip pl. Vancaš (1859 - 1937)

Dvije ličnosti, nadbiskup Stadler (1843-1918) i arhitekt Vancaš (1859-1937), zaslužne su za podizanje nove katedrale u Sarajevu; prvi kao poručitelj, a drugi kao izvršilac. Među njima vladao je harmoničan odnos što je inače dosta rijedak slučaj na velikim gradilištima. Razlog, možda, treba tražiti u naravi ove dvojice, ali i u vremenu u kojem su živjeli. Stadleru je, po svoj prilici lebdjela pred očima briga kako da iz ničega, takoreći na »goloj ledini«, organizira Crkvu, pa se nije mogao razmetati sa željama, a Vancaš je došao u Sarajevo kao mlad, ali vrlo solidno školovan i po sebi talentiran arhitekt. On je Stadleru nudio rješenja na koja ovaj nije imao što prigovoriti. Tek dovršena katedrala u Đakovu (građena 1866-1882) bila je obojici u neku ruku veliki uzor na kojemu su se okušavali mnogi majstori koji su poslije i sami prenosili u Sarajevo svoja iskustva. Historicizam u graditeljstvu i skulpturi, a nazarenstvo u slikarstvu, dosegli su osamdesetih godina XIX. stoljeća, u doba podizanja sarajevske katedrale, svoje savršenstvo. Nije to više bilo lutanja karakterističnih za prethodne decenije. Vancašov učitelj Friedrich von Schmidt (1825-1891) dotjerao je umijeće gotike do zavidnog zenita, a za Vancaša kažu da je bio jedan od najboljih njegovih učenika. Tu se negdje krije tajna uspješno izvedenog posla u Sarajevu.

Nakon što je završio Visoku tehničku školu u Beču 1881. godine, Vancaš se privremeno zaposlio kod Heinricha Ferstela, poznatog graditelj Votivne crkve na Ringu, kao crtač planova za velike objekte u gotičkom stilu. Oko istog vremena radio je i u ateljeu poduzetnika Fellnera i Helmera u svojstvu crtača na projektima za neka kazališta, tako i za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. U tom ateljeu Vancaš je bio orijentiran na renesansni stil, što će mu kasnije osobito dobro doći u Sarajevu, no njegovo srce bilo je na strani srednjovjekovnog graditeljstva, barem u vrijeme boravka u Beču kada je stručno sazrijevao u školi Schmidta i Ferstela. Čekajući na pravo zaposlenje Vancaš se u listopadu 1882. upisuje na Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti gdje se kod Friedricha Schmidta posvetio studiju gotike. Schmidt je na tom polju bio najpozvaniji autoritet.

Gradnja katedrale bila je u međuvremenu (1882) ponuđena Heinrichu Ferstelu koji je predložio građevinu u romaničkom stilu. Taj projekt bio je, međutim, prevelik, dakle i suviše skup za sarajevske prilike. Ferstel je zgradu locirao na mjestu koje je u međuvremenu zaposjela vojska da bi tu izgradila svoj oficirski kasino. Tako je ova ideja propala. Slijedeće godine Kallay se obraca Friedrichu Schmidtu, koji mu preporučuje mladog Vancaša. Njemu, dakle, nije bilo suđeno da dovrši započetu specijalizaciju. Po Uskrsu 1883. određen mu je veliki zadatak: izrada nacrta za katedralu u Sarajevu. Vancaš se u tom pogledu učinio starom profesoru kao najpodesniji kandidat: bio je ne samo dobar učenik, nego je potjecao iz južnih krajeva Monarhije, najbliže Sarajevu. Tako se on sa preporukom Schmidta našao jednoga dana u kabinetu zajedničkog ministra financija i ministra za Bosnu i Hercegovinu, koji ga je prihvatio i odredio da se odmah zaputi u Sarajevo da bi se na licu mjesta obavijestio o lokaciji, veličini i izgledu objekta. Usput mu je naredio da se raspita i o građevinskom programu za palaču Zemaljske vlade na Musalli, koju je također trebalo uskoro graditi.

Po dolasku u Sarajevo Vancaš je pregledao pogodna mjesta koja su još mogla doći u obzir za podizanje Katedrale. On se tada prvo odlučio za prostor na uglu tadašnje Ferhadije i Ćemaluše ulice, pa se sa tim prijedlogom i povratio u Beč, no budući da to mjesto nije bilo prihvaćeno u gradskoj upravi, on se u rujnu 1883. ponovno vraća u Sarajevo, tada u pratnji samoga Kallaya koji konačno rješava i to pitanje: izbor je pao na trg koji je uskoro potom nazvan Crkveni trg, a danas je to trg Fra Grge Martića. Mjesto je inače prvobitno bilo namijenjeno za Gradsku tržnicu. Suglasno prostoru i ambijentu Vancaš je na svoju ruku načinio skicu, budući da je stari profesor u ljetu i ranoj jeseni bio duže vremena teže bolestan.

Tako je načinjen nacrt koji je naknadno stavljen Schmidtu na uvid, a ovaj ga je odobrio s iznimkom što je znatno snizio krovove na tornjevima. »Primijetio je samo da jednoj stolnoj crkva ne pristaje 'gizdavi izgled' i savjetovao mi je da sve izvedem u kamenu tucancu, pošto je jedna crkva određena za vječnost« - kako se to Vancaš sjećao u svom članku u »Večernjoj pošti«.

Prvobitnim planom glavni portal trebao je biti uvučen među tornjeve, pa je predvorje zajedno s pjevalištem produženo do polovice prvog traveja. Ulazi u baptisterij i na kor bili su iz sporednih lađa. Pokraj zapadnog tornja bio je predviđen sporedni ulaz, a propovjedaonica, mnogo manja od današnje, bila je prislonjena uz treći stup. Svetište je bilo kraće, a sakristija uža. Riznica nije prelazila širinu pobočne lađe. Taj projekt imao je još jednu manu: bio ja previše stereotipan. On nije prelazio okvire prosječnih građevina u južnom dijelu Srednje Europe. Čini se, zato, da je Schmidt zahvatio u korekturi planova i mnogo više nego je samo skraćivanje previsokih krovova na tornjevima.

Stadler se u toku gradnje morao snažno boriti da mu Zemaljska vlada dozvoli produžetak svetišta pravdajući to svečanim obredima za koje je potreban veći prostor od onoga što je u prvobitnom planu bio naznačen. Kasnije je i izgradnja grobnice za nadbiskupe bila isto tako predmet natezanja sa Gradbenim uredom Zemaljske vlade, jer Vancaš nije u svom planu predvidio i taj detalj.

Tokom zime 1883/84. načinjeni su u novoformiranom ateljeu Josipa pl. Vancaša svi izvedbeni nacrti. Vancaš je postao samostalan poduzetnik. Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom za 1200 ljudi i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda, »od golog kamena« - kako se Vancaš i sam na jednom mjestu izrazio. Na temelju tih planova bio je raspisan natječaj za gradnju, na kojemu se kao najbolji ponuđač javio bečki poduzetnik Karl baron Schwarz.

Tako se Vancaš vezao za Sarajevo, pa se tu i definitivno nastanio 10. ožujka 1884. godine.

Gradnja katedrale (1884 - 1889)

Gradilište je predano poduzetniku 19. kolovoza 1884. godine, a 25. istog mjeseca obavljen je svečani čin početka radova prije negoli se pristupilo iskopu temelja. Poglavar Zemlje Ivan barun Appel prvi je udario pozlaćenom lopatom tri put a zemlju, a nakon njega to isto je ponovio i nadbiskup, pa ostali prisutni. Mjesec dana kasnije, 23. rujna 1884. povjerenstvo je ustanovilo da su temelji dosta duboko iskopani, naime kod istočnog tornja 5,70 m, kod zapadnog 6,00 m, kod pokrajnjih lađa 7,00 m (zbog nagiba terena), a za stupove između lađa iskopano je do 3 metra dubine. Dana 20. studenog, u 9 sati, uzidan je uz skromnu ceremoniju, u jednom uglu temeljni kamen s urezanim natpisom: A D MDCCCLXXXIV 20. XI. Zidanjem se tokom 1885. godine toliko napredovalo da se u rujnu 1886. moglo svoditi u sve tri lađe. U ožujku 1887. radilo se na zapadnom tornju, a u travnju je počelo žbukanje srednje lađe. Još istoga mjeseca skinute su vanjske skele oko svetišta. Građevinski radovi završeni su 9. studenog 1887. godine u onoj mjeri kako je to bilo ugovoreno s poduzetnikom Schwarzom. Zidovi su, naime, u unutrašnjosti bili samo pobijeljeni, a prozori zatvoreni običnim staklom. Predstojao je, zato, još veliki posao umjetničkog opremanja zgrade, a taj je potrajao pune dvije godine. Vanjska duzina katedrale iznosi 41,90 m, širina 21,30 m, a kod svetišta 24,30 metra. Unutrašnja duzina iznosi 37,65 m, a širina 18,10 metara. Pročelje je flankirano sa dva tornja od po 43,20 metara visine. Krovovi su im u obliku jednostavnih oštrih piramida proširenih pri dnu. Oni flankiraju sporedne lađe prema jugu, dok srednja lađa izbija prema pročelju u svojoj punoj širini. Visoki je zabat pročelja u razini krovišta razveden u pet arkada četiri slijepe i jedna otvorena, u okvirima od pješčara. Pod njim je smješten veliki slijepi luk, a unutar njega je osmerolisna rozeta, izvedena od dva niza gotičkih elemenata. Ispod nje je portal flankiran sa po jednim ranogotičkim stupom u profiliranom dovratniku, a u zabatu je reljef s prikazom sv. Trojstva. Na vrhu portala, dijelom ispred rozete, je kip Srca Isusova, osobni dar poduzetnika Schwarza, izrađen u Beču od margaretskog kamena. Djelo je bečkog kipara A. Hausmanna. Reljef u timpanonu rađen je prema nacrtu A.M. Seitza; modelirao ga je Dragan Morale, kipar zagrebačke katedrale, a u kamen ga je prenio Ivan Novotny. U prizemlju zapadnog tornja smješten je baptisterij, a u istočnom su tornju stepenice za uzlaz na pjevalište i k zvonima. U luku poviše tih vrata zapisan je u kamenu kronogram:

ZA PAPE LEONA XIII, ZA CARA I KRALJA FRANJE JOSIPA I., ZA MINISTRA BENJ. PL. KALLAYA, ZA POGLAVICE ZEMLJE IV. BA­RUNA APPELA, ZA NADBISKUPA Dra STADLERA, BJE OVA CR­KVA SAGRAĐENA PO ARHITEKTU JOS. PL. VANCAŠUU, DNE 14. RUJNA 1889. POSVEĆENA.

U baptisteriju se, nasuprot ulazu, nalazi edikula i baptismalni fons, izvedeni od bijelog mramora. Bit će da su ovi objekti izvedeni po Vancaševu nacrtu. Visoki gotički zabat edikule nose dva stupica od crvenog mramora, a na vrhu je kip Ivana Krstitelja.

Katedrala je izvedena u stilu rane gotike, a Vancaš se, kako izgleda, to poveo za crkvom Notre Dame u Dijonu. Čini se kao da ga je u pogledu vanjskog izgleda lica zidova impresionirala upravo burgundska gotika, tvrda i vrlo škrta arhitektonskim ukrasima. On te činjenice nije nigdje izričito spomenuo, ali tko poznaje prilike u Dijonu i oko Dijona, tome će upasti u oči upravo ove dvije činjenice. Sa izborom svog uzora Vancaš je svjesno pošao na najmarkantniji spomenik rane burgundske gotike. Čini se kao da se potpuno uživio u tu inače župnu crkvu, a ne katedralu, ali dovoljno veliku i reprezentativnu građevinu koja je svojom ljepotom nadmašila obližnje crkve. On je imao pravi osjećaj mjere kada je za skromne sarajevske prilike preinačio neke njezine elemente. Oblik svetišta je zadržao, ali je isturene transepte preobratio a dva dvoetažna aneksa: u sakristiju i riznicu, obje s oratorijem na prvom katu.

Polukružne završetke sporednih lađa u Dijonu, stisnute u ugao između svetišta i transepta, upotrijebio je kao tornjice za stepenice, odmaknute od glavne lađe i prislonjene uz sjeverni zid aneksa. Na mjestu triforija u lađi dijonske crkve on je stavio kružne otvore u koje je umetnuo slike crkvenih Otaca. Rozetu iz transepta prenio je na pročelje. Tim preinakama on je prilagodio građevinu potrebama u sasvim novom ambijentu i sa novom funkcijom. Sarajevska je katedrala zapravo samo donja, parterna polovica dijonske crkve.

On nigdje nije spomenuo ovaj svoj uzor, možda s pravom, jer je u Sarajevu stvorio sasvim novi objekt. Majstori historicizma, uostalom, nikada nisu posebno isticali predložak sa kojega su kopirali svoja djela.

Bilo je veliko umijeće preobličiti usku i vitku francusku crkvu u katedralu suzdržane visine, a da se pri tome ne izgubi sva veličanstvenost rane gotike. Taj omjer je, naime, bliži talijanskoj gotici u konkretnom slučaju crkvi San Francesco u Asizu. Ostat će neodgovoreno pitanje kako mu je pošlo za rukom da u Sarajevu ostvari i tipično burgundski ugođaj jednostavne vanjštine. Naime, tvrdi kamen od kojega su, iznimno u Burgundiji, građene crkve, nije dozvoljavao rasipanje ukrasima, što Vancaš tako uspješno ostvaruje na sarajevskoj katedrali. To nije mogao biti njegov izum, jer on je, ipak, eklektik u epohi historicizma, pa je sve što je stvarao moralo biti negdje viđeno ili naučeno. To je znak da su mu učitelji bili vrsni majstori svojega zanata, ali ih je Vancaš, čini se, pretekao. Ferstelova Votivna crkva u Beču je vrlo hladan i nedorečen objekt; bez obzira što se on tu poveo za francuskom reprezentativnom arhitekturom. Sarajevska katedrala nije neka šablonska građevina, nego sasvim nova i autentična kreacija. On je čist u formi, a realan u izboru materijala. Svojim volumenom i oblicima ona je potpuno prilagođena periferiji historijskog jezgra Sarajeva; ona se ne nameće svojoj okolici. Štoviše, ona čini sa GaziHusrevbegovim hamamom spomeničku oazu na pragu modernog dijela grada.

Tornjevi, ukoliko nisu modelirani prema tornju na prekrižju lađa crkve u Dijonu, onda se čini kao posuđeni sa Tynske crkve u Pragu. Schmidt je izbrisao previsoke krovove na sarajevskim tornjevima, čime ih je još više približio onoj praškoj crkvi.

Oba Vancaševa uzora, Dijon za zgradu, a Prag za tornjeve, čini se da su se u Sarajevu potpuno pomirila i pored toga što su vremenski i prostorno vrlo udaljena. Notre Dame je, naime, dovršena 1240, a Tynska crkva dobila je tornjeve 1458-1463. godine, dakle u vrijeme kada je gotika bila već preživjeli stil. Robustna građa tornjeva Tynske crkve djeluje arhaično, gotovo romanički tvrdo, pa tako ni tornjevi u Sarajevu ne odudaraju od ranogotičkog habita Katedrale u cjelini.

Na bočnim stranama vanjskog lica srednja lađa neznatno nadvisuje sporedne. Vancaš se kod razrade nacrta odlučio za jednostavni krov glavne i sporednih lađa, a svi pod istim nagibom. Time je bazilikalni tip ostao prikraćen za obergaden, a lađa preniska za pravi gotički odnos širine i visine. On umjesto prozora na obergadenu, u razini tavana sporednih lađa ostavlja u unutrašnjosti samo okrugle otvore. Zbog toga je za neposredno osvjetljavanje glavne lađe postavljena rozeta na pročelju i pet prozora u svetištu. No, i prozori u sporednim lađama također daju dosta svjetla unutrašnjosti.

Krov je bio pokriven jednostavnim crijepom tipa dabrova repa. Jedan njegov dio bio je umočen u katran, pa složen tako da su na tornjevima i lađama dobiveni rombični motivi.

Prostorije za sakristiju i riznicu dimenzionirao je preko širine sporednih lađa, čime je u tlocrtu cjelokupne građevine dobiven oblik križa, ali se taj ne odražava u volumenu unutrašnjosti. Oba ova prigratka su dvoetažna, a u prostorije na katu pristupa se izvana zavojitim stepenicama smještenim u posebnim tornjićima. Pri sjevernom završetku sljemena nalazi se tornjić od metala, zvani »sanctus«, koji doseže visinu od 33 metra.

Na ulazu a zapadnu bočnu prostoriju, sakristiju, nalazi se ukrašeni portal, manji, dakako, od onoga na pročelju, ali bogato profiliran. U njegovu je timpanonu prikazana u reljefu Pieta sa dva anđela. Nacrte je izradio A.M. Seitz, modelirao Morak, a u kamenu isklesao Novotny.

Sjeverni završetak zgrade je peterostran i sa pet visokih prozora. Svaki od uglova je pojačan snažnim potpornjacima, kontraforima.

Temelji su do razine unutrašnjeg poda obloženi čvrstim bijelim vapnencem sa Darive; zidovi su izvedeni od vapnenca boje crveno prošaranog okera, porijeklom sa periferije Sarajeva, a vijenci, potpornjaci, uglovi i okviri prozora, dakako i portali, su od pješčara iz okolice Visokog.

Pod je položen wienerberškim keramičkim pločicama u tri tople boje: smeđoj, crvenoj i crnoj, složenim prema Vancaševu nacrtu. Prilikom obnove 1987. godine to su pločice bile uz priličan napor ponovno položene po istom redu nakon što su u pod bile položene instalacije za centralno grijanje. Svod u glavnoj lađi visok je 13,50 m, a u sporednima 8,50 metara.

Umjetnička oprema katedrale

U svetištu se nalazi pet vitraja visokih 5,75 m, a širokih 1,33 metra, izrađenih prema Vancaševu nacrtu kod firme Tiroler Glasmalerei Anstalt u Innsbrucku. U srednjem prozoru prikazan je razapeti Krist u času kad se Longin sprema da mu probode Srce. Pod križem s desne strane kleči Marija Magdalena, dok je s lijeve Majka Marija, sklopljenih ruku i pobožno podignutih očiju, a uz nju je sv. Ivan. Ovaj prozor darovao je dr. Milan Amruš.

U prozoru lijevo do njega na prijestolju sjedi Isus, a pred njim kleči Bošnjak. S lijeve strane Isusa njegova je majka koja ga gleda, a sama pokazuje na svoje Srce. S desne strane stoji anđeo. U donjem polju ispod malih arkada prikazan je sv. Josip s Djetetom. Ovaj prozor darovao je Stadler.

U zapadnom prozoru prikazana je sv. Margareta Alacoque kako čita knjigu, a prilazi joj Isus i pokazuje svoje Srce. Iznenađena svetica ispustila je knjigu iz ruku, pa pružila prema Isusu. Tu su i dva anđela: jedan drži u ruci križ, a drugi kalež. U donjem dijelu prozora su u dva polja likovi sv. Leona pape i sv. Pavla, a između njih je grb obitelji Sapieha iz Lavova. Ovaj prozor darovali su Leon i Pavao Sapieha, poljski knezovi.

U prozoru desno od srednjeg, u glavnom polju nalazi se scena Posljednje večere, s Isusom i tri apostola. Sv. Ivan se naslonio na Gospodina, a do njega je sv. Jakov; dok je lijevo uz Isusa sv. Petar. U donjem polju, ispod male arkade je sv. Ana. Taj prozor darovali su Ivan i Albert Schmarda.

U istočnom prozoru prikazano je kako se Isus ukazuje Julijani iz Lutticha da joj saopći svoje zelje o štovanju Presvetog Oltarskog sakramenta. U donjem je polju lik sv. Ladislava i sv. Romana, a između njih grb obitelji Sanguszko. Darovao ga je poljski knez Roman Sanguszko.

Prozori u zapadnoj sporednoj lađi izvedeni su u bečkoj filijali Innsbruške tvornice vitraja. U svakom se traveju nalaze po dva takva prozora, svaki veličine 3,20 x 1,04 metra. Ornamentika im je jednostavna: u gornjem dijelu svakog od njih nalazi se po jedan medaljon. U prvom prozoru do oltara Bezgrešnog Začeća prikazani su sv. Ivan Krstitelj i sv. Ilija, što je dar sarajevskih katolika. U drugom su sv. Petar i Pavao, a darovao ga je Vrhbosanski kaptol. U trećem prozoru su sv. Toma i Ivan apostol; to je poklon obitelji dr. Bertholda Krasa. U četvrtom, onom do tornja, prikazan je sv. Matej i Bartol. To je dar sarajevskog industrijalca Augusta Brauna.

U prvom prozoru istočne lađe, do oltara Svete Braće, nalazi se sv. Franjo As. i sv. Juraj dar katolika grada Mostara. U drugom su sv. Andrija i Jakov, što je dar suradnika nadbiskupa Stadlera. U trećem stoje sv. Filip i Jakov. To je dar obitelji Brlić iz Slavonskog Broda. U četvrtom su sv. Šimun i Tadej. Taj su prozor darovala braca baruni Sedelnitzky.

Vitraji velike rozete na pročelju, promjera blizu 5 metara, ukrašeni su samo vegetabilnim ornamentom. Srednje njeno polje razvedeno je u osam režnjeva sasvim svijetle boje, dok je osam polukrugova bliže rubu naizmjenično plave i crvene boje. Nacrte za oltare i propovjedaonicu izradio je Vancaš.

Glavni oltar izveden je od mramora Grisignano, a isporučila u gruboj izradi tršćanska firma Scalpelini. Raščlanjen je u sedam niša tako da je srednja nešto malo viša od ostalih, i nema prezide, pa se u nju mogu stavljati predmeti za javno promatranje i adoriranje. Njoj se prilazi stepenicama koje se nalaze iza oltara. U niši lijevo od nje kip je sv. Josipa, do njega sv. Franje As., a na uglu kip anđela. Desno od srednje niše stoji kip sv. Mihovila, a do njega sv. Ilije, pa na uglu i opet kip anđela. Iznad srednjeg otvora nalazi se na povisokom postolju kip Srca Isusova, rad Franza Erlera iz Beča. Izveden je iz bijele kamene mase. Ostale je kipove modelirao Dragan Morak u Zagrebu, a klesariju izveo Ivan Novotny. Menza oltara je iz Santa-Croce mramora. Ona počiva na četiri stupica od crvenog tirolskog mramora. U stražnji podnožak menze uložene su ploče od svjetlocrvenkastog mramora, što je sve načinjeno u Beču. Pozlate nekih dijelova izveli su Voltolini i Betizza. Oltar su uglavnom darovali građani Zagreba, ali i mnogi drugi vjernici iz Hrvatske.

U zapadnoj (lijevoj) sporednoj lađi oltar je Bezgrešnog Začeća BDM, izveden od kamena Grisignano. Menza počiva na dva stupica od ljubičastog serpentina, izrađena u Beču. Kip Bogorodice je djelo kipara Dragana Moraka. Oltar je darovao car Franjo Josip I. U vijencu uvrh predele uklesan je natpis: FRANCISCUS JOSEPHUS I IMP. ET REX CATHOLICIS BOSNIAE MDCCCLXXXVI.

U istočnoj sporednoj lađi oltar je svete brace Ćirila i Metoda, koji je također izveden od kamena Grisignano. Kipove je modelirao Morale, a u kamenu ih je izveo Novotny. Ovaj oltar su darovali vjernici iz Češke, a na inicijativu tadašnjeg stupskog župnika Franje Venhude.

U trećem traveju zapadne sporedne lađe, idući od ulaza, smještena je propovjedaonica pravi klasični ambon. Na nju se uzlazi iz zapadne sporedne lađe duplim stepenicama do postolja sa kojega se uskim prolazom ispod visokog kamenog baldahina prilazi na tribunu. Tornjić baldahina, ukrašen gotičkim fijalama, doseže gotovo do vrha luka između lađa. Propovjedaonica je heksagonalna s time što je na šestoj strani otvor za prilaz. Počiva na masivnom i bogato profiliranom postolju. Svaka od pet ploča ograde nosi po jedan reljef s poprsjem: na srednjoj je prikazan Isus kao učitelj, a sa svake su strane po dva evanđelista. Reljefe je modelirao bečki kipar Franz Erler, a u kamenu klesao, također i svu ornamentiku, Ivan Novotny.

U drugom traveju zapadne lađe, gledano od ulaza, nalazi se uz zid ispod prozora Raspelo s Marijom i Ivanom. Izrađeno je a bijelom mramoru s jedva primjetnom sivkastom nervaturom. Podnožje mu je oblikovano kao klecalo. To je solidan umjetnički rad nekog vještog kipara renesansnog ugođaja iz osamdesetih godina XIX. stoljeća. Podsjeća na opus Ivana Rendića, ali nije nigdje izričito zabilježeno da bi to upravo bio ovaj umjetnik, koji je inače radio i za đakovačku katedralu. Križ su darovali školski drugovi nadbiskupa Stadlera.

Prislonjena uz zid zapadnog tornja nalazi se nadgrobna ploča nadbiskupa Stadlera, izvedena od bijelog mramora. Rad je skulptora Marina Studina (1895-1960). Nadbiskup je prikazan en face u nadnaravnoj veličini točno prema njegovom velikom portretu u salonu Nadbiskupije. Zaogrnut je cappa magnom i s humeralom od hermelina; desnu ruku podigao je na blagoslov, a lijevom pridržava pektoral. U jednostavni i ravni okvir povelike ploče (230 x 100 cm) uklesan je natpis:

HONORI ET MEMORIAE Dris IOSEPHI STADLER ARCHIEPISCOPI ET METROPOLITAE VRHBOSNENSIS PRIMI CUIUS NOMEN PER­RENIUS QUAM MONUMENTUM.

U podnožju je zapisano:

ILLE ERAT LUCERNA ARDENS ET LUCENS, kao i potpis umjetnika: M. STUDIN 1932. Natpis u svom jednom dijelu očito parafrazira poznati stih rimskog pjesnika Horacija »Exegi monumentum aere perrenius . . . « Figura je prikazana statično, gotovo simetrično, izuzev ruku. Nabori lica duboko su usječeni i odaju vjernu sliku pokojnika. Reljef je prvorazredan rad ovog značajnog umjetnika između dva rata.

Ispred ploče nalazi se u podu grobnica u koju je položen Nadbiskup 1918. godine, a u novije doba tu je položen i drugi njegov nasljednik, nadbiskup Marko Alaupović.

Na dovratniku uz zapadni toranj postavljena je ploča na uspomenu 50-godišnjice postojanja Vrhbosanske nadbiskupije i obnove Katedrale. Na dva pozlaćena reljefa, rad medaljera Ive Kerdića (1881-1953), prikazana je na lijevoj pločici Katedrala, a na desnoj portreti Stadlera i Šarića, oba s pogledom ulijevo. Posvetni natpis ispod medaljona nije datiran, no budući da se u njemu spominje pedesetgodišnji jubilej Nadbiskupije, za pretpostaviti je da je ploča postavljena 1932. godine.

Izrada fresaka bila je, vjerojatno već 1886. godine, ugovorena s Alexandrom Maximilijanom Seitzom (1811-1888). On je zbog toga došao nakratko u Sarajevo da bi se upoznao s prilikama o mjestu i položaju slika, te osvjetljenju prostora. Kada se povratio u Rim, obavijestio je nadbiskupa da pobolijeva, ali da ipak radi na kartonima; on je zapravo samo precrtao dva kartona iz đakovačke katedrale.

Stadler je prilikom jednog hodočašća u Rim 1887. godine posjetio bolesnog Seitza koji ga je dočekao ležeći, obučen a bosansko narodno odijelo i sa fesom na glavi. Rekao je nadbiskupu da su nacrti gotovi, ali da ih je jedva uradio. Preporučio je da se izvedba fresaka povjeri njegovu sinu Lodovicu (1844-1908), uvjeravajući ga da će on možda i bolje izvesti taj posao. Lodovico je tada dovršavao oslikavanje Loggija u Vatikanu, pa se mogao posvetiti sarajevskoj katedrali. Ne zna se što se u međuvremenu dogodilo, ali slike na zidu ipak nije izradio on, nego njegov pomoćnik Alberto de Rohden. Možda je tomu izostanku bila kriva očeva smrt 15. travnja 1888. i stupanje u službu nadzornika papinske zbirke slika, kasnije Vatikanske galerije umjetnina. To ga je, čini se, jače vezalo za Rim i nije mu dozvoljavalo duže odsustvovanje iz Vječnog Grada.

Što se autorstva slika tiče, tu postoji izvjesna nesuglasnost između onog što je u vezi s tim zabilježeno u literaturi. Prema Franji Venhudi, koji je sa Stadlerom bio prisutan kada je on isplatio Seitza za obavljeni rad, moglo bi se zaključiti da je sve kartone izradio na smrt bolesni stari slikar. Andrija Jagatic slično govori u »Spomenici« da je za sliku Uskrsnuća u desnoj lađi »nacrte izradio Rohdeh stariji, a izveo ju je njegov sin«. To je očita zabuna jer Rohden nije imao sina umjetnika; a pitanju je, dakle, Seitz stariji, za koga je Jagatić mislio da je autor svih kartona, no budući da je on u tome bio spriječen, kartone i slike Gospina Krunjenja, Uskrsnuća, Isusa a Getsemanu i Marije Magdalene izveo je Alberto de Rohden. Jagatićev je podatak, po svemu sudeći, netočanua svim svojim dijelovima.

Na zidu uz zapadni toranj prikazano je Krunjenje Gospino. Relativno uska i visoka slika podijeljena je u dvije zone: u gornjoj sjede na oblacima Otac i Sin, a između njih kleči Marija okrenuta ulijevo prema Sinu koji drži krunu povise njene glave. Uvrh luka je predstavljen Sv. Duh u obliku goluba raširenih krila. U donjoj zoni kleči na zemlji Bošnjak i Bosanka s djetetom, svi u narodnoj nošnji. Lijevo od Bošnjaka stoji sv. Franjo Asiški, a desno sv. Dominik. Krajolik u daljini prikazuje Sarajevo gledano sa Vratnika.

Uza zid istočnog tornja u desnoj lađi prikazano je Uskrsnuće. Pred otvorenim grobom lebdi na oblaku uskrsli Isus s očima uprtim u nebo, a desnicom uzdignutom na blagoslov, dok u lijevoj drži zastavu Pobjede. Na kamenu pokraj groba sjedi anđeo s ognjenim mačem u ruci, a u desnom kraju slike su dva prestrašena rimska vojnika u živom pokretu.

Vancaš je u jednom novinskom članku napisao i ovo: »... Alberto Rohden je povrh toga po vlastitim kartonima slikao Uskrsnuće Isusovo (i) Krunisanje Marije u pobočnim lađama, te dva chiaroscura u svetištu«. On je, možda, u pravu što se tiče ovih slika, ali za slike Crkvenih Otaca u tondima on netočno tvrdi da su bile naslikane »na mreži od žice, koja je obložena bila naslagom od sadre«, što nije istina one su bile izrađene na platnu, Vancaš se u vrijeme oslikavanja katedrale nije, možda, tako često navraćao na radilište, s obzirom da je bio zauzet na drugim objektima, ali on sasvim odrješito govori da je Rohden »po vlastitim kartonima slikao«, što mu se može vjerovati iako taj podatak bilježi četrdesetak godina kasnije. Stari Seitz tuži se 1887. godine nadbiskupu da mu je zbog bolesti bilo teško izvršiti zadatak crtanja kartona, ali da je to ipak uradio, za što je u Venhudinu prisustvu bio i nagrađen. Moguće je, ipak, da Venhuda nije bio sasvim u toku događaja, jer je to bila slučajnost što se on našao kod Seitzove postelje kada je izvršena isplata. Da li je on, uostalom, razumio jezik kojim su ona dvojica razgovarala. Prema tome ostaje otvoreno pitanje autorstva dviju slika u sporednim lađama koje se znatno razlikuju od Seitzova opusa. No, tih slika danas ionako više nema, a nema sumnje da je i Rohden bio vrstan majstor, jer mu inače ne bi bio povjeren posao. Stari Seitz je u doba nanošenja slika na zid bio već u grobu. Dvije velike slike u svetištu, Propovijed na gori i Mojsije prima Zakon, vjerna su kopija Seitzovih slika u Đakovu, pa tu sumnje u autorstvo nema. U luku zapadnog zida prikazan je, kako je upravo rečeno, Isusov govor na gori. Isus stoji u sredini scene, okrenut ulijevo s opruženim rukama. Ispred njega je narod, a iza leđa mu stoji apostol Ivan, pa do njega Petar i Jakob. Malo niže od njih kleči Andrija, sijede glave i sklopljenih ruku, te majka Marija i još jedan sveti starac. Neki je čovjek ničice pao na zemlju, a drugi, u daljini, donosi bolesnog sina da ga Isus iscijeli. Na sličan način, ali a obrnutom postavu, prikazan je ovaj isti prizor i u Đakovu.

Na istočnom je zidu naslikana scena kako Mojsije prima na Sinaju ploče Zakona. Podno brda u prednjem planu je Aaron, s još nekim čovjekom; lijevom je rukom prekrio lice, a desnom se oslanja na zemlju. Desno u daljini nazire se logor Izraelaca u pustinji, i to u času kada se klanjaju zlatnom teletu.

U lukovima supraporta (luneta) na sakristiji i riznici bila su izvedena dva motiva u tehnici chiaroscuro: iznad vrata sakristije prikazan je Isus u Getsemanu i ruka koja mu pruža kalež, a podalja leže usnuli apostoli. Nad suprotnim vratima vidi se Marija Magdalena kao isposnica u pećini, a lijevo su od nje simboli pustinjaštva: lubanja i križ. Današnja je kopija Ante Martinovića izvedena kao višebojna slika.

Slike chiaroscuro u Đakovu rađene su po kartonima Friedricha Overbecka. Te su slike bile gotovo ljepše od velikih freski, pa je Seitz odlučio da tu tehniku još jednom ponovi i u Sarajevu.

Premda otac i sin Seitz nisu bili izvođači, ipak su oni bili neposredni inspiratori zidnog slikarstva u sarajevskoj katedrali. Obojica su sljedbenici nazarenaca, pogotovo Friedricha Overbecka (1789-1869) i Petera Corneliusa (1783-1867). Tako je Sarajevo imalo sreću da dobije vrijedne slike ove škole koja je dominirala u sakralnoj umjetnosti Srednje Europe tokom nekoliko decenija XIX. stoljeća. Umjetnost oba Seitza bila je sasvim određenog smjera što se osobito može pratiti na ostvarenjima u Đakovu. Na njihovim slikama ima predrafaelovskih ugođaja (Krštenje na Jordanu), ali i čisto rafaelovskih (Uzašašće Gospodinovo), pa michelangelovskih (Stvaranje Eve). Kartone za sarajevske slike izradio je, bar jednim dijelom, A. M. Seitz (Propovijed na gori, Mojsije prima Zakon) koji je, jednako kao i njegov učenik Alberto de Rohden, bio vise rafaelovsko-michelanđelovski raspoložen. Zato u Sarajevu nema slika iz Lodovicovog opusa, rađenih u maniru kao što je Krštenje na Jordanu u đakovačkoj katedrali.

Stari je Seitz u svojim slikama više pjesnik i idealist, naglašeniji pristalica klasične renesanse, za razliku od Lodovica koji je vrlo često sav u znaku quatrocenta.

Sudbina, međutim, nije bila naklonjena Seitz-Rohdenovim freskama; one su se do naših dana potpuno raspale. Zbog toga su prilikom restauracije katedrale 1988. godine na njihova mjesta postavljene kopije izrađene uljem na platnu. Uspješno izvedeni posao povjeren je slikaru Anti Martinoviću koji je metodom restauratora snimio na papiru svih šest slika u naravnoj veličini, vodeći računa da prema sačuvanim fotografijama vjerno reproducira prvobitni njihov izgled, a prema ostacima boja na zidu i slika u Đakovu rekonstruira njihov ton. Tako se danas u katedrali nalaze kopije izgubljenih slika, koje, koliko je to moguće, pružaju sliku starog ugođaja unutrašnjosti. Svakako je veliko pitanje, koliko bi se i nove freske na tim mjestima mogle sačuvati bez obzira na danas usavršeni tehnološki postupak nanošenjem izolacione podloge.

Sarajevo je, ipak, obogaćeno i originalnim djelima Lodovica Seitza: to su slike Crkvenih Otaca u otvorima nadzida glavne lađe. One su na žalost, jedva dostupne pogledu, budući da su postavljene previše visoko na zidu.

U osam okruglih otvora poviše lukova srednje lađe uloženi su tondi, okrugle slike u ulju na platnu, na kojima su prikazani Crkveni Naučitelji u maniru chiaroscuro. Promjer im iznosi oko 130 cm. Slike su maljane u Rimu, pa su kao gotova umjetnina dopremljene u Sarajevo i to montirane.

Na zapadnoj strani lađe prikazani su Oci Zapadne crkve: sv. Grgur, Ambrozije, Augustin i Jeronim postavljeni tako u redu idući od oltara prema izlazu. Na istočnom zidu nalaze se slike Otaca Istočne crkve: sv. Bazilije, Grgur Nazijanski, Atanazije i Ivan Zlatousti. Ove su slike najdragocjeniji slikarski inventar sarajevske katedrale. Donatori su im bili dr. Juraj Posilović, senjski biskup, Wilhelm vitez Sauerwald, viči činovnik Zemaljske vlade, Alexander Poninski poljski knez, Salom Salom, građanin Sarajeva, Pius barun Lazarini, okružni predstojnik i Pajo Miler, mitrovački opat.

O ovim slikama navode se u literaturi proturječni podaci. Andrija Jagatić tvrdi da su one naslikane na »zinčanim pločama«, a Josip Vancaš kaže da su izrađene »na mreži od žice, koja je obložena bila naslagom od sadre«. Ni jedno, ni drugo, međutim, ne odgovara istini, jer su slike, kako je prije rečeno, izvedene na debelom platnu.

Oslikavanje zidnih ploha ornamentima izveo je Splićanin Josip Voltolini (1838-1892), a pomagao mu je sugrađanin Ivan Betizza. Obojica su već i u Đakovu surađivala.

Voltolini je pohađao škole za ukrasno slikarstvo u Veneciji i Beču. Potom je radio zidne dekoracije u mnogim zgradama po Italiji i Dalmaciji, pa je oslikao i Kazalište u Splitu. U Beču je osobitu reputaciju stekao oslikavajući Rotundu na Prateru 1873. godine. Tu ga je zapazio Strossmayer, pa ga već slijedeće godine doveo u Đakovo, gdje je on radio punih osam godina do 1882. Šest godina kasnije došla je na red i sarajevska katedrala. Nije zabilježeno koji je on tehnološki postupak ovdje primjenjivao. Naime, jedan dio ploha obrađen je u nekoj solidnoj tehnici koja je i nakon stotinu godina zadržala svježinu, a to bi mogle biti uljane boje sa kojima je on radio i u Đakovu na nekim dijelovima arhitekture, tako na stupovima. Drugi dio obojenih ploha je, međutim, već nakon 50 godina potamnio. Kažu da je to radio »vodenim« bojama, vjerojatno običnim ličilačkim, načinjenim po svoj prilici na olovnoj osnovi, pa su te nakon nekoliko decenija uslijed kondenzacije vlage na zidovima oksidirale.

Voltolinijeva ornamentika može se većim dijelom svrstati u gotički manir. To osobito važi za one dijelove koji su bili izvedeni po uzoru na San Francesco u Asizu. Korektno je bilo dekoriranje zidova iznad pobočnih oltara. Iznimku, možda, čine bordure s akantima na kapitelima stupova i na trijumfalnom luku, što je bliže klasičnim motivima antike. Ljudi gotike nisu, naime, poznavali akant kao biljku i motiv.

Oslikavanje svetišta izvedeno je tako što je svod bio plave boje sa prosutim zlatnim zvijezdama. Rebra su ukrašavana bordurom od lišća i cvijeća sa ubačenim manjim zlatnim površinama. Lukovi oko prozora i polustupovi na obergadenu srednje lađe bojadisani su nizovima u dvije boje: zagasito crvenoj i žutoj. Slobodni prostori pored prozora bili su u gornjem dijelu ukrašeni motivom lišća, a u donjoj polovici naizmjeničnim nizovima žute i crvene boje koji se na pilastrima spuštaju sve do poda. Na plohama ispod prozora naslikani su »zastori«, tj. ornament koji oponaša dezenirane tkanine obješene o karičice.

Svodovi u glavnoj i sporednim lađama bili su obojeni u plavom tonu, pa omeđeni bordurama. Polja iznad lukova u obergadenu bila su plave osnove preko koje je bila razasuta vegetabilna ornamentika. Na kapitelima stupova tekao je niz akantovog lišća u zlatnoj boji, što se i do danas odlično sačuvalo jer je bilo nanesemo uljanom bojom. Zidovi u sporednim lađama tretirani su kao i oni a svetištu.

Voltolinijevo oslikavanje katedrale u Đakovu, a potom i u Sarajevu, izvedeno je po sugestijama Strossmayera, a inspirirano crkvom San Francesco u Asizu. Opći dojam ipak upućuje i na katedralu u Sieni osobito u pogledu vodoravnih nizova tamnih i svijetlih tonova, čega u Asizu nema.

Sve drvorezbarske radove izveo je Ivan Novotny po nacrtima Vancaša. Između lađe i svetišta stoji ograda od kovanog željeza, izvedena po nacrtu Vancaša kao poklon bečkog dvorskog bravara Antona Biro. Bila je prije prijenosa u Sarajevo izložena na Jubilarnoj obrtničkoj izložbi u Beču, pa je tu pobrala svestrane pohvale. Biro je isto tako izradio ogradu na stubištu propovjedaonice, kao i okove na vratima glavnim i onima na sakristiji. Predmete od pozlaćene bronze: svijećnjake, kandila pred oltarima i konzole za svijeće na zidovima, izradila je prema nacrtima Vancaša firma Hanusch & Dziedzinski u Beču. Sat na tornjevima isporucio je Josef Manhardt iz Münchena.

Vancaš je emporu za pjevače i orgulje postavio u glavnoj lađi između tornjeva. Taj prostor nije odviše velik; moglo bi se, naprotiv, reći da je i premalen. Čini se da sa njim nije želio ući previše u lađu, iako se time ne bi oduzelo prostora za narod. Da bi donekle popravio taj nedostatak, on je prostor naspram sviraoniku proširio dogradnjom malog erkera koji omogućava bolje kretanje pjevača, a tu je također osigurano i mjesto za dirigenta.

Ormar za orgulje rađen je prema njegovim nacrtima u stolarskoj radionici Mihalja Pregrada u Sarajevu, a reljefnu rezbariju izveo je Ivan Novotny. Sviraonik i svirale su djelo radionice »M. Heferera udova i sin« iz Zagreba. Orgulje su 1886. godine bile izložene u Budimpešti, gdje su svratile na sebe pažnju stručnjaka, pa su bile i nagrađene. To je, vjerojatno, bila najveća izrađevina ove radionice do toga doba. Sredstva za njihovu nabavku prikupila je supruga zemaljskog poglavara Ivana baruna Appela.

Organ je disponiran a stilu XIX. stoljeća i za prilike u Sarajevu. Fonička dispozicija odgovara klasicističkom tipu, kakav je bio tada uobičajen u južnim regijama Srednje Evrope. Težište je zvuka na prvom manualu i pedalu, dok je drugi manual namijenjen za pratnju, i ne može zadovoljiti samostalnu polifonu igru.

Orgulje imaju, dakle, dva manuala s 22 registra, 8 kolektivnih pedala, te stroj za crescendo i decrescendo. Veliki mijeh je montiran u posebnoj prostoriji zapadnog tornja; vučen je na kolo, a kroz zid spojen s instrumentom. Prilikom obnove orgulja 1989. godine taj dio je potpuno preinačen.

U tornjevima katedrale je 6 zvona, dobivenih kao dar slovenskog naroda. Za njihovu nabavku pobrinuo se ljubljanski knez biskup Pogačar, no budući da je on umro prije nego je ostvario svoju nakanu, obavezu je preuzeo nasljednik mu biskup Jakob Missia. Zvona su lijevana u radionici Samasse u Ljubljani, a karakteristika im je slijedeća:

B (Presveto Srce Isusovo) = 2.578 kg

G (Sv. Petar i Pavao) = 534 kg

D (Bl. Dj. Marija) = 1.225 kg

A (Sv. Ćiril i Metod) = 397 kg

F (Sv. Josip) = 850 kg

B (Sv. Ilija) = 318,5 kg

Zvona su dopremljena u Sarajevo i pred katedralom posvećena 20. srpnja 1887., pa nakon toga podignuta u tornjeve: veliko u zapadni, a sva ostala u istočni toranj. Njihovi glasovi tvore harmoniju B-dur, G-mol i D-mol.

Dne 23. srpnja navečer ona su prvi put zazvonila »na pokus«, dok su slijedećeg dana ranom zorom zabrujala u punoj snazi svoga zvuka. Ljudi su izlazili iz kuca da bi ih što bolje čuli jer je to za Sarajevo nakon pola milenija šutnje bio izvanredan događaj .

Nedugo zatim, 6. kolovoza, postavljen je prvi križ na zapadnom tornju. Bio je od kovana željeza, izrađen prema nacrtu Josipa Vancaša u kovačnici sarajevskog obrtnika A. Liesea. Kugla ispod križa bila je izvedena od bakrenog lima u radionici W. Jeana. Pozlatu križeva u Beču je izveo F. Wodwaska, za što su bila potrošena 24 dukata, a za pozlatu kugla majstoru Avdiji Hajdinoviću bilo je potrebno 12 dukata. Nešto kasnije podignut je križ i na istočni toranj. Potom su sa građevine skinute skele.

Zvona je progutao prvi svjetski rat, pa su dvadesetih godina nabavljena nova zvona u istoj radionici i sa istom težinom. Tom je zgodom papa Pio XI. darovao veliko zvono.

Sav drveni namještaj izradio je prema nacrtima Vancaša sarajevski stolar Mihalj Pregrad.

Obnova katedrale 1932. godine

Prilikom priprema za proslavu 50-godišnjice obnove redovite crkvene uprave u Bosni i Hercegovini (1932) poduzeta je temeljita obnova katedrale. Tom prilikom skinut je crijep, pa položene azbestne pločice sive boje. Također su očišćeni vanjski zidovi lakim pritesavanjem površine kamena, a u unutrašnjosti su ponovno obojeni zidovi i djelomično očišćene freske. Iz izvještaja o tim zahvatima može se zaključiti da je zidno ornamentalno slikarstvo Voltolinija nakon pedesetak godina postojanja većinom znatno potamnilo. To je ponešto čudna činjenica ako se ima u vidu da je oslikavanje zidova 1888/89. godine izveo onaj isti čovjek koji je nekoliko godina ranije tako uspješno oslikao đakovačku katedralu.

Da li je na trajnost boje utjecala podloga o tome bi najmjerodavnije mišljenje mogao izreci sud stručnjak tehnolog. Najprije će biti da je uzrok tome građa zidova izvedenih od tvrdog kamena i ožbukanih jednostavnom smjesom maltera. Katedrala u Đakovu bila je sagrađena od opeka vezanih vapnom što mnogo znači za održavanje zidnog slikarstva. Takvi zidovi »dišu«, a to se za građevine od kamena kao što je sarajevska katedrala, ne može reći. Kondenzacija vlage na hladnim kamenim zidovima u prostoru koji nije bio zagrijavan, a možda i nedovoljno provjetravan, dovela je do oksidacije boja, koje su za pedesetak godina potpuno potamnjele. U izvještajima o radu Voltolinija i Betizze u sarajevskoj Katedrali spominje se rad »al fresco«, ali se prilikom obnove 1987. godine na takva mjesta nije naišlo izuzev, dakako, Seitz-Rohdenovih slika. Ne bi imalo osobitog opravdanja raditi poslove običnog soboslikarstva u tako skupoj tehnici.

Šest fresaka što ih je izveo Alberto de Rohden, u međuvremenu je potpuno uništeno; njihova podloga pretvorena je u prah. Nasuprot tome dijelovi Voltolinijeva oslikavanja odlično su se sačuvali, pa im ni loše prilike u prostoru nisu do danas naudile. Zabilježeno je također da je Kammerer »očistio i obnovio« Rohdenove freske, ali nije pobliže rečeno zašto se to moralo učiniti i u čemu se sastojao taj zahvat.

Uprava katedrale odlučila je 1932. godine da potamnjele ornamentalne slikarije Voltolinija zamijeni novim, u svjetlijem tonu. To se, možda, u prvi trenutak i postiglo, ali se dogodilo da su i Kammererove boje za 50 godina isto tako oksidirale. Krivica za to leži, dakle, u kemijskom sastavu boja, nepodobnom za zidove na koje su bili nanošeni. Dakako da je to oksidaciju pospješivala neadekvatna kvaliteta zida kao prva činjenica. Kammererovo »obnavljanje« Rohdenovih fresaka nije uspjelo, a nije isključeno da je ono još vise ubrzalo njihovo raspadanje. I njemu je bilo jasno da je za potamnjenje Voltolinijeva opusa bila kriva vlaga, ali je ta ista vlaga razorila i njegove boje.

Radove na obnovi slikarstva 1932. godine iscrpno je opisao Kammerer u »Spomenici«, pa neka je dopušteno slobodno prepričati njegove riječi: »Zelenkasti svod opasao se je pojasima na modrom temelju. Oni su postavljeni duž zidova, lukova i rebara. Rebra su namjerno samo malo ukrašena, a lukovi, naprotiv, obilato obojeni i pozlaćeni. Time se svod među lukovima jasno ističe. Katedrala je uopće sa svijetlim svodom postala na oko šira i veća, a i viša. To do sada nije bilo poradi spomenute potamnjelosti.

Obilato obojeni zidovi glavne lađe imaju pored modrozelenih boja još i svijetložutu osnovnu boju. Zidovi iznad lukova ukrašeni su likovima stiliziranih anđela raširenih krila, a ispod njih teče vrpca s tekstom iz Sv. Pisma. Dio zida pored lukova ukrašen je simbolima na žutoj osnovi, okruženim kolutima. Slikanje u glavnoj lađi bogato je protkano zlatom, što podsjeća na mozaik. Podlučja u pokrajnjim lađama oslikana su u modro-zeleno-zlatnom tonu. Profili su istaknuti što bojom, što zlatom. Svodovi pokrajnjih lađa oličeni su u bojama glavne lađe. Nisu jače islikani, da se tako prikazu višim. Zidovi su im obojeni svijetlo-žuto-zelenom bojom. Gornji njihov dio malo je oslikan da se tako što jače istaknu prozori, čije su udubine uokvirene žutom trakom. Kapiteli glavnih stupova obilato su islikani i pozlaćeni. Polustupovi na kojima počivaju rebra svodova razdijeljeni su vodoravno u modrom, zelenom i zlatnom tonu sa zelenim viticama na žutom temelju, da bi se i ovdje jasno istakla arhitektura. Slikanje prezbiterija provedeno je u skladu s glavnom lađom, ali sa još više punine, naročito svjetlucavom modrinom i pozlatom na svodu«.

Toliko je otprilike rekao Kammerer u svom izvještaju. Rečeno je već da je bojadisanje katedrale, koje je izvršila firma Christian Kammerer iz Stuttgarta doživjelo istu sudbinu kao i ranije Voltolinijevo. O tome, dakle, ne treba ništa ponavljati. Važnije je pitanje našeg današnjeg pogleda na Kammererovu umjetnost, umjesnost i nazore o načinu rada. Danas je jasno da njegovim malerajima nije u katedrali postignut osobit ugođaj. Voltolinijevo oslikavanje zidova davalo je unutrašnjosti katedrale izvjesnu toplinu koju tek možemo naslućivati gledajući danas katedralu u Đakovu. Njegove su šablone jednim dijelom preuzete iz Đakova, ali je poprilična razlika između jednog i drugog objekta: Đakovo je puno svjetla i drugog je »stila«. Akanti na kapitelima glavnih stupova u Sarajevu djeluju u ranogotičkom ambijentu ponešto otuđeno. Da li je, uostalom, u ranogotički prostor trebalo unijeti toliko šarenilo, toliku množinu boja, zlata i raznorodnih ornamenata da bi konkurirati vitrajima? Šarenilo je u Đakovu opravdano bezbojnim prozorima, dok u Sarajevu vitraji ne zahtijevaju neko dodatno šarenilo u već inače tamnom prostoru:

To, sto je Voltolini prenio u Sarajevo atmosferu Đakova, u boji i ornamentu, to je moguće opravdati ukusom vremena, dok se akcija Kammerera 1932. godine čini kao promašaj: već je ionako »hladni« gotički prostor obojen mrtvim, plavo-žuto-zelenim tonovima. Gori se izbor boja nije mogao zamisliti. Kammerer se hvali kako je pri tom izboru vodio računa o stilu građevine, međutim, anđeli pored tonda sa slikama Crkvenih Otaca izrađeni su u tipično beuronskoj maniri, nekoj vrsti religiozne secesije. Ukoliko bi se i prihvatio takav manir imajući u vidu vrijeme kada je po drugi put oslikavana katedrala, žuto-zeleni ton tih slika izrazito je loš izbor i za beuronce, tim više što su to plohe činile okvir toplim Seitzovim i Rohdenovim slikama.

Kammererovi maleraji bili su, osim toga, i toliko tehnički slabi da su se nakon pola stoljeća mogli brisati sa zida običnim pomagalima. Od pozlate koju Kammerer rado ističe, 1987. godine nije se više vidjelo ništa jer je oksidacijom sva bila pretvorena u sivu masu.

Geometrijska ornamentika bordura nije djelovala nimalo gotički, pa ni romanički; ona je nekim promatračima sličila na orijentalne motive. Prilikom obnove unutrašnjosti 1987. godine nije bilo opravdanja da se bar i najmanji dio Kammererovih slikarija, uz najbolju volju sačuva. Pokušaj, da se to učini u traveju iznad pjevališta nije uspio, budući da se u kontrastu sa uredno oličenim ostalim pplohama taj dio čini kao tamna špilja. Nije, dakle, bilo načina ni smisla da se bar u jednom dijelu prostora sačuva ličilački opus iz 1932. godine; to je učinjeno samo na dijelu Voltolinijeva opusa kao vrjednijeg relikta iz prošlih vremena.

Obnova katedrale (1985 - 1989 )

Nije moguće, na kraju, mimoići i sve ono što je na obnovi katedrale učinjeno od 1985. do 1989. godine. Ti se radovi mogu nabrojiti onim redom kojim su izvršeni. Građevina je već godinama vapila za popravcima jer su oštećenja bila tako velika da se s obnovom nije moglo otezati. Ta su nastojanja, srećom, težila za potpunom obnovom u konzervatorskom i restauratorskom pogledu.
Potrebno je bilo, naime, da se tom obnovom ne naruši spomenički integritet objekta, dakle da se sačuva i autentičnost Vancašova djela. Katedrala je bila njegov prvijenac, pa je to bio i razlog više da se sa maksimalnim oprezom pristupi takvom zahvatu. Sada, po završetku radova, sarajevskoj je katedrali vraćen u velikoj mjeri prvobitni sjaj, možda s nešto patine, ali to joj s obzirom na njezine godine i pripada. Krov je obnovljen 1985. godine, tako sto su azbestne pločice zamijenjene bakrenim limom. Nisu se više mogle nabaviti pločice iste vrste, pa je zato prihvaćen bakreni lim, što je tehnološki solidnije; iako možda manje pogodno za održavanje drvene konstrukcije kojoj je potrebna izvjesna ventilacija. Ima nade da će postojeći otvori na krovu omogućiti dovoljnu cirkulaciju zraka. Prije polaganja lima bila je, međutim, potrebna obimna zamjena istrulih dijelova greda i dasaka. Križevi na tornjevima su očišćeni pa premazani zlatnom bojom, ali im nisu povraćeni dijelovi koji su u međuvremenu otpali možda od udara groma. Umjesto drvenih žaluzina na krovnim oknima montirane su aluminijske mreže, eloksirane s plastičnom masom. Metalni tornjić »sanctus«, ranije izveden od pocinčanog lima, zamijenjen je bakrenim u savršeno istom obliku. Isto tako su svi ukrasni elementi na krovu obnovljeni točno prema starom modelu. Poslove je izvela Zanatska zadruga iz Kreševa. Rekonstrukcija poda i montaža centralnog grijanja izvedena je 1986. godine. Tom su prilikom uklonjene pločice da bi se mogao nivelirati pod koji se u nekim dijelovima prostora slegao i do 20 centimetara. U desnoj je lađi iskopana nova biskupska grobnica, pokrivena pločom od crvenog granita.

Sloj pijeska debljine 5 cm posebno je nabijen vibratorom, pa je preko njega prostrta PVC folija; položena je armatura i nadliven sloj betona debeo 10 cm. Preko toga stavljena je hidroizolacija s bitumenom i dvije varene trake od izofleksa d = 4 cm. Preko izolacija postavljena je specijalna PVC folija, armaturna mreža i plastične cijevi za grijanje, a preko svega je izliven beton u debljini od 4 - 5 cm, da bi preko toga onda bile vraćene keramičke pločice točno prema staroj Vancaševoj shemi. Svetište, sakristija i riznica su popločane kamenom od kojeg su izrađene i stepenice za prilaz iz lađe. Za podstanicu centralnog grijanja pregrađena je u sakristiji posebna prostorija, a na prvom katu smještena su dva kotla snage preko 100 kW.

Zidovi su zaštićeni od vlaženja time što su na visini od 15 cm iznad poda izbu­šene rupe koje su zalivene specijalnom tekućinom za zaštitu od kapilarnog širenja vlage. Donji dio zidova, pri podu, obložen je kamenim pločama do vi­sine od 40 cm. Elektroinstalacije su obnovljene 1987. godine, a tom je prilikom izmijenjen sistem osvjetljavanja prostora. Uprava katedrale se nije odlučila za tip lustera, pa je uvedeno čisto tehničko osvjetljenje, nevezano za povijesni stil građevine. Rasvjetna su tijela industrijske serijske proizvodnje. To su halogeni reflektori snage 250, 400 i 1.000 Wata, postavljeni jednim dijelom na stropu, a nekoliko ih je spušteno kablovima oko 3 metra niže od stropa. U punom se sjaju tih reflektora postiže jačina dnevnog svjetla.

Po završenim elektroinstalatorskim radovima zidovi su oličeni »fasadeksom« u svijetlim, uglavnom toplim tonovima. Time je, možda, učinjen tehnološki korak naprijed, a učinjene su i druge pogodnosti time što je uvedeno centralno grijanje i postavljeni snažni ventilatori u srednjoj lađi. Opravdano je nadati se dobrom rezultatu takvih zahvata, jer je tim novinama učinjeno najbolje moguće u korist trajnosti boja na zidovima. Na mjestu fresaka postavljene su slike na platnu, kopije nekadašnjih fresaka, tako da je omogućeno cirkuliranje zraka između njih i zida. Vitraji su 1988. temeljito popravljeni, što je bilo povjereno radionici »Staklo« iz Zagreba.Ukupna njihova površina iznosi 110 m2. S vanjske strane su postavljeni dodatni prozori od neprobojnog laminiranog stakla, uloženog u aluminijske okvire. Tako su ne samo fizički zaštićeni originalni vitraji, nego je postignuta i znatna termička izolacija, što uvelike pridonosi boljem zagrijavanju prostora.

Iste je godine (1988) izvedeno i temeljito dotjerivanje pročelja. Vanjsko je lice zidova po sistemu pjeskarenja očišćeno od naslaga smoga, tako da je površina ponovno dobila prvobitnu boju toploga okera. Popunjene su oštećene spojnice. Dijelovi arhitekture od pješčara su štokovani, a razorene partije nadopunjene cementnim malterom u boji koja odgovara prirodnom kamenu. Na vrhu zabata ponovno je postavljen kameni križ, mnogo jednostavniji od ranijeg. Na padinama zabata nisu povraćene gotičke rakovice čiji su do­trajali ostaci uklonjeni još 1932. godine. Uostalom, one se ne vide ni na originalnom Vancašovu planu. Kameni irigatori koji su prihvaćali padavine između zabata i tornjeva, nadomješteni su metalnim olucima. Sve su zidne površine nakon čišćenja dva puta premazane zaštitnom smjesom »Cromosil«. Restauracija je orgulja izvedena tokom dviju godina, 1988. i 1989. godine. Tom obnovom zadržan je njihov prvobitni fonički status, dakle stari sviraonik, ormar i svirale. Modernizacija je izvedena unutar instrumenta time što je rekonstruiran sistem opskrbe velikog mijeha u zapadnom zvoniku, gdje je montiran manji mijeh uz regulator na električni pogon, a umjesto postojećeg ventilatora ugrađeno je novo, specijalno, gotovo nečujno električno puhalo sa pripadajućim uređajem za priključak i automatsko punjenje regulatora, kao i zaštitna prigušna kutija za puhalo i motor. Demontiran je sviraonik i 51 kositrena svirala iz prospekta. Sve je temeljito obnovljeno u radionici Hefererova nasljednika Ivana Faulenda. Neke svirale bile su, naime, u međuvremenu oštećene, njihovi vrhovi zgnječeni a stijene ulupane. Sve je to dovedeno u prvobitno stanje.

Tako je Katedrala dočekala svoj prvi centenarium u potpuno obnovljenom ruhu, a u zaključku spomenimo još jedan jubilej: sestre reda Kćeri Božje ljubavi vrše u njoj već stotu godinu službu sakristanki.

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    21. studeni 2014.

    Papa: migranti ricchezza per i Paesi che li accolgono

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: