Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

10. prosinac 2018.

Intervju

Fra Jure Šarčević

Fra Jure Šarčević

Sarajevo, 3. prosinac 2014.

Fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije i predsjednik HKVRPP

Redovnički život izvire iz otajstva Crkve kao dar koji ona dobiva od Gospodina

S Prvom nedjeljom došašća započela je Godina posvećenog života za cijelu Crkvu koju je proglasio papa Franjo. Riječ je o godini u kojoj Crkva na poseban način razmišlja o redovništvu. Godina posvećenog života nije samo godina redovnika i redovnica, već cijele Crkve i svih kršćana jer su svi ljudi po krštenju posvećeni. U tom povodu, razgovarali smo s fra Jurom Šarčevićem, provincijalom Hrvatske kapucinske provincije.

Fra Jure je rođen u Rumbocima 1949., a u kapucinski franjevački Red stupio je 1966. Teologiju je pohađao i završio u Milanu i u Zagrebu. Nakon svećeničkoga ređenja 1977. u hrvatskoj metropoli djelovao je u Varaždinu i zagrebačkoj Dubravi. Na Generalnoj skupštini Kapucinskog reda u Rimu 2000. izabran je za generalnoga definitora Reda, i tu službu je obavljao 12 godina. Od svećeničkoga ređenja do danas obnašao je različite službe i dužnosti. Između ostaloga, bio je odgojitelj sjemeništaraca, provincijalni tajnik, učitelj bogoslova, kateheta mladih i studenata, župni vikar... Danas je provincijal Hrvatske kapucinske provincije i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP). Unatoč mnogim obvezama koje te službe nose, našao je slobodna vremena i odgovorio na naša pitanja o redovništvu, ekumenizmu, duhovnom pozivu kod mladih, posadašnjenju redovničke karizme…

Poštovani fra Jure, crkvena godina 2014./'15. je Godina posvećenoga života. Recite nam u kakvom je stanju redovništvo danas i što za vas ono znači?

Naše je redovništvo u dobrom stanju. Kod nas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koliko imam uvida, čini mi se da je sve u redu. Kriza zvanja nije toliko teška kao u nekim drugim europskim zemljama. Unatoč mnogim poteškoćama naših zemalja, u kojim se još uvijek osjećaju ratne posljedice, mi stojimo prilično dobro. Vjernici su uz nas, cijene naš rad, što se ne može reći za više zemalja u našem zapadnom okružju.

A što meni redovništvo znači? Sve. Čitav je moj život vezan uz redovništvo. Od svoje 17. godine, od kada sam postao kapucin, živim u redovničkoj zajednici. Ona mi je polazište za mnogostruke djelatnosti na pastoralnom i mnogim drugim planovima. Ne znam kako bih mogao živjeti da nemam svoju redovničku braću koju mi je Bog dao kao dar. No, braća nisu uvijek dar, često su i križ. Ali ne možemo, ukoliko hoćemo biti Kristovi, živjeti bez žrtve i križa.

Svjesni smo u kakvu vremenu živimo... Recite nam kakav je, prema Vašem mišljenju, smisao današnjega redovništva?

Smisao je upravo onakav o kakvome govori papa Franjo kada je odredio da godina 2015. bude Godina posvećenog života, tj. da (redovništvo) bude izvor radosti i zajedništva u Crkvi i svijetu. „Gdje god su posvećene osobe, ondje je radost“, kaže papa Franjo.

Prije nešto više od mjesec dana izabrani ste za predsjednika HKVRPP-a. Zasigurno teška i odgovorna uloga, a nije jedina takva koju ste obnašali.

Nijedna funkcija nije laka, pogotovu ne ona koja zahtijeva odgovornost za tako velik broj osoba, za njihovu apostolsku djelatnost, za različite projekte. Osobno si ne umišljam da mogu učiniti Bog zna što veliko, ali ono što mogu, učinit ću rado i s oduševljenjem.

Mogu reći da nema vremena ni posebne potrebe za neko dugo prilagođavanje i snalaženje. Započela je Godina posvećenog života. Puno je izazova i očekivanja, ne samo od redovnica i redovnika, nego i cijele Crkve. No, nemam straha. Imam dobre suradnike u Vijeću konferencije, tijela i strukture koje već dobro funkcioniraju, na čemu zahvaljujem svojim prethodnicima, osobito ocu Vinku Mamiću, dosadašnjem predsjedniku, i njegovim najbližim suradnicima koji su postavili dobre temelje za dobro djelovanje hrvatske Konferencije i svih njezinih članova/ica. Kako vam je moguće poznato, u Hrvatskoj su se naše Konferencija i Unija ujedinile u jedno tijelo. Sa svojim još uvijek brojnim članstvom, više od 4 000 braće i sestara, ono predstavlja veliku snagu Crkve u današnjem svijetu punom izazova i potreba.

Sv. Leopold Mandić je veći dio života usmjerio k ekumenizmu i suradnji s pravoslavcima. Koliko je taj ekumenski duh danas važan među kapucinima?

Sveti Leopold Bogdan Mandić bio je pionir ekumenizma. Sav svoj život posvetio je povratku odijeljene istočne braće u krilo Katoličke Crkve. Zato je molio, žrtvovao se i čitav život želio biti s „one strane“ Jadrana, a u Padovi, u svojoj sobici (ispovjedaonici) osjećao se kao ptica u krletci.

Nama kapucinima ekumenski duh je veoma važan. Sv. Leopold je zaštitnik naše provincije. I mi se trudimo da njegov duh, njegova poruka prijateljstva sa svim ljudima, bez obzira na vjeru ili nacionalnost, živi i nastavlja se i u njegovim današnjim sljedbenicima. U svojoj novijoj povijesti mi smo kapucini imali znamenitih ljudi koji su dali velik doprinos širenju ekumenskoga duha na ovim našim prostorima, pa i šire.

Svetački duh svetog Leopolda Mandića, pa i onaj ekumenski, posebno je obilježio život jednoga našeg brata koji je umro na glasu svetosti, a s kojim sam imao milost živjeti dok sam bio u novicijatu (1968./'69.). To je sluga Božji fra Ante Tomičić (1901. - 1981.) za kojega je završen biskupijski proces za proglašenje blaženim. I sada molimo da ga Bog uzdigne na čast oltara.

U više naših samostana (posebice u Osijeku i u Rijeci) dugi se niz godina održava završetak Svjetske molitvene osmine za jedinstvo svih kršćana. Tom prigodom u našoj crkvi nađu se zajedno na molitvi predstavnici svih kršćanskih zajednica, uz sudjelovanje velikog broja vjernika. Ako je Krist molio da svi budemo jedno, kao što je On u Ocu i Otac u njemu (usp. Iv 17, 20-26), onda ni mi ne smijemo biti drukčiji ukoliko želimo biti njegovi učenici. Jedinstvo u raznolikosti, prije svega među nama kapucinima u svijetu i Provinciji, jako je važno načelo zapisano u našim Konstitucijama. Upravo taj duh širine, poštivanja različitosti, prihvaćanja drugoga, bez obzira na vjeru, omogućio je da su kapucini dobrano prisutni u mnogim zemljama u kojima su katolici golema manjima (npr. Indija, Indonezija, Turska, više afričkih zemalja…).

Mnogi će reći kako u Katoličkoj Crkvi ima toliko redova da im se ne zna ni broja, dok kod pravoslavaca postoji samo monaštvo. Zašto je to tako?

Brojnost karizmi redova i družbi u Katoličkoj Crkvi znak je njezina bogatstva. Stablo Crkve koje je sam Bog posadio, a koje se razgranalo u mnogo oblika posvećena života, donosi mnogo ploda za rast svojih članova i za dobro cijeloga Kristova Tijela, kako kaže Koncil (LG 43). Crkva bez redovnika bila bi siromašnija, gotovo kao stablo bez grana.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    9. prosinac 2018.

    Papa Francesco Angelus

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: