Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

20. listopad 2018.

Intervju

Kardinal Vinko Puljić

Kardinal Vinko Puljić

Sarajevo, 26. studeni 2014.

Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski

Najveći je izazov da prepoznamo svoje korijenje, obnovimo sve u Kristu i da ponovno iz toga panja proklija mladica života

„Da nam nije našeg kardinala, ne bi Bosna Hrvata imala“, tako uz bećarski napjev pjevaju u pojedinim krajevima BiH. Imenovanjem mons. Vinka Puljića kardinalom godine 1994. ova je krajevna Crkva prvi put u svojoj povijesti bila nagrađena tom čašću. Prošlo je od tada 20 godina. Što je obilježilo to razdoblje i kako na dodijeljeni mu kardinalski grimiz gleda, pitali smo vrhbosanskoga nadbiskupa.

Premda je, živeći u jednoj kompliciranoj sredini kakva je Bosna i Hercegovina, puno toga iskusio, oni koji ga poznaju bolje, reći će da se Vinko Puljić u jednoj bitnoj stvari nije promijenio: ostao je jednostavan i otvoren prema svima. Kao takvoga smo ga često ugošćavali na stranicama Katoličkog tjednika. Ovoga puta prigodno, uz obilježavanje 20 godina kardinalstva.

Uzoriti, napunilo se 20 godina otkako ste imenovani kardinalom. Razdoblje je to koje je jamačno dosta bremenito. Kada se osvrnete unatrag, što biste Vi istaknuli da je Vama obilježilo ovo doba?

Ovim imenovanjem kardinalom ušao sam u nutarnju dinamiku Crkve surađujući izravno s Papom, posebno kroz konzistorije. Na poseban način shvatio sam univerzalnost Katoličke Crkve.

Zatim, u ovih 20 godina doživio sam dva puta konklave – izbor novoga pape. To je rijetkost. Za mene je to posebna milost da sam mogao pratiti trojicu papa: svetoga Ivana Pavla II. koji me je zaredio; izabranoga Benedikta XVI. i sadašnjega papu Franju. Na svoj način me to posebno obilježilo.

Kada gledam na mjesnu Crkvu, vidim da je kardinalskim imenovanjem moja odgovornost povećana jer moja riječ ima težinu. To je papa Ivan Pavao II. htio imenujući me kardinalom: da preko mene bude snažnija poruka u borbi za čovjeka i ravnopravnost.

Vratimo se malo unatrag. Devedeset četvrta je godina. U kakvu ozračju Vi dočekujete vijest o imenovanju kardinalom? Je li se već, narodski rečeno, govorkalo o tomu?

U biti nije nikada bilo govorkanja da ću ja biti kardinal. Barem meni nije došlo do ušiju. Moglo se na neki način govoriti o drugim stvarima, ali o ovomu ne.

Jer Vi ste zapravo prvi kardinal iz ove mjesne Crkve.

Da, prvi kardinal u Bosni i Hercegovini. Bio je još jedan rodom odavde, ali nije živio u BiH. To je kardinal Guido del Mestri koji je rođen u Banjoj Luci, ali je otišao u Italiju jer su njegovi u našu zemlju došli odatle; pa je postao svećenik, biskup i kardinal, a bio je u diplomatskoj službi Crkve.

Međutim, ovdje bi trebalo istaknuti da je imenovanje mene kardinalom zbilja došlo iznenada. Sjećam se uoči Svih svetih došao je k meni apostolski nuncij mons. Francesco Monterisi i donio mi pismo. Ja još nisam dobro vladao talijanskim, ali sam ipak uspio pročitati. Onda me oblio znoj kada sam shvatio da me je Papa odlučio imenovati kardinalom. Jasno, u tom trenutku bio sam šokiran. Nuncij je rekao da to ostaje tajna do sutra u podne. Sutradan je on predvodio misu u katedrali i propovijedao neuobičajeno dugo. Ja sam znao i zašto: htio je da misa traje do 12 sati kako bi u podne proglasio moje imenovanje. To je bilo prvo saznanje da ću biti imenovan kardinalom. Onda je on pitao prihvaćam li. Ja sam ostao zbunjen. To je čast, a kako ću sad reći: „Neću.“ Drugo, prepao sam se jer to je i odgovornost. Povjerenje i veže. Papa kada daje tu čast, onda to i obvezuje.

Tada je zapravo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini još uvijek bio rat.

Polako se dalo naslutiti da rat ide kraju. I upravo je te godine, 1994., Papa trebao doći za Malu Gospu u Sarajevo, ali mu nisu dopustili. On je tada dao naslutiti moje imenovanje kardinalom, ali ja to nisam tako „pročitao“. Rekao je: „Papa će pokazati svoje…“ Tako je rekao kad nije mogao doći, ali ja nisam shvatio što to znači. On je u tome dao naslutiti da planira: „Ako ja ne mogu doći, tebe ću imenovati kardinalom, da ti govoriš u moje ime.“

Kakav ste imali odnos sa, sada svetim, Ivanom Pavlom II.? Nekako se moglo primijetiti da ste, glede obojice živućih papa, s njime imali najprisniji odnos…

Moram priznati da je to bio vrlo prisan i očinski odnos – njegov prema meni. Ja sam ga doživio vrlo bliskog i odanog. Možda je to počelo od onoga trenutka kada sam mu rekao: „Sveti Oče, mene je strah što me imenujete nadbiskupom. Ne mogu se nositi s tolikom obvezom.“ Onda je on izričito rekao: „Poslušnost te veže.“ „Sveti Oče, u ruke Božje. Ja prihvaćam“, odvratio sam.

Kasnije je on u pismima često pisao da nije znao kolika me obveza pritišće budući da je došao rat. No, već prije mojega biskupskoga imenovanja govorio je da dolaze teška vremena za Bosnu i Hercegovinu i da „treba nadbiskupija imati glavu“. Ja tada ni iz daleka nisam shvaćao što dolazi. Radovao sam se demokraciji, a nisam očekivao da s njom ide i rat. Upravo je Papa pratio to moje proživljavanje rata i izražavao svoju solidarnost u mojim mukama koje sam morao proživljavati. Sada je teško opisivati što se sve u duši nosilo. Najteži je trenutak bio kad morate odlučivati, a nemate elemenata na temelju čega donijeti odluku. To su bili ratni trenutci i vjerojatno je to nas, mene i Papu, zbližilo. Prvo što je taj Papa imao srca za ljude koji trpe. I mislim da je tu bila naša blizina. Zato mi je pokazao posebnu naklonost, a onda me je imenovao kardinalom. I bio sam najmlađi kardinal. On je izričito rekao: „Benjamin Kardinalskog zbora.“ I devet godina sam ostao najmlađi kardinal u Kardinalskom zboru.

Često ste i komunicirali s Ivanom Pavlom II.

U prvom redu jako puno je posrednik bio mons. Monterisi i njegov suradnik Martin Vidović koji je sada nadbiskup. Oni su bili posrednici svih mojih informacija koje sam slao. A kad više nisam mogao komunicirati, onda mi je Sveti Otac nabavio satelitski telefon te sam se mogao svakodnevno s njime čuti. No, u to doba problem je bio što je taj satelitski telefon trošio struju, a mi ju nismo imali. Onda smo morali kad bih htio razgovarati, paliti agregat da bih imao izvor električne energije. To je bila vrlo česta komunikacija. Nekoliko puta me je i osobno pozvao da dođem na večeru ili ručak i tada, blagujući s njime, ugodno sam bio iznenađen njegovim pitanjima. Ona su pokazala da vrlo dobro poznaje i živo prati našu situaciju jer netko ne može takva pitanja postavljati ako nije dobro upućen u ovdašnje prilike.

Nakon sv. Ivana Pavla II. svjedoci smo dvojice još uvijek živućih papa. Bogu hvala, rat je iza nas; poraće je obilježeno nečim drugim. Kakve kontakte ste imali, odnosno imate s ovom dvojicom rimskih prvosvećenika?

U biti, s kardinalom Josephom Ratzingerom sam i prije imao kontakte dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. Bilo je nekoliko susreta. Kad god smo imali naše kardinalske konzistorije, njega sam vrlo blisko doživljavao jer to je jedan blag i ponizan čovjek. I kao kardinal, kad bi Ratzinger progovorio na našim konzistorijima, nastajao je tajac. Tako se to s pozornošću slušalo jer su njegove riječi osvajale. Svima je bio razumljiv i zbog toga je bio drag. Odatle je on odmah stekao naše simpatije – barem moje – i razumljivo mi je bilo da će nastaviti istim stilom kada postane Papa. Tako je i bilo.

Međutim, papa Benedikt XVI. je sasma drukčije promatrao svijet negoli sv. Ivan Pavao II. jer je i drukčija situacija bila. Imali smo nekoliko zajedničkih susreta, ali mu se nikada nisam morao predstavljati – odmah me je prepoznavao imenom i prezimenom, i Bosnu i Hercegovinu… I te kako je bio informiran, ali kako je to čovjek duhovnosti i teologije, nije puno opservirao političke teme. Zato je njegov izbor za Papu posebno meni drag jer vidim da je svojom teološkom pronicljivošću i kompetencijom doprinio obogaćenju tumačenja vjere u Katoličkoj Crkvi. I ne samo katolici, znam da su i toliki drugi voljeli i vole čitati njegove knjige.

Za odnos s papom Franjom ćemo nekada drugi put?

Pa, o papi Franji mogu reći da sam ga vrlo ugodno doživio kao kardinala. Bio sam na konzistoriju kad je imenovan kardinalom. Sjećam se tog susreta 2002. No, kasnije kada je on kao kardinal Bergoglio govorio, vidjelo se da govori jednim drukčijim stilom i mentalitetom nego što to Europljani čine. Meni je bio simpatičan jer se izražavao izazovnim rječnikom ljubavi prema patnicima i siromasima. I već je tada to bilo uočljivo. Kada je izabran za Papu, osvojio je svojom jednostavnošću. Poglavito mi je u sjećanju moj prvi susret s njim kao Papom kada mi je u Sikstinskoj kapeli odmah rekao – dakle, znao mi je ime – „A ti dolaziš iz trpeće Crkve.“ Tako da me je time, što kažu Dalmatinci, odmah ćapao za srce jer je poznavao našu situaciju.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    18. listopad 2018.

    Papa Francesco Messa a santa Marta

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: