Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

6. prosinac 2019.

Svetac dana i patron župe

7. svibanj 2008.

Sveti Dujam, solinski biskup i mučenik († 304); Blažena Ruža Venerini (1656-1728)

Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304."
Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim - s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika - gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.

Blažena Ruža Venerini (1656-1728)

Papa Pio XII., kroz gotovo dva desetljeća svoga veoma aktivnoga i zauzetoga pontifikata, proglasio je velik broj svetaca i blaženika. Blaženom je proglasio 4. svibnja 1952. i Ružu Venerini, osnivateljicu Pobožnih učiteljica "Venerini". Njezin se blagdan danas slavi.
Ruža se rodila kao treća kćerka Gotfrida Venerinija i Marzie Zampighetti 9. siječnja 1656. u Viterbu. Roditelji su je odgojili u strogo kršćanskom duhu i to je bio dobar temelj sve njezine kasnije duhovnosti. U 17. godini života veoma se zaljubila u jednog mladića. Iskreno ga je voljela, a kad je on nenadano umro, odlučila je ne udavati se i sva se predati i posvetiti Bogu. Zato je g. 1673. stupila u samostan dominikanki sv. Katarine u Viterbu. U samostanu je ostala samo nekoliko mjeseci jer se nakon očeve smrti morala vratiti kući. Razlog povratka nije bila nestalnost u odluci već potreba da dvori teško bolesnu majku. Iako se morala sva posvetiti dvorenju majke, kućnim brigama i poslovima, nije se ipak prestala i dalje baviti mišlju o redovništvu. Očito da je ta milost dolazila od Gospodina. Dok je bila u svijetu, predala se duhovnom vodstvu otaca isusovaca.
U Ruži se krila izvanredna duhovna sila i želja da čini dobro. To je dobro uočio o. Dominik Balestra pa ju je potaknuo da do ulaska u samostan u svojoj kući sakuplja u popodnevne sate na zajedničko moljenje krunice žene i djevojke iz susjedstva i bliže okolice. A uz molitvu neka ih također poučava u kršćanskom nauku i tako pripomogne njihovu duhovnom i kršćanskom odgoju. Pa zato početkom g. 1682. Ruža udari temelje škole za proučavanje katekizma. Iz toga uistinu korisnoga posla rodila se misao o osnutku prave škole u kojoj bi se besplatno poučavale djevojčice iz puka. Za ostvarenje te namisli dao je pozitivan sud i pristanak njezin novi duhovni vođa isusovac o. Ignacije Martinelli. On joj je pri ostvarivanju toga djela bio ne samo dragocjen savjetnik, već još više veoma aktivan pomoćnik i suradnik. I da nije bilo njegove svestrane suradnje, tko zna bi li se djelo onako dobro i lijepo razvilo.
Otvorena je 30. kolovoza 1685. prva Pobožna škola za djevojčice, koja ih je imala spremati ne samo za kršćanski već i građanski život. Djelo je po svojoj zamisli bilo veoma moderno jer je obuhvaćalo cjelokupan odgoj. Uz isusovca oca Martinellija Ružu su pomagale i njezine dvije sugrađanke: Jeronima Colluzzelli i Porzia Bacci. Njihov rad i požrtvovnost ugrađeni su u temelje nove ustanove. Zanimljiva je činjenica da svako dobro djelo ima svoje zagrijane hvalitelje, pristalice i suradnike, ali i ogorčene protivnike i kritičare. Taj udes nije mimoišao ni ustanovu Pobožnih učiteljica. Sreća samo što je utemeljiteljica ustanove bila jaka ličnost, koja se nije obazirala ni desno ni lijevo, već svojim putem hrabro kročila naprijed. Ta njezina hrabrost i upornost bila je za započeto djelo od najveće važnosti jer se ono širilo, cvalo, hvatalo duboko korijenje, a mnogi njegovi kritičari postadoše mu kasnije oduševljeni pristalice.
Biskup Montefiascona, kardinal Marc' Antonio Barbarigo, u želji da pomogne svestranom odgoju djevojčica na području svoje biskupije, pozove Ružu god. 1692. u svoj biskupski grad i zaduži je da i ondje otvori jednu svoju školu. Kardinal je bio pod dubokim dojmom pothvata što ga je stvarala ta mudra i poduzetna žena. Ona je i tu osnovala školu, predala je na upravu mladoj Luciji Filippini, a sama se god. 1694. vratila u Viterbo da svoju ustanovu još više izgradi i utvrdi. Nakon tih dviju škola otvorene su nove škole po raznim gradićima pokrajine Lacija. Ruža je doprla i do Rima god. 1713. te ondje u središtu kršćanstva udarila svoje uporište. Na kosini Kapitolija otvorila je svoju školu, koju je 8. listopada 1714. svojim posjetom počastio sam papa Klement XI. On postade veliki prijatelj i pomoćnik njezina djela. Posjetivši školu, prisustvujući obuci te videći kako revnost i zauzetost učiteljica tako i svestrani ljudski napredak djevojčica, Papa je rekao Ruži Venerini ovo: "Tim ćete nam školama posvetiti Rim." I nije se prevario, jer su mnoge djevojčice, kasnije žene i majke, primile dobar odgoj i izobrazbu pa su postale sposobnije za izvršavanje svojih životnih zadataka.
Ruža je kroz 40 godina ustrajala u teškom i napornom radu utemeljiteljice. Kroz to je vrijeme morala mnogo putovati, podnositi mnoge žrtve i tako se njezine sile istrošiše. No, istrošile su se u najboljem djelu. Još prije smrti, kroz šest mjeseci prikovana uz bolesničku postelju, imala je mnogo prilike da patnjom izmoli blagoslov svome životnom djelu. Ispunivši sve što je Gospodin od nje tražio, sveto je umrla na zalasku dana 7. svibnja 1728. u kući Sv. Marka u Rimu. Tijelo je pokojnice pokopano u grobnicu obližnje isusovačke crkve Il Gesů u Rimu. Kako je duhovno bila povezana s isusovcima, ta joj je crkva uvijek bila tako draga. Nakon beatifikacije tijelo joj je preneseno u kapelu kuće matice u Rimu.

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    4. prosinac 2019.

    Sbandieratori di Foligno in Piazza San Pietro

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: