Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

18. studeni 2019.

Svetac dana i patron župe

10. listopad 2008.

Sveti Lujo Bertrán (1526-1581)

U dominikanskim crkvama među svecima dominikanskoga reda naići ćemo često i na sv. Luju Bertrána čiji kult je naročito vezan uz njegovu domovinu Španjolsku i uz njegov rodni grad Valenciju. Na slikama je najčešće prikazan u bijelo-crnom habitu, dok u ruci drži zlatnu čašu iz koje izlazi zmija. To je uspomena na pokušaj trovanja kome su ga izložili urođenici Latinske Amerike da bi omeli njegov rad oko širenja Evanđelja.
Lujo se rodio u Valenciji baš na samu Novu godinu 1526. Otac mu je bio gradski bilježnik, pripadnik aristokratskoga dijela tamošnjega pučanstva. Kršten je u župi Sv. Stjepana, tamo gdje je nekoć bio kršten i sv. Vinko Fererski, kome bijaše i daleki srodnik. U obitelji Bertrán vladao je duboko kršćanski duh koji se naročito očitovao u djelima pobožnosti. Lujin se otac nakon prvog braka bavio čak mišlju da stupi u kartuziju Porta Coeli, dok mu je jedan ujak Ivan Antun Exarh u istoj kartuziji ostvario svoje redovničko zvanje. Ljetopisi ga spominju kao čovjeka široke kulture, pobožnosti i svetosti.
Lujo je već od malena pokazivao izuzetnu sklonost prema duhovnim vrednotama. Kad mu je bilo 16 godina, pošao je na hodočašće u Compostellu u želji da se što brižnije spremi za redovnički život te odabere onu pravu redovničku obitelj koja će mu najviše odgovarati. No onamo nije dospio. Otišavši krišom od kuće, s puta je napisao roditeljima potresno pismo u kojem ih zbog svog postupka moli za oproštenje, ali i naglašava da je time želio samo ispuniti volju Božju. U pismu moli roditelje da podmire njegove dugove što ih je učinio na putu, a naznačio je i imena svojih vjerovnika.
Otac je odmah za njim poslao ljude koji ga stigoše na teritoriju Brunola u blizini Requene te prisiliše da se vrati kući. Nakon razgovora otac se složio s time da mu sin postane klerik, no ipak je nekako prisilio priora dominikanskog samostana Jakova Ferrana, dok bude u poglavarskoj službi, da Luju nikako ne primi u red. Prvi svečev životopisac, Justinijan Antist, piše o njemu ovo: "Dok se molilo povečerje, Lujo se sakrio u jednoj samostanskoj kapeli, a kad su redovnici ulazili u dvoranu kapitula, i on se obazrivo približi te pade na koljena iza prozora kapitula da i sam čuje pouke i pobude; a kad je primijetio skori svršetak, brzo se digao, da ne bude otkriven, te otiđe pun pobožnosti svojoj kući." Zgoda govori jasno koliko je čeznuo da postane dominikanac.
Ta mu se čežnja ispunila kad je god. 1544. umro neumoljivi prior, a njega naslijedio časni magister Ivan Mico, koji ga primi u samostan. Lujo je odjenuo dominikanski habit 26. kolovoza 1544., doduše bez pristanka roditelja, no i pristanak je ubrzo došao. Roditelji se pomiriše s odlukom svoga sina.
Lujo je imao sreću da je stupio u red baš u vrijeme kad je katolička obnova zahvatila i prosjačke redove, ulijevajući im nov, svjež duh i obnavljajući njihove strukture. Dominikanci su se obnavljali, a kao novi redovi pojavili su se kapucini i isusovci.
Bertran je uspješno kročio prema oltaru: 27. ožujka 1545. položio je najprije svečane zavjete, a zatim bio zaređen za svećenika. Mladu misu je služio u dominikanskome samostanu u Valenciji 23. listopada 1547. Prva mu je svećenička služba bila u samostanu Llombay. Tada je nadbiskup u Valenciji bio pobožni i revni sv. Toma di Villanueva, a baš je tada započeo zasjedanjem i Tridentski sabor. Te su sretne okolnosti veoma povoljno utjecale na duhovnost Luja Bertrana. On je izbliza mogao promatrati život velikoga nadbiskupa koji je već provodio u djelo ono za što će se Tridentski sabor toliko zalagati. Na njegov je duhovni razvoj utjecao još jedan sveti redovnik. Bio je to Rafael Castels, dominikanac, čovjek velike molitve i strogosti, koji je mnogo revnovao za duhovnu obnovu svoje redovničke provincije.
U tu obnovu uključit će se svom dušom i naš Lujo. Redovnici, kojima je bilo iskreno stalo do obnove redovničkoga života, izabraše ga za veoma odgovornu službu, za učitelja novaka, premda su mu tada bile tek 23 godine. To ga je povjerenje subraće potaknulo da se još s većim žarom dadne na savršen život, a zato si je počeo nalagati i veoma oštre pokore, smatrajući ih veoma uspješnim i djelotvornim sredstvom duhovnoga napretka. I svojim je novacima i zbog manjih prekršaja davao pokoru kao pomagalo da se iz svojih slabosti što više izdignu.
Bojeći se valjda viših zaduženja i većih odgovornosti u redu, Bertran je zamolio da smije poći na daljnje nauke na sveučilište u Salamancu, iako baš nije imao jako pamćenje, što bi za studij također bilo važno. Nije pravo ni počeo studij kad mu je njegov duhovni voda savjetovao da se vrati u Valenciju.
Tamo se susreo s jednim Indijancem, koji je došao iz Amerike, i taj susret u njemu rodi želju za misijama i za mučeništvom. Na svoju je veliku avanturu krenuo u subotu 14. veljače 1562. i to pješice, bez novaca, s bisagama na ramenu. Ukrcavši se na brod, stiže u "Zapadnu Indiju". U Cartageni se prijavio u dominikanskom samostanu Sv. Josipa. Odatle je išao propovijedati po raznim mjestima današnje Kolumbije. U aktima procesa za njegovu kanonizaciju spominje se da je propovijedao španjolski, a urođenici su ga ipak shvaćali i bez tumača. U Americi je ostao sedam godina.
Sve do danas nije posve razjašnjeno zašto je tražio da se smije vratiti natrag u domovinu. Jedan je od razloga, kako se misli, bilo pismo redovničkog mu subrata glasovitoga Bartolomeja de las Casasa koji se zauzimao za starosjedioce Indijance. U tom pismu de las Casas je opominjao Bertrána da bude oprezan u podjeljivanju odrješenja konkvistadorima i komesarima Europljanima koji su se prema Indiosima odnosili tiranski. To je uzbudilo Lujinu dušu, koji je i sam vidio nepravde nad Indijancima, a što bijaše nemala zapreka za normalno naviještanje Evanđelja.
Zadobivši dopuštenje, Bertrán se vratio u domovinu, kamo je prispio 18. listopada 1569. Bio je prilično utučen, a na nozi je nosio ranu koja više nije zacijelila. Tada je vodio nadbiskupiju u Valenciji patrijarh i nadbiskup sv. Ivan de Ribera, koji ga je primio s mnogo razumijevanja i ljubavi. On mu je dopustio da ga prati na pastoralnim putovanjima, a bio je uz njega i na času smrti te doživio utjehu da je dočekao Bertranovu beatifikaciju.
Poznavaoci sv. Luje Bertrána kažu da je glavna značajka njegove duhovnosti strah Božji. No iako je bio sav prožet strahopočitanjem i bogobojaznošću, to mu je u dušu ulijevalo silnu jakost i mir. Kad je u svečanim zgodama znao govoriti, govorio je autoritetom koji je značajan za karizmatike. Njega je u pitanjima reforme Karmela pitala za savjet i velika sveta Terezija. On ju je poticao da nastavi s tim djelom te prorekao da će u njemu uspjeti.
Lujo Bertrán je umro 9. listopada 1581. Tijelo mu se s poštovanjem čuvalo u župi Sv. Stjepana, dok ga za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj god. 1936. ne uništiše oni koji su bjesnili protiv kršćanskih svetinja pa nisu štedjeli ni grobove ni relikvije svetaca, što im nikako ne služi na čast jer se kosi s osnovnim načelima prave humanosti.
Luju Bertrána proglasio je blaženim 18. srpnja 1608. papa Pavao V., a svetim 12. travnja 1671. papa Kement X., koji je odredio da mu se blagdan slavi 10. listopada. Svetac je god. 1690. proglašen glavnim zaštitnikom Novog Kraljevstva Granade, kako se onda nazivala današnja Kolumbija.

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    16. studeni 2019.

    Papa Montini in diretta mondiale dall’Uganda grazie satellite

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: