Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Prespavana renesansa i život u zapećku Turskoga Carstva jamačno je hendikepirao Bosnu i njezine stanovnike

Kao rijetko koju europsku državu, Bosnu i Hercegovinu odlikuje zamršenost društveno-političkih prilika. To se poglavito očituje u vremenu nakon posljednjega rata i Daytonskoga sporazuma, kada ni ponajboljim intelektualcima nije u potpunosti jasno što se ovdje događa i koji je izlaz iz svega. No, također, gotovo cjelokupna povijest ovog podneblja označena je kontroverzama, spletkama i trgovinom ljudskim sudbinama. Preko leđa ovdašnjega čovjeka nerijetko su se prelamala koplja svjetskih sila, i on je bivao samo „kolateralna šteta“ nečije pogrešne i(li) sebične zamisli. I premda je vremenom uvidio da se sve važne odluke donose mimo njega, negdje daleko, nikada se na to nije u potpunosti naviknuo. Zbog toga se iz njegove kolektivne svijesti, kroz dugo stoljeća, mogao čuti vapaj s osobitim prizvukom ponosa koji mu je pomogao preživjeti sve nedaće burnih vremena. Među tim „povijesnim križevima“ posebno se izdvaja razdoblje turske okupacije ovih krajeva, koje se zbilo u svibnju mjesecu prije 550 godina.

Smrću posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, kojemu je u Jajcu 5. lipnja 1463. sultan Mehmed II. Osvajač dao odrubiti glavu, Bosna gubi svoju dotadašnju samostalnost te postaje dijelom Otomanske Imperije. Time je kročila u 415 godina najtežega doba za kršćane. Tom činu prethodila su, kasnije se ispostavilo, uzaludna nastojanja rimskih prvosvećenika za pomoć bosanskim vladarima. Povijesni izvori navode da je papa Pio II. (1458. - 1464.) u svrhu ujedinjenja, nazovi kršćanskih, vladara Zapada za borbu protiv Turaka, sazvao i sabor u Mantovi 1459., ali su međusobne svađe i zavisti izjalovile postignute dogovore. Zbog toga su se i obistinile riječi posljednjeg bosanskog kralja upućene Papi: „Moj je otac tvojemu predšasniku Nikoli i Mletcima udes Carigrada proricao (...) Sada ja o sebi proričem; ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom drugi.“

Kako bi Bosna danas izgledala i koju bi „brigu brinula“ da je licemjerni Zapad stao uz Stjepana Tomaševića, nikada nećemo saznati. Prespavana renesansa i život u zapećku Turskoga Carstva jamačno je hendikepirao ovu zemlju u kojoj još uvijek jedni govore o „dolasku Osmanlija“, ali i o „okupaciji“ koju je nakon Berlinskog kongresa (1878.) izvršila Austro-Ugarska. Međutim, istina koja se može razaznati na osnovi materijalnih tragova ukazuje kakav su odnos prema ovoj zemlji imali jedni, a kakav drugi. „Dobrodošli“ Turci, osim islamskih bogomolja i nekoliko mostova, nisu ostavili značajnije građevine, dok su austrougarski „okupatori“ napravili ili udarili temelje svemu što u Bosni danas iole valja.

Ipak, jedan od nematerijalnih, u osmanlijskom dobu rođenih, znakova koji je nadživio Turke te i danas obilježava Bosnu, jest „raja“. Pojam je to preuzet iz arapskog jezika te doslovce najprije znači „stado“, a onda „podanici“, kmetovi“ i „sirotinja“. Prvotno su njime označavani nemuslimani, a potom i svi seljaci koji su morali plaćati porez Osmanlijama. Za razliku od muslimanske raje, kršćanska je, s vremena na vrijeme, morala davati danak u krvi, tj. djecu koja su vojačena u janjičarske postrojbe. Tijekom povijesti „raja“ je doživljavala različite interpretacije i obuhvaćala različit sadržaj, tako da danas ima izmijenjeno značenje od onoga povijesnoga. Nakon vremena koje govori da je ovaj naziv bio simbol obespravljenih i potlačenih, rajom su se počeli identificirati općenito dobri ljudi, oni u koje se čovjek mogao pouzdati i koji nisu gledali isključivo svoj interes. Raja je prije posljednjega rata imala i romantičarski prizvuk koji je Bosnu razlikovao od ostalih krajeva bivše države. Međutim, danas se razaznaje kako je takve raje sve manje i da ovaj pojam poprima sadržaj inertne mase koja ne odiše optimizmom, nego svoje mjesto pod suncem želi naći negdje drugdje.

Ono što je potrebno Bosni vratiti jest ponos koji je i u najtežim životnim okolnostima odlikovao ovdašnjega čovjeka. Jedni će reći da je u njegovu temelju prkos, a drugi, pouzdanje u Božju providnost. S obzirom na mentalnu konstituciju koju su neki prepoznali kao tvrdoglavost, mogli bismo reći: i jedno i drugo. Domišljatost i životna žilavost koje su trenirane i kroz razdoblje turske okupacije, daju nadu da nakon vremena prinudne „uspavanosti“ dolazi zora buđenja na novi život. To je upravo ono što u Bosni još iščekujemo.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik