Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Prema staroj pučkoj tradiciji, mjesec svibanj, mjesec cvijeća, ljepote i buđenja života, posvećen je Blaženoj Djevici Mariji. On nas poziva na još dublje povezivanje s našom nebeskom Majkom, zagovornicom i učiteljicom svih kršćana. Kako bismo u Marijinu mjesecu više razmišljali o Bogorodici, razgovarali smo s redovnicom Družbe Kćeri Božje ljubavi dr. Nelom Gašpar. Ona je izvanredna profesorica na Teologiji u Rijeci, gdje predaje traktate iz dogmatske teologije. Rođena je 1963. u Derventi. Na Gregoriani je 1997. postigla akademski stupanj magisterija iz dogmatike, a tri godine kasnije je doktorirala, također, na temu dogmatske teologije. Sudjelovala je u radu više domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova, i stalni je član Uredničkog vijeća Riječkog teološkog časopisa Communia i Ikona (Časopisa za ikonografske studije). Član je Hrvatskog bioetičkog društva – podružnica Rijeka, te Hrvatskog mariološkog instituta. S njom smo, između ostalog, razgovarali na temu uloge Marije u svekolikom Božjem planu, njezinoj zadaći prema svim ljudima, ali i o povijesnom razvoju dogmi o Mariji...

Marija je imala jedinstvenu ulogu u Isusovu životu. Kao majka ima mjesto koje ima svaka majka u životu svojega djeteta: preko nje dijete ulazi u ovaj svijet ljudi i prihvaća ga. Kao vjernica, Marija je ponajprije vjerovala Bogu, a onda je imala povjerenje i u svoje dijete. Ona je bila dobra Isusova učenica. Na kraju ostala je uz Isusa i onda kad su ga drugi ostavili i pobjegli. U čemu je njezina posebnost kao žene i majke, kao učenice i vjernice?

Ako je Isus Krist Bogočovjek, kako ispovijeda Crkva, tada i njegova majka ne može biti sasvim obična osoba. Današnja nas antropologija uči koliko je dijete, posebice u prvim godinama, oblikovano roditeljima, a napose majkom. U tom smislu, Isusa Krista kao Bogočovjeka nije mogla oblikovati bilo kakva osoba, nego osoba posebne svetosti. Stoga H. U. Von Balthasar, poznati švicarski teolog, kaže: „Iz jedinstvenog duhovnog života toga djeteta dolazimo do zaključka da je duhovni život njegove majke također jedinstven.“

Kršćanska je vjera već od početka promatrala Marijinu osobu i njezin život u svjetlu ispovijedanja Sinova božanskog poslanja i identiteta. Mlada žena iz Nazareta se u gledanju kršćanske zajednice otkriva kao Djevica koja je slobodno prihvatila Božji poziv da Božjeg Sina, Spasitelja, učini dionikom ljudskoga roda, a na to je bila pripravljena posebnim Božjim izborom po milosti. U ostvarenju poslanja (otajstva spasenja) Isusa Krista, svojega sina, Marija je aktivno surađivala poslušnim služenjem, svojom bespridržajnom raspoloživošću, svojom čvrstom vjerom i svojom ljubavlju sve do žrtve, posebno pod Sinovljevim križem.

Ako je, dakle, u središtu Novoga zavjeta osoba Isusa Krista i njegovo značenje za čovjekovo spasenje, onda se Marijina veličina može mjeriti samo njezinim odnosom prema Isusu Kristu. A znademo da ti isti novozavjetni spisi i o Isusu Kristu govore samo onoliko koliko je potrebno da navijeste važnost njegove osobe i, posebice, njegove smrti i uskrsnuća za naše spasenje. Ono nešto malo što je donošeno o Mariji u evanđeljima, smješta Mariju u Božji plan spasenja i otkriva veličinu njezine osobe i njezina poslanja u povezanosti s njezinim Sinom. Prema tome, „veličina te jedinstvene žene u povijesti ljudskoga roda ne proizlazi iz brojnosti novozavjetnih mjesta koja o njoj govore, nego iz veličine njezina poslanja u službi njezina Sina“.

U kontekstu rečenoga, možemo li govoriti da je tu na stvari predodređenje i onda pasivna Marijina uloga u svekolikom Božjem planu? Je li to poruka dogme o Mariji, bezgrješno začetoj?

Marijino „da“ postaje mjestom susreta u kojemu Bog dobiva svoje prebivalište u svijetu. Bog, koji ne prebiva u kamenju, prebiva u ovome „da“, izrečenom dušom i tijelom; onaj kojega svijet ne može obuhvatiti, može naći svoje boravište u čovjeku. Marija tako postaje novim Hramom. Isusovo začeće od Boga, njegovo novo rođenje, dogodilo se zbog toga da nas prihvati, da nama dadne novo rođenje. Krist snagom Duha Svetoga začet od Djevice, početak je novoga čovječanstva, novoga načina egzistencije. Postati kršćaninom, znači biti primljen u ovaj novi početak. Postati kršćaninom, više je od okretanja novim idejama, novom „etosu“, novoj zajednici. Preobrazba koja se ovdje zbiva nosi u sebi korjenitost stvarnoga rođenja, novoga stvorenja. Tako, pak, i Djevica-Majka ponovno stoji u središtu događaja otkupljenja.

Evanđelist Luka u navještenju ističe i važnost čovjekova „da“. Bez Marijina slobodnoga pristanka, Bog ne može postati čovjekom. Svakako, ovo Marijino „da“ posvemašnja je milost o kojoj govori dogma o Marijinu bezgrešnom začeću. Njome se hoće reći da nijedan čovjek ne može vlastitom moći započeti otkupljenje, nego je njegovo „da“ sasvim smješteno u uvijek prvoj i prethodnoj Božjoj ljubavi koja ga obuhvaća još prije negoli je rođen. „Sve je milost“. Ali milost ne ukida slobodu, nego ju stvara. Čitava je tajna otkupljenja prisutna u ovoj povijesti i zgusnuta u liku Djevice Marije: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38).

Što Marija svojim sudjelovanjem u poslanju Sina, u poslanju za druge, govori o ulozi i poslanju žene danas?

U apostolskoj pobudnici Christifideles laici, papa Ivan Pavao II. piše: „Bog Stvoritelj čovjeka je povjerio ženi. Zacijelo, čovjek je povjeren svakom čovjeku, ali na poseban način povjeren je ženi jer, kako se čini, žena zahvaljujući naročitom iskustvu svojega materinstva, ima neku posebnu osjetljivost za čovjeka i za sve ono što predstavlja njegovo istinsko dobro, počevši od temeljne vrjednote života. Kako su velike mogućnosti i odgovornost žene na tom području, u vrijeme kad razvoj znanosti i tehnike nije uvijek nadahnut i primjeren pravoj mudrosti, uz opasnost 'dehumanizacije' ljudskog života, naročito onda kad bi on trebao veću ljubav i velikodušnije prihvaćanje“ (br. 51.). Na istoj crti i papa Benedikt XVI. ističe kao osnovnu društvenu vrjednotu žene njezinu „sposobnost za drugoga“. Ona „u najbezizlaznijim situacijama posjeduje jedinstvenu sposobnost suočiti se s nepogodama, učiniti život još uvijek mogućim, sačuvati neuništivu nadu za budućnost i suzama podsjećati na vrijednost svakog ljudskog života“.

Međutim, današnje društvo neoliberalnog kapitalizma, prožeto logikom profita i borbe za moć i vlast, nije otvoreno za vrjednote koje u sebi nosi ovaj tzv. „genij žene“. O njima Gertrude von le Fort ovako piše: „Tamo gdje je žena najdublje prisutna, ona gubi sebe jer se darovala.“ „Genij žene“ ima karakteristične oznake „ljubavi koja se žrtvuje“, oznake služenja u ljubavi, požrtvovnosti, majčinskog prihvaćanja drugoga, razumijevanja za drugoga, duboki „ljudski osjećaj samilosti“. Ipak, nastavlja Fertrude von le Fort, žena ne može živjeti ovaj visoki stupanj osjećaja za druge ako joj nisu osigurane njezine osnovne potrebe, kao što su sigurnost, osjećaj prihvaćenosti, međuljudski odnosi bez konflikata, mogućnost da može nesmetano izraziti svoje nutarnje raspoloženje. Logika tržišnih odnosa, odnosa razmjene i konkurencije u suvremenom društvu ne poznaje sućutnost prema isključenima i zaboravljenima. Samo sućutnost prema nemoćnima i potrebitima može slamati nasilje čiste tržišne logike. Jedino sućutnost daje jedan važan kriterij u sadašnjoj biopolitičkoj i bioetičkoj raspravi o „eksperimentu čovje­ka“. Slika čovjeka, kojim upravlja sućutnošću, pokazuje, naime, kako je čovjek povrjedljiv sve do u svoje korijene. Ta radikalna povrjedljivost ljudskoga ži­vota na neki je način negativna definicija njegova „dostojanstva“. Ona nam, naime, zabranjuje biotehniku, odnosno - kako se to sada kaže - antropotehniku, u kojoj je čovjek posve objektiviran te zapravo još vrijedi samo kao preo­stali biotehnički proizvod. Ta povrjedljivost čovjeka ocrtava opseg i domet odgovornosti s kojom bi se morao suočiti biotehnički „eksperiment čovjek“.ž

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik