Katolički tjednik

Izreka „Rad je stvorio čovjeka“ u interpretaciji ovdašnjega društva ima dodatak: „A nerad gospodina.“ Zbog toga je u bivšem režimu i u bivšoj državi na snazi bila parola: „Snađi se, druže.“ Svi koji su se znali „snaći“, mogli su očekivati da će biti percipirani kao gospoda. To je simpatično prikazano u kultnoj humorističnoj miniseriji Vruć vetar snimljenoj 1980. prema scenariju Siniše Pavića. Bob, kojega utjelovljuje Bora Todorović, odgovarajući Figri, tj. Miodragu Petroviću Čkalji, kad mu ovaj prigovara zašto ne uzme nešto pošteno raditi, objašnjava što je to rad: „Da radim? Rad je, gospodine, pretvorio majmuna u čoveka, a sada od čoveka pravi konja. Ja mislim da ste vi negde na kraju toga ciklusa.” Ovakvo tretiranje rada, u određenom obliku, učvrstile su i različite humanitarne pomoći koje su u Bosnu i Hercegovinu stizale tijekom i neposredno nakon posljednjega rata. Zato ljudi, već dobrano odviknuti od poljoprivrede, sve manje cijene tuđi, ali i rad kao takav.

Instant bogaćenje i materijalno situiranje na brzinu postali su idealom koji mladoga čovjeka dovodi u iskušenje oduševljavati se kriminalcima ili sanjati da postane dijelom političke stranke koja je na vlasti kako bi s minimalnim trudom i zalaganjem stekao „brdo“ novca. Štoviše, životni kontekst im pokazuje kako se za takve ljude govori da su „gospoda“ te da žive u izobilju. I to nije slučaj samo balkanskoga podneblja, nego pošast globalnih razmjera. Stoga, primjeri kao što je urugvajski predsjednik José Mujica Cordano [Hoze Muhika Kordano] djeluju nestvarno. On, naime, sa svojom suprugom živi u skromnoj kući na farmi cvijeća, još uvijek obrađuje zemlju te čak 90 % predsjedničke plaće daje sugrađanima: tako da od 12 500 dolara, zadržava samo 1 250, koliko mu je potrebno za podmirivanje osnovnih životnih troškova. No, mediji navode kako je od 2010., kada je on došao na vlast, Urugvaj postao jednom od najmanje korumpiranih država na svijetu.

Međutim, nepotizmom, mitom i korupcijom začarani krug bh. društva nikako da uvidi kako je izlaz u vraćanju poštenja u javni prostor. U međuvremenu, razočarenje sveopćom situacijom koja nerijetko potvrđuje kako je važnije imati „veze“ nego adekvatnu stručnu spremu, još više učvršćuje obezvrjeđujuću poziciju rada u mentalnom sklopu ovdašnjega čovjeka. Zato se mladi pitaju: „Zašto se truditi učiti i studirati kad je isto 'imao školu' ili ne?“

Uistinu, život u svoj svojoj nepredvidljivosti često pokaže kako ovakvo razmišljanje i nije daleko od stvarnosti. Primjerice, prema podatcima Agencije za statistiku BiH, broj zaposlenih u ovoj državi u veljači 2013. iznosio je 648 354. Istodobno, broj registriranih nezaposlenih osoba u BiH bio je 554 489. Bez zaposlenja najviše je bilo ljudi s VKV i KV kvalifikacijom (196 715), a zatim slijede osobe s NK, njih 161 153, i sa srednjom stručnom spremom (141 224). Najmanje nezaposlenih je višeg obrazovanja, tj. VŠS (7 656), a slijede ih osobe s visokom školskom spremom – 34 681 (uključujući doktore znanosti i magistre!). Dakle, premda je na birou za zapošljavanje najmanje visokoškolovanih ljudi, ipak stručna sprema ne jamči istodobno i zaposlenje.

Život u BiH kaže da je za takvo što katkada presudno imati „pravo ime“, odnosno spadati u skupinu „naši“. Stoga nije čudno da se u nekim tvrtkama ni u kojem slučaju ne mogu pojaviti zaposlenici koji ne odgovaraju ovom kriteriju. Blaženi papa Ivan Pavao II., govoreći o ljudskim pravima, kao da je upravo na ovo ciljao kada je istaknuo „pravo na sudjelovanje u radu kako bi se oplemenila dobra zemlje i od njih dobila mogućnost za uzdržavanje vlastitog života i života svojih dragih“ (Centesimus annus 47). Međutim, također je razvidno da ima i onih koji kažu kako neće „džabe raditi“ jer poslodavac ne cijeni njihov trud i ne daje adekvatnu plaću... I ovakav stav je opravdan, ali iskustvo pokazuje da oni koji to kažu, u načelu, ne žele uopće ništa raditi – jer u protivnom, ne bi im vlastita zemlja ostala neobrađena. Stoga, da bi se situacija počela pozitivno mijenjati, potrebno je preispitati kako vrjednujemo rad. Je li on za nas samo „adamovsko prokletstvo“ ili područje ostvarenja čovjeka? Crkva nas upozorava da se on ne smije promatrati samo u objektivnom i materijalnom smislu, nego se nužno mora voditi računa i o njegovoj subjektivnoj dimenziji, jer je djelatnost koja uvijek izražava osobu (usp. Kompendij soc. nauka Crkve, br. 101).