Propovijed biskupa Vukšića na Misi posvete ulja Mostaru

Poštovani oče biskupe!
Draga braćo svećenici!
Draga braćo i sestre!

Svima nam je poznato da je od najranijih vremena u Crkvi bio ustaljen običaj da se tijekom obreda uskrsnoga bdjenja obraćenicima na kršćanstvo, koji su prethodno prošli katekumensku pripravu, podjeljivalo sakramente kršćanske inicijacije: Krštenje, Krizmu i Svetu Pričest. Isto tako znademo da je pomazanje Svetim Uljem oduvijek sastavni dio obreda podjeljivanja prvih dvaju sakramenata. Zato se također vrlo brzo ustalio običaj da se neposredno prije Uskrsnoga Trodnevlja, posebnim obredom koji predvodi biskup, posveti ulje Svete Krizme koje će se koristiti u obredima uskrsnoga bdjenja, ali i tijekom godine, na području biskupije. U tu svrhu okupljali su se svećenici kako bi Sveta Ulja mogli preuzeti.

Od pamtivijeka je također običaj da Misa posvete i blagoslova Ulja bude na Veliki Četvrtak u jutarnjim satima iako je dopuštena i vremenska anticipacija, ali nikako previše dugo prije Uskrsa.

Uz taj lijepi starodrevni običaj, Misa posvete Ulja u liturgijskoj je reformi, koja je uslijedila nakon Drugoga vatikanskog sabora, dobila je još jedan važan naglasak: poseban obred koji se zove „Obnova svećeničkih obećanja“. Zato je određeno da ova Misa uvijek bude koncelebrirana te se preporučuje da u ovoj Misi, zajedno s biskupom, kao njegovi svjedoci i suradnici Svete Krizme, budu nazočni svećenici iz različitih krajeva biskupije radi očitovanja zajedništva prezbitera sa svojim biskupom.

Unatoč tomu što se ovo Euharistijsko slavlje naziva „Misa posvete Ulja“ (Missa Chrismatis), svi molitveni obrasci i biblijska čitanja, koja se izgovaraju za vrijeme ovoga slavlja, kao središnju temu imaju upravo svećeništvo, svećeničko poslanje i službu kao izravno sudioništvo na poslanju svećenika Krista, čemu je posvećeno i ovo razmatranje.

Znademo i vjerujemo da je Isus odredio da njegovo svećeništvo u Crkvi traje na dva načina: u obliku općega svećeništva cijele Crkve i svakoga pojedinog kršćanina, koje nazivamo također kraljevskim a proizlazi iz sakramenta Krsta, i sakramentalnoga svećeništva po svetoj tajni Reda.

Upravo o tomu govori tekst predslovlja današnjega Euharistijskog slavlja koje nas podsjeća i poučava također o podrijetlu i smislu naše svećeničke službe riječima:
„Svemogući vječni Bože: ti si Jedinorođenoga Sina svoga pomazao Duhom Svetim za svećenika vječnoga saveza i odredio da njegovo svećeništvo dalje živi u tvojoj Crkvi. On sav svoj narod odlikuje kraljevskim svećeništvom i iz ljubavi prema braći odabire ljude koji polaganjem ruku postaju dionici njegove svećeničke službe. Oni obnavljaju žrtvu spasenja u njegovo ime, tvojim vjernima priređuju vazmenu gozbu, prednjače ljubavlju, hrane ih tvojom riječju i svetim otajstvima; posvećuju život tebi i spasu braće, nastoje postati slika samoga Krista i postojano svjedočiti ljubav i vjernost tebi“ (Predslovlje iz Mise posvete ulja: Kristovo svećeništvo i služba svećenika).

Draga braćo i sestre!

U današnjem odlomku iz Lukina Evanđelja, s druge strane, slušali smo izvještaj o Isusu, Velikom Svećeniku i navjestitelju Radosne vijesti, koji se na početku svoga javnog djelovanja našao u sinagogi u Nazaretu u kojemu je bio othranjen. Pred okupljenim židovskim vjernicima pročitao je odlomak iz knjige proroka Izaije: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4,18-19). I odmah je tu proročku riječ primijenio na sebe samoga riječima: „Danas se ispunilo ovo pismo što vam još odzvanja u ušima“ (r. 21).

Izaijine proročke riječi najavile su izdaleka budući dolazak Kraljevstva Božjega koje će biti prepoznatljivo po djelovanju Duha u Njegovu Sluzi. Naspram tomu, s Isusovim dolaskom Kraljevstvo Božje prestaje biti samo cilj budućnosti. Ono je stvarnost koja postoji također u ovomu svijetu od onoga časa kad je započelo preobrazujuće djelovanje Duha po Isusu Kristu, Velikom Svećeniku, kojega je Duh Gospodnji pomazao. Po tomu djelovanju doneseno je oslobođenje svima od njihovih muka: siromasima, sužnjima, potlačenima i slijepima. U ta četiri oblika ljudske oskudice ilustrativno i sažeto izražena je bijeda čovjeka u svijetu: nedaće tijela (slijepi), stradanja zbog zlobe drugih (potlačeni), žrtve društvenih nereda (sužnji), nedostatak materijalnih sredstava (siromasi). A kada to Isus kaže, onda izriče ne samo istinu nego i zahtjev.
Draga braćo svećenici!

Kristovim spasiteljskim djelovanjem započelo je vrijeme milosti Gospodnje jer se, kako On reče na dan svoga nazaretskog nastupa, „danas“ ispunilo Pismo. I otada pa do svršetka svijeta svako povijesno „danas“, pa i ovo naše, jest vrijeme Njegove milosti, vrijeme oslobađajućega navještaja, vrijeme ispunjavanja Pisma. Naravno, u mjeri u kojoj se isto Pismo ispunja i ostvaruje po djelovanju Mističnoga Krista – Crkve. A sadašnja Crkva, to smo mi, Crkva naših dana, to je današnja generacija kršćana!
To jest, na počeku svoga djelovanja, u opisanom događaju iz Nazareta, Isus kazuje istinu da je On blagovjesnik, da se u njemu ispunio Prorokov navještaj. Potvrđeno je to i time što su svaki njegov čin i riječ bili „blaga vijest“, „radosna vijest“ oslobađajuće Istine. Štoviše, On je sam ta Vijest, blaga i radosna. On je Istina, koja je svojim postojanjem i djelovanjem, u mjeri u kojoj bude prihvaćena od ljudi, donijela nadu oslobođenja od svake oskudice već na ovom svijetu. Ta „blaga vijest“ dosegnula je svoj vrhunac u uskrsnom misteriju praznoga Isusova groba, „blagoj vijesti“ o Istini koja je nadvladala najgrublju oskudicu života koja se zove smrt, tako da nakon Isusova uskrsnuća smrt nije više čas nestanka nego trenutak – nastanka.

S druge strane, Isusova „blaga vijest“ preobrazbe ljudskoga bića, toga stalnoga dana milosti Gospodnje, kao proces koji je započet ali još uvijek nedovršen, nastavlja biti Isusovo djelo ali, istodobno, to je Isusov zahtjev koji se pretvara u obvezu svakoga Njegova sljedbenika, posebice svećenika, da u svom vremenu bude posrednik milosti Gospodnje. Naime, poslije Isusova uskrsnuća, „blaga vijest“ priopćava se po našim životima, riječima i djelima. Djelovanje Duha treba se nastavljati po našim životima jer naša je svećenička zadaća danas „blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“.

Draga braćo svećenici!

Obveza je to velika i časna, a snage su slabe! Međutim, za to smo pomazani te je potrebno da se i danas, posebice po djelovanju svećenika, nastavi ispunjavati Pismo koje nam još odzvanja u ušima. A budući da ne možemo sami, ovo razmišljanje završit ćemo molitvom.

Gospodine Isuse, svemogući Vječni Svećeniče, zahvaljujemo Ti što si nas pozvao i molimo Te: pomozi svim svećenicima, svojim slugama, koji su pomazani istim Duhom Gospodnjim, da vjerno obnavljaju žrtvu spasenja u Tvoje ime, da Tvojim vjernima priređuju vazmenu gozbu, da prednjače ljubavlju, da ih hrane Tvojom riječju i svetim otajstvima; da posvećuju život Tebi i spasu braće, da nastoje postati slika Tebe samoga i da postojano svjedoče ljubav i vjernost Tebi; da blagovjesnici budu siromasima, da sužnjima proglašuju oslobođenje, vid slijepima, da na slobodu puštaju potlačene, da navješćuju godinu milosti Gospodnje. Amen!