Stjepan Lice, pravnik i pjesnik

 Stjepan Lice rođen je 1954. u Zagrebu gdje i danas živi. U istom je gradu diplomirao na Pravnom fakultetu. No, u javnosti je poznat i prepoznat po svojim pjesničkim radovima i „duhovnim nagovorima“ katoličke intonacije. Između ostaloga napisao je: Otkriće blizine, Govor tišine, Dobra sreća, Drvo tvojega križa – korizmeni proplamsaji, zbirku poetiziranih priča Kako su rasli zemlja i nebo, zbirku pripovijesti Putovanje kroz nebo...
Eseje, meditacije, priče i pjesme objavljuje u Kani, Bratu Franji, Crkvi u svijetu, Glasu Koncila i drugdje.

Poštovani gosp. Lice, što je korizma, promatrana pjesničkim očima?

Iskreno, ne znam odgovor na to pitanje. Ili ga barem ne znam riječima izreći. Čovjek sam kome srce zadrhti i prije početka došašća i prije početka korizme. I iskustvo potresenosti potraje i duže od došašća, duže od korizme. Dogodi mi se da u božićnim danima ispisujem korizmene tekstove. Dogodi mi se i da u Velikom tjednu ispisujem božićne. Ili i ljeti, kad sunce upeče. Kako me Duh nadahne.

I došašće i korizma blagoslovljena su razdoblja godine darovana nam da dublje iskusimo kako nam Bog kroza sav naš život trči ususret. Dogodi nam se da proigramo to vrijeme. Kao: imamo ozbiljnijega posla, nego susresti se sa svojom dušom. Kao: ima još vremena, već ćemo stići. I tako ne stignemo do Boga, ne stignemo do svoje duše. A tu su, ni jedan drhtaj od nas.

Ima li takve korizme u ljudskoj svakodnevici?

Korizma, svakako, nije izdvojena iz naše svakodnevice. Jednako, korizma kao susret s Bogom koji ljubi i susret s Bogom koji pati. Korizma je i u onom najuznositijem dijelu naše svakodnevice.

Kad govorimo o svakodnevici, olako joj pridodajemo ne odviše lijepe nazive. A svakodnevica je veliki dio našeg života. Gotovo sav naš život. I dok ima nemalo onih koji zaziru od svakodnevice, ima i onih koji se njome itekako prepoznaju blagoslovljenima. Ima ih koji svoju svakodnevicu žive kao blagoslov. I koji su blagoslov onima s kojima žive. Ima ih koji i korizmu i svakodnevicu doživljavaju kao hod s Bogom. I ne štede se. I – nekima začudo – što se manje štede, to su sretniji. To im je srce punije. To bolje prepoznaju Božju prisutnost.

Kakva je "muka" koju nude evanđeoski tekstovi koji govore o danima koji su neposredno prethodili Kristovoj smrti?

Nisam teolog, samo sam pravnik, ali kad pomislim na sve Isusove muke tih dana, na muku u odnosu na različite ljude – od onih koji su najprisniji dio njegovog srca pa do onih kojima je bilo tako lako njega nedužnoga osuditi na smrt – toliko bi toga bilo za reći. Zadržat ću se na muci u odnosu na njegove učenike. U odnosu na one kojima povjerava Evanđelje, sebe samoga. U odnosu na one koji neće moći sat vremena bdjeti s njim, na one koji će se raspršiti, na onoga koji će ga zatajiti…

Isus svoje učenike poziva da budu jedno. Da budu jedno svi koji će se prepoznati i očitovati njegovima. Kaže da će ga drugi upravo po tome prepoznati – po tome što smo mi jedno. U tome je prisutno pitanje kako će ga moći drugi prepoznati ako mi – sabrani u njegovo ime – nismo jedno? Da ne bude zabune: to je pitanje bliže od ekumenizma. Da ne bude nikakvog dijeljenja među nama. S onim prvim do mene. Da ne bude zidova u nama. Ni prema kome.

Nije malo onih koji su negodovali i kritički se izražavali o filmu redatelja Mela Gibsona „Pasija“ koji je prvi put prikazan 2004. Neki su kazivali da se u tih posljednjih Kristovih dvanaest sati, ne može nazrijeti trag uskrsnoga jutra te je zbog toga i "muka" bezidejna. Što biste Vi na to rekli?

Teško da ijedno umjetničko djelo može biti neupitno. Svako otvara niz pitanja – i daje tek poneke odgovore. Tako i ovaj film. On nam svjedoči o Božjoj patnji, o Isusovoj patnji za nas ljude. Potiče nas da pokušamo shvatiti kolikom smo ljubavlju ljubljeni. Kolika je cijena za nas plaćena. Potiče nas da prepoznamo koliko smo Bogu dragocjeni. I da promislimo kako se odnosimo prema dragocjenosti darovanog nam života. Kako ga živimo? Koliko je ljubavi u nama i među nama?

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Katolički tjednik