Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Ljeto je polako na izmaku premda vrlo visoke temperature posljednjih dana mjeseca kolovoza to opovrgavaju. Međutim, uskoro nastupa rujan sredinom kojega pristiže i jesen. Prikupljaju se zemljoradnički plodovi, bere voće i koriste se posljednji dani „za kratke rukave“. Također, svode se računi ljetnih odmora za koje su mnogi morali potrošiti više od očekivanoga. No, ovdašnji čovjek, kao umjetnik u preživaljavanju i na to je spreman. „Ništa nas ne smije iznenaditi“, još uvijek je aktualna izreka. Raduje činjenica da ona ove godine nije poprimila negativnu konotaciju kada je riječ o odnosu hrvatskih „gazda“ prema gostima iz BiH. Oni „najčitaniji“ će se prisjetiti da je prošle godine bilo dosta degutantnih natpisa u različitim hrvatskim tiskovinama na račun ponašanja i, poglavito, platežne moći turista iz BiH. Vjerojatno su i oni uvidjeli da je potrebno prvo „skočiti pa onda reći 'hop'“. Drugim riječima, pozitivna slika o nekomu ili nečemu se dugo gradi i ona je u načelu mozaik mnoštva sitnih detalja. U svemu tomu središnju ulogu najčešće igraju oni „na stolicama“.

Iskustvo života pod totalitarnim režimom kakav je bio onaj kojemu je neprocesuirani zločinac Josip Broz Tito bio zakon i zakletva, govori da su mnogi intelektualci stradavali samo zato što su razmišljali svojom glavom i činili ono što su trebali oni koji su „sjedili na stolicama“. Demokratska načela tada nisu bila na cijeni, nego se pristupalo negativnoj selekciji prema maksimi: „Zaposli lošijeg od sebe da ti on ne bi jednoga dana postao nadređeni“. U takvom kontekstu sloboda je bila ono što su partijski funkcioneri odredili da jest. Zbog toga ljudi i nisu smjeli kazati sve što su mislili. Odnosno, nije postojala „stolica“ s koje bi to rekli, a da to ima odjeka na stvarnost i da za to ne završe na situ i rešetu Gologa otoka. Danas se, međutim, stječe dojam da, kako netko reče, „imamo stolica, ali nemamo stražnjica koje bi na njima sjedile“.

Nakon demokratskih promjena koje su na našem podneblju popraćene krvavim ratom, razvidno je da zbog izgovorene riječi nikomu ne „leti glava s ramena“. Također, svatko ima pravo osnovati političku stranku ili kao samostalni kandidat izići na izbore. No, što kad bude izabran? Što kada se ispune njegove i mašte onih koji su ga izabrali? Stvarnost je pokazala da najčešće tada vrijedi ona opomena: „Nemojte željeti jer bi vam se želje mogle i ispuniti“. Hrvatski narod to već godinama osjeća na svojoj koži. Više nema „jugoslovenskih stolica“, nego su tu „hrvatske stolice“, ali na njima često sjede „nevidljivi ljudi“ kao u Ionescovoj (Eugène Ionesco) drami apsurda Stolice. S njima se može razgovarati, ali su oni i dalje nevidljivi. Te osobe nisu „nesvakidašnje, niti prosječne već su to osobe bez karaktera“. Zar tako ne djeluju i oni koji bi trebali odlučivati o sudbini naroda na našim prostorima? Treba li čovjek odbaciti etička načela pravičnosti i istinoljubivosti da bi mogao sjesti na „stolicu“?...

Kako ne bismo samo u drugoga upirali prstom dobro je pogledati u nutarnju stvarnost Crkve. U doba komunizma dosta toga joj je bilo zabranjeno, ali je ona tada predstavljala sigurnu oazu, prostor unutar kojega se slobodno razmišljalo i govorilo. Nije se moglo ići u škole i predavati vjeronauk, ali su ljudi bolje poznavali sadržaje vjerskih istina. Nije se moglo na televiziji i radiju čuti i vidjeti neka pozitivna emisija o vjeri i Crkvi, ali je evanđeoska poruka nalazila put „od usta do usta“. Kakvo je stanje danas? Je li Crkva oaza slobodnog razmišljanja koje je katkada „plivanje protiv struje“? Zašto crkve nisu punije danas kada je u njih ljudi mogu slobodno ići? Zašto katolička misao nije prisutnija u različitim područjima života ako se djecu uči vjeronauku već od malih nogu? Postoji li danas u Crkvi u Hrvata jedan smjerokaz kao što je to bio bl. Alojzije Stepinac ili pok. Franjo Kuharić? Duhovni pastiri nekada djeluju kao Ionescov lik Govornika koji bi trebao progovoriti „nevidljivom mnoštvu“, ali je on, jadan, i gluh i nijem pa njegova poruka ne biva shvaćena. Sve ovo je prostor za novu evangelizaciju u čijem središtu je poziv na sveukupni proces obraćenja i očovječenja.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik