Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Manja je vjerojatnoća da u nekom kraju svijeta nećete susresti Hrvata nego da hoćete. U Sjedinjenim Američkim Državama postoji brojna kolonija hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. Mnogi su se već asimilirali, ali postoje i oni koji nastoje očivati vezu sa svojim korijenima. Jedan od takvih je Paul J. Tonsetič-Kunder kojega smo prigodom njegova posjeta Sarajevu zamolili za razgovor.

Gospodin Paul je član vodstva Udruge Nacionalni savez hrvatskih Amerikanaca (NSHA) – udruge koja promiče interese Hrvata u SAD-u, Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. On je jedan od najzaslužnijih ljudi koji su, prigodom pohoda Vinka kard. Puljića Sjedinjenim državama u svibnju prošle godine, posredovao da ga prime važne politike osobe.

Rođen je 1964. u Rochesteru, predgrađu Pittsburgha (Pennsylvania), u selu gdje rijeka Ohaio skreće od sjevera prema jugu. Oženio se u srpnju 2000. i sa suprugom kršćanskom Armenkom ima dvoje djece. Tijekom razgovora s nama je podijelio i jednu – za njega veoma važnu – crticu iz osobnoga života. Naime, njegova žena je kod prve trudnoće imala komplikacije te se osjećala slabo. Ubrzo su joj dijagnozirali vrlo rijetku bolest: rak kore bubrega, a predviđanja su bila da neće dugo živjeti. Išla je na operaciju. Tumor joj odstranjen, ali je nakon tri mjeseca opet imala teškoća. Ponovno je bila na pregledu i rekli su da se rak širi, no ona je odbila u to vjerovati te je išla na dodatni pregled. Tada su ustanovili da je trudna. Godinu dana nakon što je odstranjen tumor, dobili su zdravu kćerkicu kojoj su sada dvije i pol godine.

Gosp. Tonsetič-Kunder je visokoobrazovan čovjek; jedan je od pionira i najvećih autoriteta na području ocjenjivanja kvalitete revizije sustava i međunarodnih standarda. Trenutačno živi na relaciji Florida – Washington i radi u kompaniji koja kontrolira kvalitetu proizvoda i(li) djelovanja. „Radimo to po narudžbi vlade SAD-a i privatne industrije. Dajemo akreditaciju nadzornom organu koji može ići u škole. Tako je dio moga posla zaći u razrede, slušati kako nastavnici izvode nastavu i ocjenjivati ocjenjivače. Ulazimo i u urede, vrednujemo administraciju, posebno kako vode ono što treba biti zapisano, kako ostavljaju zapise o obavljenom ispitu kada je riječ o naobrazbi odraslih. Naša tvrtka ima ugovor s Vladom SAD-a kontrolirati kako funkcionira zrakoplovstvo: kako servisiraju zrakoplove koji idu u promet. Zapravo, mi pregledamo pregledače“, objasnio je na početku razgovora naš sugovornik ističući kako zbog posla mora puno putovati i biti često daleko od obitelji.

Gosp. Paul, otkud zanimanje za Hrvate u Hrvatskoj i za stanje Hrvata u BiH?

Moje zanimanje za Republiku Hrvatsku dolazi iz obitelji jer su moj djed i baka doselili iz Hrvatske. Mi, kao obitelj, živjeli smo na istom mjestu zajedno s djedom i bakom. Imao sam osmero braće i sestara i rasli smo uz svoje praroditelje. Napominjem da je Pittsburgh najstarija organizirana zajednica Hrvata u SAD-u, a naše imanje je bilo u njegovu predgrađu. U ovom gradu je stvorena i prva hrvatska katolička župa. Hrvati su veoma rano osnovali i Hrvatsku bratsku zajednicu (Croatian Fraternal Union) koja je podloga političkog djelovanja Hrvata okupljenih u udrugu čiji sam i ja član: Nacionalni savez hrvatskih Amerikanaca. 

Vraćam se u svoje djetinjstvo. Rastući, ustanovio sam da smo porijeklom Hrvati. Kao odrastao i oženjen čovjek odlučio sam pohoditi mjesto odakle su moji doselili. Puno Amerikanaca hrvatskog porijeka samo čeznu to učiniti: ili nemaju stvarnog zanimanja ili nemaju novca za to. Velika je sreća što sam mogao pohoditi rodno mjesto svojih bake i djeda. Jedino žalim što sam to učinio u dobi kad „iznad 40“. Trebao sam otići dok sam bio mlađi: s 20 godina.

Drugo, za Hrvate u BiH kod mene se rodilo zanimanje prigodom pohoda kardinala Puljića SAD-u prošle godine. Pratio sam ga u susretima s predstavinicima hrvatske dijaspore u Americi i u susretima s članovima Kongresa i Senata. Kardinalovi nastupi su dali meni i drugima poticaj na dodatnu energiju. Ustanovili smo da se radi o potrebama Hrvata i katolika. Ne znam što bih stavio na prvo mjesto... U svakom slučaju, susret s kardinalom bio je odlučujući. Kao član NSHA-a, zajedno s drugima, odlučio sam podizati svijest kod naših članova o potrebama Hrvata u BiH. da ukratko kažem: svrha naše udruge je štititi i promicati interese Hrvata i zato smo nakon kardinalova pohoda uzeli u svoj program i interese Hrvata u BiH.

Prema zakonima SAD-a jedna strana država ne može izravno kontaktirati s Kongresom ali nacionalne udruge doseljenima mogu uspostaviti takve kontakte. Tako mi kontaktiramo s veleposlanstvima Hratske i BiH u SAD, kao i s američkim Kongresom te povremeno priređujemo susrete i proslave. Da malo rasvijetlim u čemo smo uspjeli pomoći: prigodom kandidature Hrvatske za NATO mi smo utrli put kod ustanova u SAD-u koje o tome imaju dužnost dati svoje mišljenje. Nacrt dokumenta mora podupirati neka asicijacije i onda može biti razmatran u Kongresu te predložen na usvajanje ili odbacijvanje. Takav je američki redoslijed. Mi smo znali unaprijed da se republikanci suprostravljaju prijemu Hrvatske u NATO zato smo ujedinili inicijative zajedno s Hrvatskim veleposlanstvom da ne bude blokiran tekst kad dođe na glasovanje.

Na koji način su Hrvati organizirani u SAD-u? Postoji li među njima osjećaj zajedništva i pripadnosti?

Dobro pitanje. Prvo skrećem pozornost na činjenicu da su Sjedinjene Države ogromna zemlja i da su Hrvati posvude raspršeni. Zato nema instrumenta za registriranje svih koji su Hrvati ili hrvatskog porijekla. To najviše ovisi o obitelji. U mojoj obitelj se hrvatsko porijelo njegovalo i kontaktirali smo s drugim obiteljima hrvatskog porijekla. Navest ću slučaj jedne moje prijateljice čiji su stari došli iz Zadra. Ona je sačuvala hrvatsku svijest, ali je odabrala zaručnika njemačkog porijekla. On je zbog nje prihvatio katolicizam premda je bio protestanat. Danas imaju peter djece koje su kršteni u Katoličkoj crkvi. No, njihovo prezime ne odaje ništa da su pola Hrvati. Stoga ponavljam da od obiteljske svijesti ovisi hoće li se oni osjećati Hrvati. Nemam točnih podataka koliko je Amerikanaca hrvatskog porijekla. Procjena je: između milijun i četiri milijuna. Osbono mislim da oko šest milijuna Amerikanaca ima hrvatske korijene. Pod tim mislim i na one koji mogu biti hrvatskog porijeka od 25 do 100 %. Naša je zadaća identificirati takve ljude – no, to se ne može samo iz prezimena – i onda ih motivirati da se više zauzimaju za interese Hrvata.

Ljudi oduševljeni, kao Bernard Luketić, trude se održavati svijest, ali to nije jednostavno. Prvo što strada jest jezik. Moj djed i baka nisu nikad naučili engleski, ali mi, njihovi potomci smo zaboravili hrvatski. Kad se zaboravi jezik teško je njegovati identitet. Kad su umrli djed i baka s njima je umro i govorni hrvatski naše obitelji. Moji roditelji su znali oba jezika. Primjerice, kad sam kao mladić dovodio djevojku kući i predstavio je roditeljima, a majci se nije sviđala ona mi je na hrvatskom govorila da je ne dovodim. Zapamtio sam da je to bilo sredstvo njegovanja hrvatskog jezika. No, jezik koji se ne govori – zaboravlja se. To se i meni dogodilo. Sada je teško ljudima koji ne znaju jezik, njegovati vlastite korijene.

Osim toga, u SAD-u postoji smišljena politika amerikaniziranja. Službena je žalja da svi budemo Amerikanci: etničko porijeklo i religijske razlike dolaze u drugi red. Među nama Amerikancima hrvatskog porijekla dolazi do razmirica na nacionalnim proslavama. Primjerice, uvijek uz hrvatsku trebamo imati i amerčku zastavu. Ako je hrvatska zastava uzdignuta više od američke neki odmah prigovaraju: „Zašto je to tako, jer smo mi prvo Amerikanci?“ Kad se pjeva američka himna neki ne znaju ili ne žele pjevati i kada to drugi vide odmah se ljute.

Zato mislim da se većina nas potomaka smatra najprije Amerikancima. Mi smo Amerikanci hrvatskog porijekla. Jedan od naših problema je i financiranje aktivnosti kojima njegujemo svoj identitet. Naša udruga treba prikupljati dobrovoljne priloge za svoje projekte. Nemamo dovoljno zainteresiranih koji nas i financijski hoće pomagati. Prema američkim običajima imamo akcije tzv. fund reising tj. prikupljanja sredstava. Zahvalni smo jednom bogatom paru hrvatskog porijeka koji su u svom raskošnom domu dali prostor za organiziranje ovakvih akcija. Moram ponoviti da je teško motivirati ljude da se financijski uključe u projekte koje organiziramo.

Koliko osobni dolasci u Hrvatsku i BiH mogu pomoći u senzibiliziranju za hrvatske interese?

Najprije mogu reći u mom osobnom slučaju: dolazak u ove krajeva znači porast zanimanja za hrvatsku stvar. No, moram kazati da unatoč brojnim Amerikancima hrvatskog porijekla, relativno malen broj Amerikanca dolazi na odmor u Hrvatsku. Prvo žalim što većina američkih Hrvata nikada nisu bili u zemlji svojih djedova. Nadam se da će Republika Hrvatska stvarati bolje veze u budućnosti. Radi se na uspostavljanju izravne zračne linije Chicago – New York – Zagreb. Kad ta linija proradi vjerujem da će to motivirati i određeni broj Amerikanaca hrvatskog porijekla da u većem broju dolaze u ove krajeve. Nadam se da će oni koji dožive ljepotu Hrvatske nastavit dolaziti u zemlju svojih pradjedova. Ovo osvjetljavam svojim osbonim primjerom: nakon moga prvoga dolaska nagovorio sam i svoje dvije sestre te su i one posjetile Hrvatsku i bile oduševljene. Kad su prizemljile na hrvatsko tlo zaplakale su.

Kad ste osobno prvi put došli u Hrvatsku i koje iskustvo iz toga nosite?

Prije osam godina sam došao prvi put. Svakako, bilo je uzbudljivo. Moja žena i ja sletjeli smo u Zagreb,a zatim autom putovali sat i pol do mjesta odakle su moji. To je jedno mjesto blizu Grubišnog Polja (Bjelovarsko-bilogorska županija). Navratili smo u državni ured i rekli koga tražimo. Ti ljubazni ljudi su nam omogućili da odemo u kuću naših rođaka. Za mene je to bila osobna misija... Kad se za nešto odlučim onda to i provedem. Jezik nam je bio prepreka, ali bilo je drugih stvari u kojima smo se razumjeli. Nakon toga smo orgnizirali još jedan posjet domovini naših predaka. Otvorila nam se mogućnost jeftinog leta za Veneciju. Odatle smo vlakom do Trsta pa busom do Zagreba. Doživjeli smo ogromnu razliku u postupku prema nama kao putnicima u Veneciji i Hrvatskoj. U Veneciji su postupali prema nama kao da smo strojevi – bezlično, a u Hrvatskoj smo bili u Dubrovniku, na Hvaru, Braču i doživjeli hrvatsku ljubaznost. Jedna ilustracija: Na jednom od putovanju nisam na vrijeme pokupio stvari iz hotela i zakasnio sam na trajekt. No, on nije otišao nego su me čekali sat vremena. Prema mom mentalitetu – vrijeme je novac – osjećao sam potrebu odgovornome na trajektu dati nešto novca zbog čekanja. No, on je to odbio primiti. I to je na mene i moju ženui djelovao dirljivo. Za razliku od postupka prema turistima u Italiji, u Hrvatskoj su nas tretirali kao ljudske osobe. Nadam se da će ovakva ljubaznost ostati i da neće biti srozana na manire kakve smo našli u Veneciji. I kad Amerikanci otkriju takvu Hrvatsku rado će u nju dolaziti.

Spomenuli ste da ste odrasli u brojnoj obitelji, koliko je to utjecalo na formiranje vaše osobnosti i očuvanje svijesti pripadnosti hrvatskom narodu?

Baka nam je pričla kako su u njeno vrijeme postojale stvarne priče o blagostanju u SAD-u: da tamo ima novca na drveću, da se lagano obogatiti... ali kad su doselili vidjeli su da treba raditi.

Moj djed i baka prije su ženjeni i svatko je u novu obiteljsku zajednicu „unio“ djecu iz prethodnoga braka. Na kraju ih je zajedno bilo 17 djece. To je pridonosilo stvaranju obiteljske povezanosti. Njihovi potomci su skoro svi imali brojne obitelji. Spomenuo sam da je u mojoj obitelji devetero djece. Moj djed i baka su ostavili imanje od 15 jutara svojoj djeci i mi smo zajedno na tom imanju rasli. U ono doba nije svaka obitelj mogla imati bazen u svom dvorištu nego je postojao zajednički za cijelo naselje. Kako je nas Tonsetiča bilo najviše i druga su djeca rado govorili da su Tonsetići kako bi bez teškoća bili pripušteni na kupanje. Tako smo odrasli svjesni kako je obitelj važna. Odrasli smo u pravoj rodbinskoj povezanosti i ako bi se komu od nas dogodila neka nesreća, od čega nek nas Bog sačuva, priskočili bismo u pomoć jedni drugima. Naravno i kod nas je bilo obiteljskih napetosti, osobito u vrijeme večere (u američkoj kulturi večera je najvažniji obrok dana). No, ako bi netko iz neke druge obitelji pokušao nešto naškoditi nama, mi smo se automatski branili iako su postojale unutrašnje napetosti. Ta obiteljska pripadnost jača ljude međusobno i štiti ih od evenetualnih nevolja koje bi im mogli nanijeti nedobronamjerni susjedi.

Jesu li vam roditelji posredovali vjeru i na koji način?

Vjeru sam baštnio od roditelja u obitelji. Kršten sam u Katoličkoj crkvi te pripravljan za prvu pričest i krizmu. Moja supruga je katolkinja armenskog porijekla. Vjenčali smo se u njezinoj etničkoj župi. Djecu smo katolički krstili. U Americi postoje tzv. nedjeljne vjeronaučne škole: djeca koja idu u državne škole pohađaju vjeronauk svoje Crkve nedjeljom. Tako sam i ja išao i ta vjera primljena i naučena tijekom školovanja postala je sastavni dio moga života. Sada kao odrastao čovjek imam priblem naći vremena za nedjeljnu dužnost, uz svoje obaveze prema obitelji. Budći da dolazim samo vikendom u obitelj, mojih dvoje djece žele da svo vrijeme provedem s njima. Dakako, za velike blagdane obavezno nalazimo vremena za odlazak u crkvu. Kao roditelj moram reći da je veoma teško držati djecu zainteresiranima tijekom 45 minuta koliko otprilike traje misa. Svećenici koji znaju da se neka djeca dosađuju morali bi o tome voditi računa. To bi im trebao biti izazov.

Većina Amerikanaca će kazati da se o svom religijskom i političkom opredjeljenju ne treba govoriti javno. Je li, prema vašem mišljenju, američko društvo tolerantno i ako jest kako to uspijeva postići?

Općenito, rekao bih da je tolerantno. Imamo zakone i očekivanja o javnom ponašanju i većina ljudi to ispunjava. Međutim, da budem iskren, mnogi ljudi ispunjavaju zakonske odredbe samo izvana, a u srcu ne drže do nekih od tih odredbi. Da uzmem samo primjer koji se veže uz sadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obamu. Prvi put imamo predsjednika koji je crnac. Iako je bio demokratski izabran neki građani nisu zadovoljni štio imamo redsjednika crnca. Zato govore: „On treba biti amerikaniziran!“ Predbacuju mu da nije pravi Amerikanac; da mu je otac porijeklom musliman; da nije rođen unutar SAD-a. No, on je kršćanin i svake nedjelje ide na službu Božju, ali kao da jedan dio bijelih Amerikanaca nije time zadovoljan. Neki od tih ljudi uvredljivo govore kako sadašnji predsjednik treba naučiti biti Amerikanac. Neki su zbog toga morali i pisati javnu ispriku, ali mediji koji podliježu takvim predrasudama, stave ispriku na neku od zadnjih stranica koju ljudi i onako neće čitati.

Poznato nam je da neki doseljeni Hrvati u SAD-u izjavlju: „Ne želim da se moje dijete igra sa crnačkom djecom. Poštujem prava crnaca ali ne žeim da moja djeca prijateljuju s njima“. Kako biste ovo protumačili?

Takvo ponašanje i govorenje više je iznimka nego redovna pojava. Prema onomu što vidim i znam, većina ljudi su tolerantni. Ako gledate na statistike o stanovništvu u SAD-u, broj onih koji nisu bijelci raste. U bliskoj budućnosti američko društvo se neće dijeliti na bijelce i crnce, jer ima sve više Amerikanaca azijskog porijekla; zatim tu su i Amerikanci hispanjolskih korijena koji izgledaju drugačije od potomaka europskih bijelaca. Kod većine obrazovanih Amerikanaca etničko porijeklo nije važno za poštivanje drugih. Ja se tako ponašam pred svojom djecom.

Tako je nedavno moja kći došla iz vrtića i rekla da ima „momka“ kojemu je ime Enrique. To je dijete španjolskih usljenika. Mi je nismo zbog toga ukorili. Kad sam ja odrastao, moji su roditelji željeli da se družimo s djevojkama hrvatskog porijekla i jednog dana sklopimo s jednom od njih brak. Ja sam međutim, odlučio uzeti Armenku i kad je već bio fiksiran dan našega vjenčanja moja je majka roditeljima moje zaručnice isticala kako još uvijek žali što njezin sin neće oženiti Hrvaticu. Vraćam se „momku“ svoje male kćeri: za mene nije važna njegova rasa nego ljudskost, ima li Isusa u srcu, je li pošten i dobar mladić. Trudim se živjeti pošteno, zato u vezi s „momkom“ svoje kćeri, pitam je li sposoban biti pošten čovjek. Ljudskost i vjera kod mene idu zajedno: važno mi je jesu li moji bližnji poštene ljudske osobe.

Kako gledate na američku vanjsku politiku? Mi drugi nerijetko imamo dojam da se Sjedinjene Države igraju „svjetskog policajca“...

Stvari su malo kompliciranije. Pođimo od nedavnih predsjednika. Kandidat Georg Bush, ml. u vrijeme izbornog natjecanja ponavljao je: „Neću biti graditelj nacije! Ne smatram to važnim. To nije prava američka vizija!“ On je neokonzervativac, što je politički sasvim drugačije od starih konzervativaca. Međutim, nakon što je bio izabran i nakon terorističkog napaad u New York postao je graditelj nacije. Tomu je pridonijela i vojna intervencija u Iraku. Barak Obama predlagao je proglam iz kojega bi izlazilo da je graditelj nacije. Međutim, odbija štititi nacionalne interese slanjem američkih trupa u Egipat dok konzervativni senator John McCain traži da se to učini. Ipak, i ovaj senator i Obama morali su se moliti s obiteljima za američke vojnike poginule u vojnim intervencijama. Moram kazati da je vrlo rašireno raspoloženje kod većine građana protiv bilo kakve intervencije u inozemstvu. Amerika plaća za svoje intervencije u drugim zemljama, a kod kuće ima siromahe. U Floridi gdje mi živimo, oko 100.000 američkih obitelji ne mogu plaćati stanarinu i zato stanuju u kamp-kućicama blizu benziski crpki i autobuskih postaja kako bi tamo mogli upotrjebljavati zahode. Kako naša država koja trošli milijune i trilijune na tzv. obranu može gledati da 100.000 Amerikanaca žive u takvim prilikama? Zato je ludo misliti kako bi nove intervencije u drugim državama pridonosile izgradnji naše nacije. Mi sada u Afganistanu gradimo nove škole, a ubrzo nakon otvaranja one bivaju dignute u zrak. Nadalje, financiramo izgradnju puteva koji sljedećih dana budu bombardirani. Neki američki „kontraktori“ (koji sklapaju državne ugovore) primaju državni novac da nešto podignu u drugim državama, a taj novac biva „izgubljen“ bez podizanja objekata za koje je bio namijenjen. Zato smatram da bi bilo ludo ulagati američki novac drugdje, a da od njega nema stvarne koristi ili da zemlje kojima želimo pomoći ne prihvaćaju demokratske vrijednosti iza kojih stojimo. To ne znači da SAD treba odustati od konstruktivne uloge u svijetu, ali se treba brinuti da izliječi socijalna zla u svojoj sredini.

To ne znači da se SAD odriče svoga sna biti svjetska sila. Ako smo mogli ući u Pakistan helikopterima, a da ne budemo primijećeni te eliminirati Osamu bin Ladena i sigurno izaći iz te akcije pa tek onda javiti svijetu što se dogodilo, znači da ostajemo veoma moćna država i naši neprijatelji ne trebaju se zavaravati. Neprijetalji SAD-a nisu nigdje sigurni. Ako naša Vlada nešto zaista želi, ona to može postići.

Koji je Vaš savjet – nakon što ste barem djelomično upoznali BiH – što pozitivno iz američkog društva, možemo ovdje upotrijebiti?

Ovo je pitanje veoma teško. Smatram da je ovdje važan pojam reginalne ekonomije. Kao primjer istaknut ću Pittsburgh u kojemu sam odrastao. Kad sam završio studij i napustio grad bilo je to zbog zatvaranja tvornica čelika. Trideset tisuća ljudi je ostalo bez posla. Trebalo je pronaći nešto drugo što se tu može razviti, u suradnji s drugim poslovnim centrima. S vremenom su otvoreni novi poslovi u gradu, uz poboljšanje rada bolnica i sveučilišta. Znatno su popravljene prometne veze vlakom, zrakoplovom i autom između Pittsburgha i obližnjih gradova: Washingtona, Bostona i New Yorka. Zahvaljujući tim vezama otvorene su nove tvrtke u Pittsburghu i ljudi odavde mogu raditi drugdje. Stvorena su kreativna partnerstva. S vremenom se nešto slično može razviti i u Sarajevu. Gradovi regije: Beograd, Zagreb, Dubrovnik... imaju neke poslovne specifičnosti i mogućnosti u koje bi se Sarajevo trebalo uvezati. Svako odo ovih mjeta ima svoje spscifočnosti. Ako, primjerice, iz Dubrovnika želite doći u Sarajevo, morate ići do Ploča busom pa vlakom koji nije baš najbolji... Dakle, trebalo bi popraviti povezanost, osobito u kontekstu turizma. To je šansa za novu regionalnu suranju.

Katolički tjednik