U kontekstu ove problematike razvidna su dva oprečna argumenta. Jedan je sloboda (vjerskog) izražavanja, a drugi: prava žena
Jubilarne, 30. Ljetne olimpijske igre započele su 27. srpnja u Londonu, a trajat će do 12. kolovoza. Pod motom Nadahnuti pokoljenja u glavnom gradu Velike Britanije, prema dosadašnjim procjenama, okupilo se oko 10.500 sportaša iz 204 države svijeta. Svečanost otvorenja koju je režirao „oskarovac“ Danny Boyle (film Milijunaš s ulice) zasjenila je sve dosadašnje – i prema izvedbi i prema cijeni – a kako prenose mediji, koštala je oko 42 milijuna eura. Olimpijska ekspedicija iz Republike Hrvatske nikad nije bila brojnija (108 natjecatelja), a olimpijski tim iz Bosne i Hercegovine – ponovno skromno – čini šest sportaša. Kuriozitet ovog natjecanja jest i činjenica da je svaka država poslala barem jednu sportašicu. Čak je i Saudijska Arabija „odlučila otvoriti vrata olimpijske reprezentacije ženama“. Ovu islamsku zemlju predstavljaju judašica Wodjan Ali Seraj Abdulrahim Shahrkhani i atletičarka Sarah Attar. Iako nijedna od spomenutih nije ispunila normu za nastup na Olimpijadi, Međunarodni olimpijski odbor im je uručio pozivnicu omogućivši im na taj način nastup. No, upravo se oko njih razvila, davno započeta, rasprava o nastupima žena s pokrivalima na glavi. Ponovno se zapodjenula priča o vjerskim zabranama, slobodi izražavanja i pravima žena.
Prema zahtjevima Saudijske Arabije, njihove sportašice moraju nastupati odjevene u skladu sa šerijatskim zakonom. Dakle, moraju nositi hidžab – odjeću koja podrazumijeva pokrivanje cjelokupnoga tijela osim lica, šaka i stopala. Također, uvjet je i da s djevojkama bude „čuvar“ te da one ne smiju trenirati pored muških kolega. Međunarodni judo savez (IJF) nije ulazio u problematiku „čuvara“ i mjesta treniranja, ali je zabranio djevojkama nastup u „šerijatskoj opremi“ uz obrazloženje da „marama predstavlja opasnost za natjecateljice zbog raznih pokreta u judu”. Stoga 18-godišnja saudijska judašica vjerojatno neće ni nastupiti. No, takvu sudbinu neće doživjeti nogometašice jer je Međunarodna federacija nogometnih asocijacija (FIFA) odobrila nastup djevojkama koje nose hidžab.
Promatrajući ovu problematiku lako je uočiti činjenicu da ona nailazi na dva oprečna, stvarna argumenta. Jedan je sloboda (vjerskog) izražavanja, a drugi: prava žena. Oni koji argumentiraju na osnovama prvog kazat će da svatko ima pravo oblačiti se u skladu sa svojom tradicionalnom vjerskom praksom jer time ne ugrožava identitet drugoga. Štoviše, i same djevojke koje nastupaju „pokrivene glave“ inzistiraju na tome da same mogu izabrati što će obući i kako izgledati. No, oni koji se protive „šerijatskim pokrivalima“ reći će da se o tomu ne treba niti raspravljati – nego jednostavno odbaciti kao nešto negativno – jer je to očit znak diskriminacije žena u islamskim društvima. Prema ovoj argumentaciji žene, zapravo, ne pita žele li one biti tako odjevene i bi li bi im bilo lakše nastupati bez hidžaba.
Na koji način pomiriti ova dva realno suprotstavljena stava? Odgovor je jednostavan: stvarajući humano, slobodno i moralno društvo, počevši od obiteljskog odgoja, preko škole do državnih institucija. U tom smislu ovo „slobodno“ i „moralno“ moraju ići jedno s drugim. Stoga je istina da civilizacije „stoje ili padaju“ s obzirom na odnos prema ženi. Ako se nju od malena uči da je predodređena samo odgajati djecu, kuhati ručak i ribati podove, onda je teško povjerovati da je hidžab, a poglavito nikab – odjeća koja prekriva cijelo tijelo, uključujući i lice – njezin vlastiti izbor. Slično su i djevojčice u nekim seoskim krajevima (ne sve!), nakon Drugog svjetskog rata, u bivšoj Jugoslaviji, kada su trebale pohađati školu, govorile: „Vodite me u zatvor, al' neću u školu.“ Dakako, to je bio glas njihovih roditelja, a ne njihov izbor.
Međutim, što se događa kada postoji „sloboda“ bez „morala“, vidljivo nam je u slici Zapada. Stoga je jasno: ako je na islamskom Istoku žena „umotana“, na – uvjetno rečeno – kršćanskom Zapadu je „razgolićena“. Nakon tzv. seksualne revolucije 1960-ih i 1970-ih teško se otrgnuti dojmu da ni na ovoj strani žena nema mogućnost stvarnog izbora jer je i ovdje pritisak javnog mnijenja takav da je nenormalno prihvaćeno kao normalno.
Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik
Preporuči
Tiskaj
Word
Pohrani
