Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

U pravu ste kada kažete "nama" tj. vama "dalekoj zemlji". Australija je jedna od najudaljenijih destinacija od naše domovine. Potrebno je najmanje 23 sata provesti u zraku da bi se iz domovine stiglo u Australiju. U toj zemlji živim već 30 godina i djelujem među iseljenim Hrvatima, prije svega katolicima, ali i ostalim koji mi se kao svećeniku obrate za pomoć. U povijesti ljudskog roda oduvijek je postojalo seljenje ljudi. Tako je i naš narod mijenjao svoje prebivalište zbog različitih razloga. Posebno je nakon Drugog svjetskog rata došlo do velikog iseljavanja Hrvata iz domovine. Tada je i u Australiju stigao cvijet hrvatske mladosti, 50-ih i početkom 60-ih godina, a posebno se u vremenu od 1966. do 1970. dogodio egzodus hrvatskih obitelji iz domovine. U tom je vremenu veliki broj Hrvata doselio u Australiju. Bili su to naši ljudi iz svih područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To su ljudi koji su odrasli u katoličkim obiteljima, koji su sa sobom donijeli duboke korijene svoje vjere i svoje tradicije, pa im je kao takvima bio itekako potreban svećenik koji će im pomagati u njihovoj vjerskoj i kulturnoj afirmaciji u zemlji koju su izabrali kao mjesto svoga života i rada, da u tim prilikama mogu razvijati svoj duhovni život. U tome su veliku ulogu odigrali hrvatski svećenici u Australiji svojim pastoralnim radom, ne samo u duhovnim potrebama pojedinaca nego i u kulturnom i društvenom životu zajednice. A, drugo je pitanje kada će i hoće li doći vrijeme kada više neće biti potrebno da hrvatski svećenici djeluju u Australiji. Dokle god ima Hrvata koji su rođeni u domovini, njima će biti potreban svećenik koji će im biti dušobrižnik koji ih razumije na njihovom hrvatskom jeziku, jer to je njihov jezik molitve, jezik kojim se obraćaju Bogu molbom, pohvalom i zahvalom.

 

Hrvatski čovjek se dolaskom u Australiju nije automatski promijenio. Ostao je uglavnom onakav skroman i jednostavan kakav je bio u mjestu boravka, odnosno rođenja, prije dolaska u Australiju. Kakve je vjerske potrebe imao u domovini, iste je tražio ovdje u Australiji.

 

 

Australija je zemlja velikog prostranstva. Da bi čitatelji lakše shvatili, evo nekoliko destinacija: Melbourne - Perth 4.000 km, Melbourne - Brisbane 2.000 km, Melbourne - Port Hedland 6.000 km. Dakle, to su velike udaljenosti. Međutim, ako gledamo na populaciju, onda je zaista Australija najmanji kontinent sa svojim 21 milijunom stanovnika, koliko ih danas ima. U svim gradovima Australije hrvatske zajednice sastavljene su od doseljenika iz svih dijelova Hrvatske i Bosne Hercegovine. Dakle, od samog početka doseljavanja hrvatske zajednice razvijale su suživot u mjestima u koja su dolazili, bez obzira na običaje i navike mjesta u kojima su živjeli prije dolaska u Australiju, jer im je sve glavno i bitno bilo zajedničko. Potrebe hrvatskih zajednica su u svim gradovima uglavnom iste. Cilj je bio organizirati se u sredini u koju se dolazi što bolje i što prije. Moralo se misliti na sve ono što je nužno, korisno i potrebno kako za zajednicu tako i za pojedinca. Pri samom dolasku prvotni cilj bio je pronaći posao, osigurati krov nad glavom, organizirati djeci školovanje te sačuvati nacionalni, vjerski i kulturni identitet.

 

Kroz ovih pedeset godina organiziranog pastoralnog djelovanja naše domovinske Crkve među Hrvatima u Australiji djelovalo se na terenu prema mogućnostima koje su nam bile na raspolaganju, a nastojalo se odgovoriti potrebama vremena i prilagoditi zahtjevima zajednice. Današnje vrijeme opet nosi svoje zahtjeve koji su sasvim drukčiji od onih prije pedeset godina, kada je vrhbosanski svećenik vlč. Josip Kasić došao u Viktoriju i tražio rješenja svoga pastoralnog djelovanja među našim ljudima. Hrvatska iseljenička zajednica – ovdje mislim na one koji su rođeni u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, a ne ovdje u Australiji – čini se kao da je klonula, to su ljudi koji su sada stigli godine mirovine, jer je 75% naših ljudi zašlo već u sedmu deceniju života. Aktivni radni vijek im je prošao, sve manje i manje se kreću, a sve se više zatvaraju u vlastite domove. Dakle, tu je sve više onih koje svećenik mora obilaziti po kućama ili staračkim domovima, dijeliti im sakramente i biti im pri ruci u njihovim svagdanjim potrebama.

 

 

Vidite, o ovom se pitanju može dugo i naširoko govoriti. Kad je riječ o duhovnim zvanjima, važno je poznavati sredine u kojima ljudi žive i odakle zvanja većim dijelom dolaze. Ona  se rađaju uglavnom u zdravim katoličkim obiteljima, gdje su ljudsko dostojanstvo i moralne vrijednosti na visini. U današnjim svjetskim gibanjima i raznim krizama koje potresaju svijetom, počevši od onih ekonomskih pa do političkih, sve više se govori o poljuljanim vrijednostima, pa se u tom novom košmaru vrijednosti osjeća i ugroženost obitelji, kako u moralnom tako i u socijalnom pogledu. Neki strah vlada u ljudima današnjice. Kako se boriti protiv toga straha: strah od ženidbe, strah od izbora zvanja, strah od budućnosti ... Mnoge naše obitelji zahvaćene su tim strahom - kako preživjeti, kako osigurati dobar život djeci… U tom strahu ljudi gube ono najvrjednije, gube temelje koje su stekli u djetinjstvu i mladosti. Sve više gube svoj duhovni život, okreću se materijalizmu, a materijalizam uzima svoj danak. U današnje vrijeme populacija svijeta naglo raste, a tu je onda i velika konkurencija, velika je borba za život, veliki su izazovi.

Znam da su hrvatske katoličke obitelji u Bosni i Hercegovini oduvijek bile izvor zvanja, pa su upravo ta zvanja pokrivala terene onih biskupija i redovničkih zajednica gdje ih nije bilo, po Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj i diljem svijeta. Međutim, danas je i u Bosni i Hercegovini situacija sasvim drukčija. A ovdje gdje živim djeca od samog rođenja rastu u sjeni materijalizma, a u tome im, nažalost, najviše pomažu njihovi roditelji, jer imaju mogućnost za to. Česta je izreka roditelja: „Kada sam se ja morao patiti, ne mora moje dijete!” Uslijed tog materijalizma često se gubi ono duhovno. Sve je manje molitve u obitelji, sve manje zajedničkih objeda i razgovora. Sve više se zapostavljaju Crkva i sakramenti, zbog podložnosti hedonizmu. Kad je vrijeme odlaska u crkvu, mladi se vraćaju sa zabave kući, a onda spavaju, dok roditelji to gledaju i iz "ljubavi" prema djeci govore da je danas „takvo vrijeme“. Kada sve ovo sagledamo, onda i nije čudo da je sve manje duhovnih zvanja u Crkvi, mislim na sredinu u kojoj živim. Bilo je više pokušaja da se mladi zainteresiraju za duhovna zvanja, ali „mnogo zvanih, malo odabranih“. No, ipak ih ima. Danas u Australiji djeluju sljedeći svećenici čiji su roditelji došli kao emigranti u Australiju: vlč. Velimir Maglica u Melbournu, vlč. Zvonimir Gavranović u Sydney, fra Boris Perlaki u Melbournu, fra Josip Kešina u Sydneyu. Grad Melbourne ima više od četiri milijuna stanovnika, a 28% su katolici. Međutim, prosjek starosti svećenika Melbournske nadbiskupije je oko 70 godina. Evo, to nam sve govori. Nije danas baš lako u mladima probuditi svećenički poziv, ali Bog je onaj koji zove, pa vjerujem da neće ostaviti žetvu bez radnika.

 

 

Nakon demokratskih promjena u domovini nastojim doći tamo skoro svake godine, a i inače pokušavam pratiti život domovinske Crkve. Mislim da je različito djelovanje svećenika u domovini i nas ovdje u Australiji. Više je razloga za to. U pastoralnom pogledu, u domovini je područje na kojem svećenik djeluje (župa) prostrano manje, a i broj i sastav vjernika je drukčiji. To su većinom manje monolitne zajednice s istim jezikom, kulturom i običajima, a to je olakšanje u pastoralnom djelovanju svećenika. U domovini svećenik ima znatno veću mogućnost posvetiti se pastoralnim potrebama svojih vjernika, dok se za druge potrebe brinu državne institucije i društvene organizacije. Svećenik za hrvatske iseljenike u Austriji i Njemačkoj, kao i u mnogim drugim europskim zemljama, ima svoj način djelovanja. Njima, recimo, oko 65 do 70 % posla odrađuju socijalni radnici, jer su tamo takve mogućnosti i tako je ustrojeno djelovanje Crkve. Svećenik za emigrante u Australiji ima jedinstveno područje djelovanja. Na njemu je da izlazi u susret vjernicima i njihovim potrebama ne samo u vjerskom nego i u kulturnom, odgojnom, socijalnom i svakom drugom pogledu. Mi ovdje nemamo socijalne radnike, stoga je sasvim razumljivo da će svećenik nastojati uz svećeničke obaveze udovoljiti vjernicima i u njihovim socijalnim potrebama. Od samog početka djelovanja među iseljenicima u Australiji svećenici su se brinuli da se osnivaju dopunske subotnje škole za djecu hrvatskih iseljenika. Rekao sam da su ovdje velika prostranstva. Osobno znao u jednom danu prijeći po 700 kilometara i odslužiti četiri svete mise. Znalo se da tako mora biti i nije bilo izbora. Posebno je bilo to teško 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada veliki broj Hrvata (95%) u Australiji nije mogao ostvarivati redovite kontakte sa svojom rodbinom i prijateljima u domovini zbog režima koji je vladao. Tada nam nije preostalo ništa drugo nago sami se pobrinuti za knjige. U tom je pogledu vlč. Kasić, koji je otvorio prvi hrvatski katolički centar u Australiji, bio neumoran. On je sa svojim suradnicima napisao i izdao veliki broj školskih udžbenika koji su godinama bili u hrvatskim školama u uporabi. Treba napomenuti da tada hrvatski iseljenici nisu mogli, a nisu ni željeli bilo kakve školske knjige iz domovine, jer su udžbenici nosili pečat komunističkog režima koji ih je otjerao u tuđinu.

 

 

Različiti su motivi dolaska Hrvata u Australiju, ovisno o vremenu kada su dolazili. Jedan broj Hrvata stigao je ovamo između dva svjetska rata. Bilo je to vrijeme Kraljevine SHS, države u kojoj nisu bili zadovoljni svojim pravima pa su odlazili. Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća tu su se posebno isticali Međimurci i Dalmatinci. Poslije Drugog svjetskog rata došao je novi val iseljenika. To su bili hrvatski vojnici iz Drugog svjetskog rata, zatim i izbjeglice koje su se u vrijeme rata sklanjale u mnoge druge zemlje Europe tražeći spas. Od početka pedesetih godina pa sve do godine 1965. u Australiju stiže, može se slobodno reći, cvijet hrvatske mladosti. Zašto kažem „cvijet”? Zato jer su tih godina uglavnom mladići između 15 i 25 godina napuštali domovinu bježeći preko granice. Razlozi njihova bijega su česta maltretiranja koja je vršio režim te njihovo zapostavljanje u svakom pogledu. Nisu mogli doći do posla, nisu se mogli školovati, jer su im očevi u vrijeme Drugog svjetskog rata bili na drugoj strani. Uz to, oni nisu željeli ni služiti dugi vojni rok u komunističkoj Jugoslaviji. Zato su bježali iz domovine, najčešće pješke, preko granice u Italiju. Tamo su skupljani u sabirne logore i upućivani u treće zemlje, u Australiju, Argentinu, Kanadu itd. Od 1965. do 1970. hrvatska područja u današnjoj Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bila su strašno osiromašena pučanstvom. Tih je godina komunistički režim otvorio granice, pa je tada mogao, tko je god htio i imao mogućnosti, napustiti domovinu i otići u inozemstvo. Tada se veliki broj mladih hrvatskih obitelji, koje nisu vidjele perspektivu u svojoj domovini, odlučio na odlazak. I upravo je tih godina veliki broj Hrvata stigao i na ovaj kontinent, tim više što je Australija tada bila u ekspanziji razvoja pa joj je trebala radna snaga. Početkom 70-ih godina Australija smanjuje broj useljavanja, tako da Hrvati više ne dolaze masovno, osim što je tu i tamo bilo spajanja obitelji. Kada se već mislilo da više neće biti doseljavanja Hrvata u Australiju, dolazi opet početkom 90-ih godina do Domovinskog rata. Rat je učinio svoje. Pustoš, palež, ubijanje, rastjerivanje, pokreću veliki broj izbjeglica, a Australija ponovno otvara svoje granice i prima veliki broj naših ljudi s tih, ratom zahvaćenih, područja. Ako ni po čemu drugo, onda se po doseljavanju moglo znati gdje su bili najgori ratni sukobi.

 

 

Opet moramo pogledati i vidjeti kada je tko dolazio i kakve je motive imao. Hrvatski iseljenici u Australiji od Drugog svjetskog rata pa do Domovinskog rata posvećivali su veliku pažnju očuvanju svog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Oni su ustvari živjeli u nekom svojevrsnom kulturnom i nacionalnom getu. Zajedništvo im je bilo od velike važnosti. Okupljali su se u hrvatskim crkvama, na nogometnim terenima i kojekakvim drugim kulturnim zbivanjima. Hrvatski studenti su organizirali mladenačke zabave na kojima se znalo okupiti i po nekoliko tisuća hrvatskih mladića i djevojaka. Samo je u Melbourneu bilo osam folklornih društava. Sve je to tako išlo do početka 90-ih. Kada je Hrvatska dobila svoju samostalnost i međunarodno priznanje, nastupilo je i za iseljeništvo neko novo vrijeme. Hrvati izlaze iz svoje zatvorenosti i rasipaju se na sve strane. Stariji, koji su rođeni u domovini, odlaze polako u mirovinu, a mladi, koji su rođeni u Australiji, počinju se naglo asimilirati u sredinu u kojoj žive. Zbog osjećaja zajedništva koje je u iseljeništvu Australije vladalo prije domovinskog rata, veliki broj mladih koji su ulazili u brak imali su s obje strane hrvatske korijene. Međutim, 90-ih godina sve više mladih hrvatskog porijekla imaju partnera drugih korijena. Australija je velika multikulturalna zemlja. Prihvaćala je doseljenike, nastojala je pomagati ih i razumjeti. Hrvatski jezik bio je priznat kao i jezici drugih doseljenika. Postojao je prilično veliki broj dopunskih hrvatskih škola u Melbourneu, kao i po cijeloj Australiji. Hrvati su slali svoju djecu u hrvatske škole, želeći da im djeca nauče hrvatski jezik, računajući da će se jednog dana vratiti u svoju domovinu. Država je dala mogućnost da hrvatski jezik može biti izborni predmet na maturi u redovitoj školi. Sasvim je jasno da su se mnogi mladi trudili naučiti jezik svoji roditelja, a i na maturi su s hrvatskim jezikom mogli povećati prosjek svojih ocjena. Može se reći da je druga i treća generacija hrvatskih iseljenika prilično dobro govorila (koristila) hrvatski jezik. Preokret se dogodio tijekom Domovinskog rata. Tih je godina iz domovine stigao prilično veliki broj novih doseljenika u Australiju. Oni u sebi nisu imali neku viziju i želju očuvanja svoga identiteta, vjerojatno zbog ratnih zbivanja, željeli su čim prije sve zaboraviti. Možda zbog toga nisu ni posvećivali veliku pažnju da im djeca zadrže jezik roditelja, kao da nisu imali ni želje ni volje da se jednog dana vrate u domovinu.

 

 

Spomenuo sam već da 95% hrvatski iseljenika u Australiji sve do demokratskih promjena u domovini nije moglo posjećivati Hrvatsku jer ih je komunistički režim označio kao državne neprijatelje. Normalno da netko tko je silom istrgnut iz domovine više iskazuje ljubav i želju za povratkom, ali samo u slobodnu i demokratsku Hrvatsku. Tako je vrijeme prolazilo, ali hrvatski iseljenik nije gubio nadu, vjerovao je da će to što on želi jednoga dana doći i ostvariti se. S druge strane, susretao sam se s mnogim talijanskim iseljenicima u Australiji koji su prema nacionalnosti dugo bili na prvom mjestu po broju doseljenika u Australiji. Veliki broj njih nije se nikada više vraćao u Italiju. Jednostavno nisu osjećali potrebu, a mogli su ići kad su god htjeli. Da im je bilo uskraćeno kao i Hrvatima, vjerojatno bi i oni željeli i borili se za to. Upravo su to razlozi velikog nacionalnog naboja među hrvatskim iseljenicima. S tog stanovišta morate gledati hrvatske iseljenike u Australiji i razumjeti njihove želje i borbu da Hrvatska dođe do svoje slobode i samostalnosti.

 

 

Nekih posebnih odnosa, kontakata i dijaloga - nema. Da postoji potreba, vjerojatno bi ih bilo.