Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Nebrojeno mnogo je mladih čije će ime ostati zapisano na top-listama "najcrnjih kronika". Većina ih dolazi iz "civiliziranoga" Zapada

Jedan od najbriljantnijih ljudskih umova, Albert Einstein ustvrdio je kako „ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili“. Ne možemo riješiti problem bježeći od njega i praveći se kao da ne postoji. Štoviše, na taj način stvaraju se novi problemi. Tomu su svjedok mladi naraštaji koje se ne uči suočavati se s poteškoćama i podnositi žrtvu nego ići „linijom manjeg otpora“ i biti konformisti. Stoga, onda kada „nema problema“ i ondje gdje „nema problema“, ustvari postoje najveći problemi. Mladi čovjek, nesposoban tražiti rješenje u okvirima normalnoga, čovječnog postupanja, pribjegava svojim fantazijama te dolazi u opasnost postati marioneta opskurnih umova koji djeluju u pozadini. Na taj način otvara se prostor za manipulacije, ali i za zlodjela najgore vrste. Jedan od najgorih oblika iskazivanja ovoga jesu masovna ubojstva koja su počinili, skoro u načelu, mladi ljudi usmrtivši svoje vršnjake i(li) potpuno – u tom slučaju – nevine ljude.

Norveška, a i svjetska javnost sredinom srpnja (22. 7.) prisjeća se prošlogodišnjeg demonskoga pohoda Andersa Beringa Brejvika u kojemu je, najprije u Oslu automobil-bombom ubio osmero ljudi, a potom na otoku Utoja, u omladinskom kampu Radničke partije, usmrtio 69 tinejdžera. Prema svjedočanstvima onih koji su preživjeli ovaj masakr, razvidno je kako je Brejvik– nekadašnji član masonske lože – djelovao planski i bešćutno. Tijekom sudskoga procesa nije pokazivao nikakve znake kajanje. Štoviše, ponosno je isticao kako je sve počinio „u samoobrani“ kako bi sebe i norveško društvo zaštitio od pokvarenosti liberalizma i invazije stranaca, poglavito muslimana. Osim što se inspirirao na izumrlom redu templara, živio je u virtualnom svijetu kompjuterskih „ratnih“ iliti „pucačkih“ igrica, a imao je i svoje junake iz Drugog svjetskog rata. Poput Mevlida Jašarevića (napad na američko veleposlanstvo u Sarajevu, u listopadu 2011.) i njemu sličnih nesretnika, i Brejvik je isticao da ne priznaje legalne državne sudove.

Osim spomenutoga pomahnitaloga Norvežanina koji je na svoj način htio riješiti „probleme svijeta“ nebrojeno mnogo je mladih čije će ime ostati zapisano na top-listama „najcrnjih kronika“. Većina ih dolazi iz „civiliziranoga“ Zapada. Među njima su zasigurno: Eric Harris i Dylan Klebold koji su 20. travnja 1999. počinili masakr u srednjoj školi Columbine, nedaleko od Denvera i Littleton, u američkoj državi Colorado. Tijekom svoga „obračuna sa sustavom“ ubili su 12 učenika i jednog nastavnika, a ozlijedili više od 20 svojih vršnjaka. Naposljetku su i sami sebi presudili. U Crnu kroniku toga područja upisao se 20. srpnja ove godine i James Eagan Holmes (rođen 1987.) koji je ubio 12 i ranio 60-ak osoba tijekom premijere filma Batman u denverskom predgrađu Aurora.

Međutim, Sjedinjene Američke Države bi mogle biti radosne da se još prije nisu dogodile slične nesreće u kojima su sudjelovali ili bili žrtve mladi i maloljetnici. Najstrašnija od svih bila je ona u Bathu, država Michigan, kada je u svibnju 1927. član školskog odbora, Andrew Kehoe pritisnut porezima i hipotekom, minirao školu prilikom čega je poginulo 45 ljudi, od toga 38 djece. Zatim, masakr u Virginiji, u travnju 2007. kad je južnokorejski student Cho Seung Hui ubio 32 osobe, a zatim i sebe. Dakako, ovakve tragedije nisu slučaj samo u SAD-u. Dovoljno se prisjetiti masakra u Rio de Jeneiru kada je 23-godišnji Wellington Menezes de Oliveira u travnju 2011. ubio 12 svojih nekadašnjih kolega; ili pokolja u srednjoj školi u njemačkom Winnendenu 2009. kada je Tim Kretschmer ubio 15 osoba, a na kraju i sebe.

Očito je da problema ima i da oni na različite načine pritišću ljude, a poglavito mlade koji još uvijek otkrivaju svijet. Stoga nije dovoljno nafilati ih informacijama nego ih valja učiti živjeti. To znači da ih treba izlagati izazovima i problemima poučavajući ih kako se s njima nositi. Kada se dogode tragedije, nema koristi biti „general poslije bitke“. Isusova škola ljubavi je uvijek otvorena, a samo je pitanje ima li dovoljno roditelja i odgajatelja koji će djecu „upisivati“ u nju.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik