Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Ovim (bez)zakonom omogućava se da žena bude „i majka i otac“, a istovremeno „ni majka ni otac“

Vrijeme je godišnjih odmora i u svijetu novinarstva nastupila je „sezona kiselih krastavaca“ kada nema važnih tema i informacija nego se pribjegava obrađivanju „sporednih stvari“. Uređivačka politika se tada „prebacuje“ na ljetnu shemu s dominantnom tematikom: sport, moda, glazba. No, ove godine, bez obzira što su odavno nastupile nesnosne vrućine, nema prostora za „sporedno“. Naprotiv, hrvatska inteligencija i poluinteligencija mora se baviti životno važnim pitanjima. I to doslovce „životno važnim“, odnosno za početak života bitnim pitanjima. Zaslužna za to je vladajuća garnitura u Republici Hrvatskoj koja je, unatoč mišljenjima struke i apelima Katoličke crkve koju su podržale i ostale vjerske zajednice, „progurala“ Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. S obzirom na sadržaj i refleksije na društvo koje iz spomenutoga mogu proisteći, valja ustvrditi da je dan izglasavanja spornoga zakona – 13. srpnja, vjerojatno jedan od realno najzloslutnijih „petaka trinaestih“ u hrvatskoj povijesti.

Koristeći brojčanu dominaciju u Hrvatskom saboru te poltronski, bezlični karakter svojih članova – što nije ništa novo u hrvatskoj politici – vladajuća koalicija je „po hitnom postupku“ definirala spomenuti zakon. Način na koji je sve urađeno upućuje na infantilni pristup ozbiljnoj temi koji može imati trajne posljedice. Zašto infantilni? Jednostavno zato što su najprije, kao djeca „sakrivajući ispod majice“ nosili ideju o ovom zakonu za koji je javnost „slučajno doznala“ iz prepričavanja članova Vlade. Potom, nisu htjeli ni čuti protuargumente, nego opet kao djeca, zauzeli stav: „Moje igralište – ja određujem kad i što ćemo igrati.“ Tom logikom se i vaterpolo može igrati na pijesku.

No, što u biti ne valja s ovim zakonom? Zašto je on sporan ako pomaže neplodnim ženama zatrudnjeti? U konačnici, kada se sve sagleda, nije potrebno biti puno mudar da se uvidi kako se čovjek počeo „igrati Boga“, a za tu „igru“ nema dovoljno znanja ni sposobnosti. Najprije, sve se događa u laboratoriju, a žena – gore nego ikada u povijesti – postaje mašina za rađanje, bez imalo ženskog dostojanstva. Prema načinu pristupa ženi može se zaključiti da je ovo gori stupanj od najperverznije pornografije koji se događa pod okriljem zakona. Ovime se omogućava oplodnja 12 ženskih jajnih stanica od kojih se samo dvije oplođene umeću u tijelo žene, a ostali idu u zamrzivač. Dakle, embrij se ne tretira kao čovjek, niti se uvažava činjenica da život nastaje spajanjem muške i ženske spolne stanice, nego se prema njemu odnose kao da je neko obično zrno kojega se može pohraniti u škrinju. Nevažno je što će s tim „zrnjem“ biti i hoće li preživjeti. Nitko, pak, ne jamči da će proces koji nastupi usađivanjem embrija u ženinu utrobu uspjeti, ali jamči da za svaki pokušaj valja dobrano platiti. Sve je moguće ponoviti više puta uz, dakako, adekvatnu novčanu nadoknadu.

Nadalje, ovim (bez)zakonom omogućava se da žena bude „i majka i otac“, a istovremeno „ni majka ni otac“. Ona, naime, ne mora biti ni u braku, niti u izvanbračnoj zajednici da bi se mogla podvrgnuti „medicinski potpomognutoj oplodnji“. Sjeme može uzeti od „dobrovoljnih darivatelja“. Dakle, ona može živjeti i u „istospolnoj zajednici“ te roditi dijete. Štoviše, u ovom činu nije nužna ni njezina jajna stanica, nego ju se može oploditi embrijem nastalim spajanjem jajnih stanica njoj nepoznatog muškarca i žene. Zakon predviđa i ograničenja, ali su ona banalna s obzirom na cjelokupan kontekst na koji se odnose.

Jasno je da u ovoj priči postoji i više nego velik etički problem. Stoga će petak, 13. srpnja, biti označen kao vrijeme kada su Hrvati odlučili „biti kao Bog“, ali bez Boga. Slična stvar sprema se i u Bosni i Hercegovini kroz Nacrt zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom koji je u parlamentarnu proceduru, u svibnju ove godine, uputila Vlada Federacije BiH. No, što će od toga biti, treba tek vidjeti. Jedno je sigurno: prvi put kada se čovjek (Adam) opredijelio za politiku „biti Bog bez Boga“, slijedio je izgon iz Raja zemaljskog i uskraćivanje svih dotadašnjih blagodati. 

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik