Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Bez obzira je li riječ o karitativnom djelovanju na razini župe, biskupije ili sveopće Crkve, uvijek je subjekt tog djelovanja Crkva. Upravo bi zato svaka organizacija koja se bavi karitativnim radom, a želi biti ili se smatra katoličkom, trebala biti odobrena od Crkve i na taj način integrirana u zajedničko karitativno djelovanje i usklađena s ostalim pastoralnim programima i aktivnostima.

Odgovornost Crkve za karitativno djelovanje

Papa Pavao VI. ustanovio je 1971. god. Papinsko vijeće Cor unum čija je zadaća usmjeravati i koordinirati sve katoličke organizacije koje se bave karitativnim radom. Bitna značajka Crkvenoga ustrojstva jest pastirska služba biskupa, apostolskih nasljednika i stoga je njihova odgovornost i dužnost bdjeti da se u Crkvi ostvaruje ono što se u početcima Crkve prakticiralo (usp. Dj 2,42-44).

Odgovornost biskupâ za karitativno djelovanje Crkve istaknuto je u nekoliko crkvenih dokumenata, posebice u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila. Za vrijeme biskupskoga ređenja kandidatu se u obliku upitâ na koje treba potvrdno odgovoriti, stavlja na srce briga za siromašne i za sve kojima je potrebna pomoć i utjeha. Crkva kao zajednica pozvana je vršiti djela ljubavi, a svaki je biskup u svojoj biskupiji odgovoran da služenje ljubavi bude organizirano i provođeno u duhu evanđelja i iskustva Crkve iz apostolskih vremena. Vršiti djela ljubavi za Crkvu je jednako važno kao i služba riječi i sakramenata (usp. Direktorij za pastoralnu službu biskupa, br. 195). Dakle, kroz karitativne aktivnosti raznih organizacija, ako žele da ih resi naslov "katoličke", trebalo bi biti vidljivo crkveno zajedništvo, usmjeravano i koordinirano od biskupa, pastira mjesne Crkve.

Magna Carta crkvenoga služenja ljubavi

Suradnici koji pod okriljem Crkve provode organiziranu djelotvornu ljubav trebaju biti osobe nadahnute Kristom. Treba ih prije svega pokretati Kristova ljubav. On ih je svojom ljubavlju osvojio i svojom milošću učinio da u njima isklija sjemenka ljubavi prema bližnjemu koju treba svaki dan njegovati. Mjerilo svih onih koji, najprije u Caritasu, a onda i u drugim katoličkim karitativnim organizacijama, odjelotvoruju služenje ljubavi treba biti ona dobro poznata rečenica apostola Pavla: "Ljubav nas Kristova obuzima" (2 Kor 5,14).

Ako karitativni suradnik u svom srcu i duši prihvaća i pristaje uz Krista i Crkvu, onda će ga upravo katolička, a to znači sveopća, dimenzija Crkve potaknuti na suradnju i s ostalim organizacijama koje se zauzimaju u rješavanju različitih problema ljudi u potrebi.

Pri tomu karitativni suradnik ne će nikada zaboraviti na ono specifično što Krist i Crkva očekuju od njega. On se ne bi trebao izgubiti u čistom "aktivizmu", nego kroz svoje djelovanje svjedočiti također duhovne vrijednosti. Apostol Pavao u himnu ljubavi uči kako je ljubav uvijek više od samog djelovanja: "I kad bih razdao sav svoj imetak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo" (1 Kor 13,3). Papa Benedikt XVI. naglašava: "Taj himan mora biti Magna Carta cjelokupnoga crkvenog služenja" (Deus caritas est, br. 34).

Samo će djelovanje biti nedovoljno ako ono ne bude ujedno i izraz iskrene ljubavi prema čovjeku. Snagu za iskreno svjedočenje ljubavi karitativni djelatnik crpi iz svoga osobnog susreta s Kristom. U svojoj enciklici Sveti Otac drži važnom upravo ovu značajku karitativnoga suradnika u njegovu radu: Iskreno i duboko dioništvo u potrebama i trpljenju drugih postat će darivanje samoga sebe drugome. Kako dar koji se pruža potrebniku ne bi bio ponižavanje bližnjega, darivatelj treba dati ne samo ono što je njegovo, nego treba darovati samoga sebe, odnosno treba biti osobno prisutan u svome daru (usp. Deus caritas est, br. 34).

Ovakav način služenja čini karitativnog djelatnika poniznim, ne uznosi se nad nevoljnikom koliko god njegovo stanje bilo bijedno. Pomažući drugima, uviđa kako i on na taj način biva pomognut. Naime, to što on može pomoći drugima, treba biti svjestan da ničim nije zaslužio. To je njegova dužnost koju uspijeva izvršiti zahvaljujući milosti. Što se više u pomaganju darivamo to više i dublje u nas prodiru Kristove riječi: "Sluge smo beskorisne" (Lk 17,10). Naime, karitativnom će suradniku postajati sve jasnije da je on samo sredstvo u rukama Božjim. Bog ga je svojom milošću osposobio činiti djela ljubavi.

Karitativni se suradnici trebaju također znati oduprijeti dvjema napastima. Naime, jedni si umišljaju da su pozvani i poslani riješiti sve probleme svijeta dok drugi zastanu pred beskrajnim potrebama i popuste napasti besposlenosti, jer se ionako ništa ne može učiniti.

Papa upozorava kako je u takvim situacijama za karitativnog suradnika od presudne važnosti živi susret s Kristom da bi ostao na pravome putu. Najplodonosniji susret s Kristom događa se kroz molitvu. Tako Sveti Otac sve karitativce poziva na molitvu: "Tko moli, ne troši svoje vrijeme uzalud, čak i ako je situacija očajna i kao da potiče isključivo na djelovanje. Pobožnost ne slabi borbu protiv siromaštva ili čak bijede našega bližnjega. (...) Došao je trenutak da se ponovno potvrdi važnost molitve nasuprot aktivizmu i rastućem sekularizmu mnogih kršćana koji se posvećuju karitativnom radu. Očito je da kršćanin koji moli ne teži za tim da mijenja Božje naume ili ispravlja ono što je Bog predvidio. On radije traži susret s Ocem Isusa Krista, moleći Boga da bude prisutan utjehom svoga Duha u njemu i u njegovu radu" (Deus caritas est, br. 36, 37).

Djelotvorna ljubav Crkve bez granica

Poslanje Crkve u svijetu je specifično. Ona je svjetlo naroda, ona je sakrament spasenja, ona je Božja obitelj u svijetu. U obitelji nijednom članu ne bi smjelo nedostajati ono što je potrebno za život dostojan čovjeka. Ljubav(caritas - agape), koju Crkva po Božjem nalogu živi, naviješta i širi, nadilazi granice Crkve. To nam je Krist zorno pokazao u prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,31). U ovoj prispodobi Gospodin nalaže univerzalnu ljubav, ljubav bez granica, ljubav prema svakom potrebniku, nevoljniku kojega susrećemo na svome životnom putu.

No, ne želeći zasjeniti ovu univerzalnost djelotvorne ljubavi, Crkva ne smije zaboraviti i jednu drugu svoju specifičnu odgovornost: "U Crkvi, kao obitelji, niti jedan njezin član ne smije trpjeti oskudicu. U tom smislu vrijedi istaknuti učenje iz Poslanice Galaćanima 'Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri' (6,10)" (Deus caritas est, br. 25).

Piše: dr. Ante Komadina
Crkva na kamenu