Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Oni koji su imali prigodu svoj dječji nestašluk i pubertetska lutanja izražavati ucrtavajući kojekakve poruke u živo drvo, znaju da se ono s vremenom oporavi, ali da na njemu ipak ostaje trag. Koliko će taj ožiljak ostati vidljiv ovisi o dubini „slova“ ili znakova koji su u njega utisnuti. Ako se oni stalno iznova obnavljaju jasno je da će u budućnosti biti puno teže prekriti ih. Na sličan način i čovjek biva označen onime što se u njega, tijekom odrastanja, „urezuje“. Štoviše, zbog naravi ovog „najsavršenijeg Božjeg stvora“, često se događa da ono što je u njega „ucrtano“ tijekom djetinjstva i mladosti potpuno izmijeni njegov ne samo vanjski nego i nutarnji lik. Stoga će neki kazati: „Dajte mi dijete i recite što želite da ono bude: svetac ili kriminalac? I to će biti.“ Bez obzira u kojoj mjeri i u kojim okolnostima je ovo ostvarivo, jedno je sigurno: neprestano isticanje ili uskraćivanje nečega trajno označava mladoga čovjeka. U današnjem svijetu ovo se najlakše postiže putem mass-medija jer oni nerijetko više odgajaju djecu i mlade nego njihovi roditelji, škola i Crkva.

Mediji masovne komunikacije su u današnjici, a zasigurno će biti i u budućnosti, sredstva i područje „rata i mira“. U njima se odvija borba između svjetla i tame. Oni nude priliku evangelizacije, ali i „sotonizacije“ društva. Manipulacija i propaganda stoje nasuprot edukaciji i informiranosti. Na prvi pogled ih je teško razlikovati. Koriste ista sredstva i imaju slične forme. Obraćaju se širokim masama i omogućavaju anonimnost pošiljatelja. No, osnovna razlika leži u nakani i istinitosti sadržaja. Stoga ih ne treba a priori ni odbaciti, a ni prihvatiti. 

Dakako, ovo je lakše reći nego uraditi. Većina ljudi će se ravnati prema onomu što su pročitali, čuli i(li) vidjeli u medijima. Osobito ako je sve dobro „zamotano“ – a oni koji kontroliraju medije nastoje da to bude. Stoga je već simptomatično postalo da su najbolje reklame ustvari nereklame i one su najskuplje. Poruka je smještena u, primjerice, „životnu priču“. Ta priča onda postaje podloga za igrani film, seriju, dokumentarac i svakovrsni drugi multimedijalni izričaj. Time se pridobije publika koja i nesvjesno „proguta“ propagandnu poruku. Na taj način čovjek je poput onog drveta u koje se urezuju znakovi: što mlađi, neiskusniji, nekritičniji – to bolji.

Jedan od najcitiranijih američkih filozofa današnjice Noam Chomsky često govori o devijantnostima upotrebe medija masovne komunikacije. Na osnovu njegovih radova netko je napravio popis od deset strategija manipulacije ljudima putem mass-medija. Prva je preusmjeravanje pozornosti javnosti s bitnih problema na nebitne; zatim umjetno stvaranje problema; potom postupnost promjena: da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru treba ju „uvoditi“ postupno; s ovom usko povezana je i strategija odlaganja; sljedeća je uporaba „dječjeg jezika“ čime javnost potiskuje svoju kritičku svijest; zatim buđenje i zlouporaba emocija; pa neznanje kojim se stvara jaz između bogatih i siromašnih slojeva jer se znanje plaća; zatim veličanje gluposti kojim se prihvaća osrednjost i prosječnost; onda stvaranje osjećaja krivnje: pri čemu treba pojedinca i narod uvjeriti da je isključivo on odgovoran za svoju nesreću, te naposljetku zlouporaba znanja koju vrše vladajuće elite. 

Kada bismo analizirali ovdašnje javno mnijenje, vidjeli bismo da puno prethodno spomenutih strategija ima itekako uspješan angažman. U cjelokupnom pak„demokratskom“ svijetu razvidno je da se mladima, pod prividom slobode, nameću neke „nove“ vrijednosti. Zato što valja biti „slobodan“ treba prihvatiti da nenormalno postane normalno. Ako to mladi čovjek usvoji, on je time obilježen cijeli život. Rješenje je u nutarnjoj obnovi i stavljanju „zaštitnoga“ kritičkoga sloja življenjem radosti vjere jer nas Krist „za slobodu oslobodi“ (Gal 5,1).

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik