Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Nema brisanja onoga što je bilo. No, ima stvaranja preduvjeta da čovječanstvo živi kao da nečega nije bilo

„Quod factum est, infectum fieri nequit“ – „Što je učinjeno ne može postati neučinjeno“, latinska je izreka kojom se opisuje beskompromisnost ovovremenih datosti. Sve dogođeno ostaje negdje „zapisano“. Ako uspije kroz pisani ili neki drugi trag doći do sadašnjice, onda to nazivamo poviješću, odnosno dijelom povijesti. Iz toga se zatim izvlače zaključci i povlače paralele s ciljem tumačenja sadašnjosti ili davanja smjernica za budućnost. No, u kolektivnoj povijesti čovječanstva ostaje i ono što nije ljudskim pismom „ovjekovječeno“. Narod za to kaže: „Bog je svjedok.“ Štoviše, često upravo te „neispisane stranice“ sadrže puno više istine nego one ispisane. Jedan od prvotnih razloga tomu leži u činjenici da povijest, kakvu poznajemo, „pišu pobjednici“. Sve ono što njima i njihovim svjetonazorima ne odgovara oni bi najradije željeli izbrisati i učiniti kao da se nije ni dogodilo. Stoga, kako reče Ivo Andrić, dođu „vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!” No, unatoč tomu, šutnja ne znači zaborav ako je pamćenje živo.

Jučer nikada ne može umrijeti, iako se u njega ne možemo vratiti. A mnogi bi upravo to htjeli: vratiti se u prošlost. Vjerojatno je na osnovu te ljudske (znati)želje u XX. stoljeću napravljena nekolicina filmova na temu “prolaska kroz vrijeme”. Jedna od upamćenih “vremeplovskih” ostvarenja jest miniserija iz 1995. koju je režirao Tom Holland pod nazivom Langolijeri, snimljena na osnovu istoimenog kratkog romana Stephena Kinga. Radnja romana govori o doživljajima nekoliko putnika na letu iz Los Angelesa u Boston. Nakon što njihov zrakoplov prođe kroz neobičnu svjetlost oni ustanove da su svi koji su spavali prošli kroz vrijeme i da se nalaze u “danu jučer”. Kad su prizemljili i shvatili što im se dogodilo, dolaze langolijeri, bića koja jedu jučerašnji dan te uništavaju sve materijalno, čak i zemlju. Junaci romana se ipak spašavaju i vraćaju u svoje vrijeme.  

Kako na simbolično-fantastičan način naznači spisatelj King, stvarnog povratka u prošlost nema. Nema brisanja onoga što je bilo. No, ima stvaranja preduvjeta da čovječanstvo živi kao da nečega nije bilo. I u tom kontekstu možemo pratiti dvije razine. Jedna je izvanjski pritisak, a druga nutarnja labilnost. Kad se u nekom narodu pojavi jedno ili drugi, to je znak da s tim narodom nešto nije uredu i da se stvari moraju mijenjati. Ako je stvoren izvanjski pritisak, riječ je o totalitarizmu ili tiraniji vladajuće oligarhije koja ne podnosi da bilo što u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti stoji suprotno njezinim shvaćanjima. Ona pokreće mehanizme zastrašivanja, odnarođivanja i indoktrinacije. Eklatantan primjer ovoga jest komunistički režim u bivšoj Jugoslaviji: oni su imali svoje “langolijere” koji su jučerašnjicu, različitu od partijske ideologije, nastojali jednostavno pojesti. Na drugoj strani, istu sudbinu prošlost dobiva u labilnim nacijama kojima je važno samo “imati” i “danas”, a ne mare iskustvo od “jučer” i “biti” sutra.

U današnjem vremenu je jučerašnjicu važno znati zbog odgovora na manipulacije koje mogu promijeniti sutrašnjicu. Poglavito je bitno, izvlačeći pouke, prisjetiti se poticajnih primjera iz prošlosti. A njih ima i to nebojeno mnogo. U povijesti Crkve u Španjolskoj ostala je zabilježena anegdota kada je granadski nadbiskup Padro Granero otišao od pape Pia IV. – nekadašnjeg nadbiskupa Dubrovnika (1545. - 1553.) – tražiti moći mučenika za katedralu, a ovaj mu je rekao: “Pa koliko biste vi još htjeli moći pored onoga što već imate po tim brdima? Zahvatite šaku zemlje, iscijedite je i iz nje će poteći krv mučenika.” Neki kažu da je iste riječi papa Lav XIII. rekao nadbiskupu Josipu Stadleru u kontekstu Bosne i Hercegovine. Kako bilo da bilo, istina je da se oni, koji ne znaju svoju prošlost, ne mogu nadati ni budućnosti. Stoga dobro, kao opomenu, reče kardinal Vinko Puljić: „Neće nâs uništiti neprijatelj. Naša duša, naše srce, naša oprana pamet će nas uništiti.” Zato valja zaključiti da ne smijemo biti jedači vlastitoga vremena.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik