Katolički tjednik

Taman kada mislimo kako nas više ništa na svijetu ne može iznenaditi, dogodi se suprotno. Priroda nam je ove godine odlučila pokazati koliko je nepredvidiva i nadmoćna u odnosu na čovjeka i njegovu pamet. Kao da nije bilo dovoljno što je snijeg zimus paralizirao promet i izbezumio građane, nego je odlučio pasti i u sred svibnja mjeseca. Iako sve ukazuje da se neće dugo zadržati, ipak je uspio šokirati ljude. Još jednom se pokazalo da su prirodne sile „iznad“ čovjeka te da s njihovom hirovitošću valja stalno računati. No, vrlo često i ništa manje šokantno svoju narav pokažu i „neprirodne“ ljudske sile i vlasti. I one iznenada sijevnu, zagrme, potresu i izazovu elementarnu nepogodu. Bez obzira na sva meteorološka i „nemeteorološka“ predviđanja, izgleda da nema pravila nego se sile očituju u vremenu i mjestu kako im se prohtije. Mnogi će reći da su to sve znakovi vremena koje čovjek današnjice mora (znati) prepoznavati, jer kad se dogodi tragedija, onda je kasno govoriti.

Hrvatski narod „od stoljeća sedmog“ kao da neka nevidljiva ruka konstantno pritišće te on ne može krenuti naprijed, osloboditi se okova prošlosti. Teme koje su toliko puta prožvakane i s različitih stajališta osvijetljene – da ne kažemo izlizane – voljom neke „sile“ opet budu stavljene u prvi plan. Tada ono važno i uzvišeno biva zasjenjeno nevažnim i prizemnim. Upravo to se, zaslugom hrvatskih „neprirodnih“ sila, dogodilo ove godine u kontekstu obilježavanja Bleiburške tragedije i hrvatskog križnog puta. U javnosti su ponovno zaigrali duhovi prošlosti. Politička elita preko mainstream medija opet je šokirala svojom „nepodnošljivom lakoćom“ ideološkoga obračunavanja s neistomišljenicima.

Nekima, očito, nije dovoljno bilo što su nedavno u Saboru donijeli sramotnu odluku da više neće financijski potpomagati komemoraciju u Bleiburgu, nego su počeli negirati i sam simbol ovog imena. Hrvatski premijer Zoran Milanović bi Bleiburg zamijenio nekim drugim mjestom. Javno je spominjao da će ići u Tezno kod Maribora. Ako bi to postala tradicija, onda bi tamo trebalo izgraditi neki spomenik, jer ne priliči da vlast polaže vijence na ledini. No, je li realno očekivati da „sinovi“ podižu spomenike onima „koje njihovi oci ubiše“ (usp. Lk 11,47.48)? Ili je riječ o manipulaciji sa svrhom prikrivanja prave namjere: vraćanja na negiranje postojanja komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata?

Ponajbolji propovjednik među hrvatskim biskupima mons. Ante Ivas ove je godine na Bleiburgu, između ostaloga, rekao: „U strahu pred istinom moguće je imati priviđenja nekih novih, a starih guja, razdora i svađa. Opasnih guja neke nove 'genetski modificirane budućnosti'... Oko istine se treba truditi pravednim i poštenim sredstvima. Ne nadmoću vlasti, dodvoravanjem, optužbama i prijetnjama koje ubijaju slobodu i demokraciju. Ne bahatošću i s visoka, nego ponizno i uljudno.“ Simbol stradanja, ali i istine o događajima neposredno nakon II. svjetskog rata je Bleiburg... Iskustvo nas uči da u sukobima prvo stradavaju simboli jednoga naroda. Prateći reakcije „vlasti i sile“ moguće je uočiti strah od istine koji rezultira željom brisanja ovog simbola. Izgleda da su uzaludno Hrvati iz dijaspore, okupljeni u Hrvatski svjetski kongres Njemačke, pisali Hrvatskom saboru na ovu temu ističući da „današnjem predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu ne bi palo na pamet braniti Staljinove zločine u Katinskoj šumi“ nego „tamo polaže vijenac u ime ruskog naroda“.

Što onda, na kraju, obični mali čovjek može učiniti? Kako protumačiti znakove vremena? Vrlo jednostavno. Plašeći se razorne moći prirodnih sila ljudi su se nekoć utjecali Bogu. I to nisu bili samo pojedinci nego cijele obitelji, cijele zajednice koje su klečale pred Svevišnjim. Danas i sutra, u susretu s bilo kojim „neprirodnim“ silama valja primijeniti isto: vratiti se Bogu i Njemu zavapiti, jer je On gospodar i silama nebeskim i vlastima zemaljskim.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik