Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Ako kultura, a u nju je uključena i vjera i teologija, više ne mijenja zemlju i duše nego ih zapušta, onda je neobrađena zemlja prvi jasni znak propadanja kulture i naroda

Kao što zemlja, bila ne znam kako plodna, bez obrađivanja ne donosi ploda tako ni duša bez pouke. Oboje je neplodno bez onoga drugoga. A filozofija je obrađivanje duše. Ovako Ciceron u svojim Tuskulanskim raspravama uspoređuje zemlju i dušu. Ni zemlja ni duša same po sebi ne rađaju dobrim plodovima. Da ih ne bi prekrila drača ili neznanje potrebna im je skrb. Ciceron za brigu oko duše i obrađivanje zemlje rabi riječ kultura. Bez (agri)kulture nema plodova zemlje i bez kulture (filozofije) nema dobrih plodova duha. Na trud ukazuje i etimologija latinskog glagola colere kojim se Ciceron služi. Značenje glagola zahvaća pojmove od obrađivanja zemlje do religioznog kulta, od naseljavanja stanovništva do kolonizacije i grana se dalje u mnogo smislenih pravaca. Ipak, u svim inačicama značenja toga glagola sluti se ulaganje ljudskoga truda u nešto što je čovjeku najprije dano.Zemlja, međutim, ne rađa uvijek dobrim plodovima niti svi koji obrađuju dušu rađaju dobrim plodovima duha. Obrađena zemlja može ne donijeti ploda, a duša može, i nakon godinâ rada, pasti u zapuštenost. Ciceron nije ni prvi ni jedini koji je uspoređivao dušu i zemlju. Upravo zbog učestalosti usporedbi navire pitanje može li se iz neobrađene zemlje zaključiti na stanje duha naroda koji zemlju naziva svojom, a ne skrbi za nju?

Zasigurno nitko ne obrađuje zemlju a da prije toga nije shvatio zašto to čini. Ne vrijedi i obratno. Čovjek može prestati obrađivati zemlju i može prestati raditi na sebi a da nikada ne razumije ni kako ni zašto se to dogodilo. Pa ipak, valja se pitati što se dogodi s čovjekom koji ima zemlju, a ne obrađuje je? Što je s čovjekom koji ne skrbi za svoju dušu? U kakvom odnosu stoje ova dva polja darovana čovjeku da ih obrađuje i radom postane ono što jest?

Ciceronova spontana usporedba pokazuje i mogući spoj kulture, vjere i zemlje. Putovanje svijetom i zemljama u kojima se govori jezikom koji ne razumijemo ne ostavlja putnika bez informacije. Pogled na golu zemlju putniku već daje odgovor u kakvoj se zemlji nalazi i o kakvim je ljudima riječ. Zasigurno, postoje zemlje u kojima je najljepše upravo ono što je netaknuto. Ponegdje je ljepota netaknute zemlje sačuvana zahvaljujući lijenosti njezinih stanovnika. No, muka se pojavljuje na pogled zemlje koja kriči zapuštenoš­ću, a na kojoj se još jasno vide tragovi nekadašnjega truda i obrađivanja. Ona naliči iznimno nadarenim, ali slomljenim ljudima koji su postali alkoholičari, psihički bolesnici ili ovisnici. Samo u lucidnim trenucima iz njihovih riječi bljesne zapuštena ili izgubljena nadarenost.

No, odnos zemlje i duše upućuje i na drugi, još važniji odnos. Što reći o vjeri jednog naroda koji živi na neobrađenoj zemlji? Što reći o njegovoj religiji i njegovoj teologiji? Može li se gledajući na zemlju pitati o vjeri njezinih stanovnika i o teologiji njezinih duhovnika? Prva Ciceronova rečenica izaziva suze na oči. U jednom dahu govori o ekonomiji, agronomiji i teologiji neobrađene zemlje. Zapuštena zemlja i umrtvljena duša. Suze naviru na pomisao da zemlja može rađati i duša stvarati, ali im nedostaje trud i rad. Kada čovjek stotinama kilometara putuje kroz neobrađenu zemlju i svakodnevno susreće nepoučene ljude, brzo se navikne na pustoš i zaboravi pitati sasvim obično pitanje: "Zašto je to tako?" Moguće je, zasigurno, naći mnoštvo razloga. No, ni jedan ne može otkloniti bol koja se javlja pri svijesti kako je sve tu, a ipak sve pusto. Nedostaje samo ljudski rad. Tko ima interesa od neplodne zemlje i nepoučene duše? Gdje je nestao vjerski i teološki žar koji je s navještajem nosio i snažni poticaj na obrađivanje zemlje i rad na duši? Odavno je poznato da priroda rađa kulturu a da kultura zauzvrat mijenja prirodu. A ako kultura, a u nju je uključena i vjera i teologija, više ne mijenja zemlju i duše nego ih zapušta, onda je neobrađena zemlja prvi jasni znak propadanja kulture i naroda.

Isus je pouke o Bogu crpio iz ljudskoga odnosa prema zemlji. Gdje god se okrenuo mogao je susresti prizore ratarskoga i stočarskoga svijeta. Pogled na spoj zemlje i ljudskog truda rađao je u njemu slike o Bogu. Pogled na neobrađenu zemlju i susreti s nepoučenim ljudima, naprotiv, izazivaju sućut, bol i suze. Kultura nastaje oblikovanjem danoga. Stvara novo od onog što nalazi u svijetu. Tako se izdiže iznad materijalnoga, korisnog i sirovoga. I rad na duši čini isto. Emocije, nagnuća, životna iskustva radom na duši postaju pjesme, misli, molitva, uglađenost. Sirovo se pretvara u novo i plemenito, u lijepo i smisleno. Možda se stanje duše prepoznaje i po tome opaža li ili ne opaža kako je sa zemljom na kojoj živi. Utješno je ipak znati kako zapuštena zemlja i neobrađena duša mogu čovjeka pobuditi na traženje Boga. A traženje Boga već je obrađivanje duše i zaštita nasred zapuštene zemlje i usred gomile opustošenih ljudi.

Piše: Ante Vučković
Svjetlo riječi