Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Na Petu uskrsnu nedjelju, 6. svibnja, Svetom misom u 9 sati, u sarajevskoj prvostolnici, od aktivne svećeničke službe oprostio se mons. dr. Mato Zovkić, dugogodišnji kanonik Vrhbosanskog kaptola i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Tom prigodom mons. Zovkić uputio je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Predvođenjem ove koncelebrirane mise u katedrali završavam svoju službu kanonika i odlazim u svećeničku mirovinu, ali ostajem i dalje u Sarajevu. Evanđelje ove pete uskrsne nedjelje u liturgijskoj godini B (Iv 15,1-8) je dio dugačkog Isusova oproštajnog govora na zadnjoj večeri kako ga je zabilježio četvrti evanđelist. Ovaj odlomak pretpostavlja događaj Isusova pranja nogu učenicima, kada je nastupio kao njihov sluga i naznačio da njegova žrtvena smrt pere ljudima grijehe. Za puno razumijevanje ove metafore valja imati na umu da je u SZ cijeli izraelski narod nazvan vinogradom koji je Bog zasadio (Ps 80,9-17), ali i vinogradom koji se izrodio (Iz 5,1-7 i dr). Proroci su uspoređivali nevjeru s nerodnim vinogradom (Iz 22,2-6; Jer 12,10-12 i dr). Oslanjajući se na ovu starozavjetnu podlogu kod svojih povijesnih učenika, Isus upotrebljava jednu metaforu (hebr. mašal) da potakne apostole i nas danas na razmišljanje.

Trs i loze

Vinove loze poznate su po hrapavosti, snazi i izdržljivosti. Poduprte drvenim kolcima, obrezane loze izgledaju krajnje okljaštrene, ali će kroz nekoliko tjedana njihova zelena krošnja iznjedriti slatke i sočne grozdove. Kad se grožđe obere, krug će početi iznova, od prividne smrti do obilnog života. Isusovim povijesnim i današnjim sljedbenicima metafora o trsu i lozama dočarava dublju zbilju: Isus čini svoje učenike dionicima svoga uskrsnulog života. U ovoj metafori Isus je trs, njegov Otac je vinogradar a učenici su loze koje treba obrezivati. U proširenom i primijenjenom kontekstu ova metafora znači da uskrsnuli Krist povezuje svoje vjernike trajno i istinski najprije s Bogom a onda jedne s drugima. Nakon što su Rimljani razorili jeruzalemski hram zbog židovskog ustanka god. 70., teolozi farizejske sljedbe osnovali su u Jamniji akademiju za očuvanje židovstva od totalne propasti i tom su zgodom odlučili koje knjige spadaju u Sveto pismo. Oni su svoju zajednicu nazvali “vinogradom”. U vrijeme konačnog zapisivanja četvrtog evanđelja, oko god. 90., postalo je jasno da većina Židova ne prihvaćaju Isusa za Krista i zato je Ivan zajedno s ostalim kršćanima naglašavao da je Isus pravi trs. On je svojom osobom nadomjestio starozavjetni hram i bogoštovlje, on je kršćanska Pasha. U njemu se svi ljudi mogu klanjati Bogu u duhu i istini, bez obzira gdje žive. Prema kršćanskom uvjerenju, duhovna plodnost i produktivnost ovisi od vjerničke ucijepljenosti na Isusa i od vjernosti Isusu.

Za Ivana slika o trsu i lozama ima također euharistijski prizvuk. Kako se ova metafora nalazi u okviru zadnje večere, ona osvjetljava povezanost s Kristom koju vjernicima osigurava euharistija. Povezanost između trsa i loza je euharistijsko zajedništvo vjernika sabranih oko Krista prisutnog među nama. Odrezane loze bili bi oni koji su dobacili Krista te istupili iz crkvenog i euharistijskog zajedništva. Međutim, i plodne loze bivaju “čišćene da donesu više roda” (r. 2). Ovo bi se moglo odnositi na prizor pranja nogu učenicima kada ih je Gospodin proglasio čistima (13,10). Ostanu li povezani s njime po vjeri i služenju, učenici će biti čišćeni njegovom riječju, svjetlom i ljubavlju (r. 3) te njegovim “časom” koji je stupio na snagu (12,23). Čas Isusov u Ivanovu evanđelju je njegova muka, smrt i uskrsnuće. Tim “časom” čisti se sve čovječanstvo od grijeha i smrti te postaje duhovno plodno snagom nakalamljenosti na pravi trs. Progonstvo koje su u Ivanovo doba podnosili Isusovi učenici zbog povezanosti s Kristom-trsom bilo je također način duhovnog čišćenja.

U današnjem evanđelju središnju ulogu ima glagol “ostati” (menein) koji ovdje dolazi osam puta. Njime je izražena ovisnost o životu koji teče iz trsa u loze. Obilje života pokazuje se kada loze “donose rod” (pet puta). Životnost loza mjeri se po kvaliteti povezanosti s čokotom i ona treba “ostati”. Ovom slikom izražena je životna i organska povezanost učenika s Učiteljem, povezanost koja je živa i plodna. U Kristu smo kvalitetno povezani s Bogom i jedni s drugima. Ne prihvatimo li evanđelje koje obuhvaća nesebičnost, aktivno milosrđe i opraštanje, naše ispovijedanje vjere nema puno smisla. Uskrsnuli nas zove na zajedništvo: ostanimo povezani s njime da bismo bili kvalitetno povezani jedni s drugima.

Prestaje aktivna služba, ali se nastavlja svjedočko življenje u Sarajevu

Na ovu nedjelju prestaje moja aktivna svećenička služba ali se nastavlja svjedočko življenje u Sarajevu zajedno s ostalim svećenicima i katoličkim vjernicima. S ponosom se sjećam da sam doselio u Sarajevo s kapelanske službe u Travniku 25. listopada 1968. te mi je sutradan ondašnji nadbiskup Čekada predao dekret za upravitelja katedralne župe. Nedjelja nakon toga, 27. listopada, bila je Svetkovina Krista kralja i pod pučkom misom sam se predstavio katolicima ovog dijela Sarajeva. Rodio sam se u hrvatskom i katoličkom selu Tramošnici kod Gradačca; srednju školu, studij i doktorat teologije završio u katoličkoj sredini u Đakovu i Zagrebu, a ovdje sam dobio zadaću da kao svećenik duhovno pratim katolike koji žive s većinom sugrađana muslimanskog, pravoslavnog, židovskog i drugih uvjerenja. Nakon godine dana nadbiskup me poslao na studij Svetoga Pisma u Rim, ali sam duhom ostao povezan sa svojom nadbiskupijskom centralom i s katolicima ovoga grada. Po povratku iz Rima ujesen 1972. imenovan sam profesorom i odgojiteljem u Vrhbosanskoj teologiji i tu sam stanovao kroz 12 godina.

Početkom 1985. nadbiskup Jozinović imenovao me vrhbosanskim kanonikom i od tada sam još izravnije bio upućen na duhovno praćenje katolika u ovom gradu. Kako vrhbosanski kanonici imaju svoj dom u sastavu nadbiskupske rezidencije u ovom gradu, preselio sam 17. siječnja 1985. u kanonički stan i odatle s drugom trojicom kanonika sudjelovao u radu ordinarijata, nastavljajući službu profesora na Vrhbosanskoj teologiji. Zbog napunjenih godina službe profesora razriješen sam 2009. Od 1991. do 2008. Bio sam i generalni vikar nadbiskupa Puljića, a kako se služim engleskim pratio sam ga tri puta na službenim putovanjima u Sjedinjenim američkim državama i dva puta u Japanu. Preksutra navršavam 75 godina života, a to je prema crkvenom zakoniku dob za povlačenje svećenika u mirovinu. Nadbiskup me sredinom travnja razriješio aktivne svećeničke službe i odredio da se nastanim u Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije koji je podignut u dvorištu naše bogoslovije. U mirovinu odlazim zahvalan Bogu što sam ustrajao u vjeri i zvanju te što sam duhovno sazrijevao kroz sve ove godine među katolicima Sarajeva.

Danas prestaje moja aktivna svećenička služba, ali ne i katoličko svjedočenje u ovom gradu. Zajedno s ostalim svećenicima, redovnicama i vjernicima laicima želim i dalje biti živa loza na Kristu trsu, ponosan i zahvalan za povezanost s Bogom i s crkvenom zajednicom.

Pitanja za tiho razmišljanje:

1. Koliko mi je stalo do vjerničke povezanosti s Bogom po Kristu i sa zajednicom Kristovih učenika? 

2. Prihvaćam li životne teškoće kao Božje čišćenje mene-loze na Kristu-trsu?