Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Papa Ratzinger će biti zapamćen zbog svojih homilija više negozbog svojih enciklika. I za svoje hrabre čine, protiv struje, kao kada je u Madridu pred milion mladih i usred velikog nevrjemena … Tako raščlanjuje vatikanista Sandro Magister u svojoj kolumni u talijanskom tjedniku L'Espresso sedam godina pontifikata pape Benedikta XVI. Prenosimo ga u cijelosti.

Nitko nije rekao, pred tjedan dana, u poplavi počasti u povodu sedmog rođendana Benedikta XVI kao pape. Element koji najviše otkriva duboki smisao njegovog pontifikata je nevrijeme.

Bila je to vruća noć u Madridu, u kolovozu 2011. Pred papom Benediktom, poljana s milion mladih, prosječne starosti 22 godine, nepoznanica. Iznenada se prolom oblaka, munje, vjetar obrušava na sve, bez skloništa. Ruše se reflektori, lete panoi, i Papa je pokisnuo, ali ostaje na svom mjestu, pred eksplozivnom radosti mladića i djevojaka zbog neočekivanog van programa s neba.

Kada je prestala kiša, Papa ostavlja napisani govor, obraća se mladima sa malo riječi. Poziva uprijeti pogled, ne u njega, već u živog i prisutnog Isusa u posvećenog hostiji na oltaru. Kleknuo je klanjajući se u tišini. Isto se je dogodilo i na poljani, svi kleče na mokroj zemlji. U potpunoj tišini, dobrih pola sata.

Nije bilo prvi put u Madridu da Benedikt XVI kleči pred svetom hostijom u produženoj tišini. Učinio je to već u Kolnu 2005. , kao tek izabrani Papa, i tamo na noćnom bdijenju sa mnoštvom mladih, na čuđenje svih.

U ocjenjivanju ovog pontifikata, malo je njih razumjelo hrabrost ovih čina protiv struje. No kada ih Benedikt XVI čini i objašnjava to čini mirnoćom onoga koji ne želi izmišljati ništa svoga, već jednostavno ide u središte ljudske avanture i kršćanskog otajstva.

I Raffaello , pred pet stoljeća, na onoj uzvišenoj freski u Raffaellovim sobama (Stanze di Raffaello) u Vatikanskom muzeju kao što je „Rasprava o Presvetom Sakramentu“, stavio je posvećenu hostiju u središte svega, na oltaru veličanstvene kozmičke liturgije koja vidi interakciju Oca, Sina, Duha Svetoga, nebeske i zemaljske Crkve, vremena i vječnosti.

Kada je Benedikt XVI sazvao svoju prvu sinodu 2005., posvetio ju je upravo euharistiji. Htio je da se tijekom svog zasjedanja projicira na platnu ona Raffaellova freska, pred biskupima iz cijelog svijeta.

Učeni govori Josepha Ratzingerana na sveučilištu u Regensburgu, pariškom Collège des Bernardins, londonskom Westminster Hall i berlinskom Bundestagu izazvali su rasprave. No, jednog dana će se otkriti da pravo obilježje ovog Pape su homilije, kao što su to bile prije njega za svetog Lava Velikog, papu koji zaustavio Atilu.

Homilije su riječi Benedikta XVI koje manje čine vijest. Izgovara ih tijekom mise, opasno blizu onog Isusa koga pokazuje živim i prisutnim u znakovima kruha i vina. Onog istog Isusa – koga on neumorno propovijeda – koji je tumačio Sveta Pisma učenicima na putu u Emaus, tako sličnima izgubljenim ljudima današnjice, kojima se je objavio u lomljenju kruha, kao što je oslikao Caravaggio u National Gallery u Londonu, a jednom prepoznat u lomljenju kruha nestaje, jer je vjera takva, nije nikada geometrijski dovršeno viđenje, već neiscrpna igra slobode i milosti.

Nikakvoj ili slaboj vjeri tolikih ljudi današnjice, misama svedenim na zagrljaje mira i zajedničkog sastajanja, papa Benedikt želi pružiti čvrstu vjeru u Boga koji je uistinu blizu, koji ljubi i oprašta, koji nam dozvoljava primati ga i opipati ga.

Takva je bila i vjera prvih kršćana. Benedikt XVI je podsjetio tijekom Kraljice neba pred tri tjedna. Nedjelja kao „Dan Gospodnji“, rekao je, bio je čin revolucionarne hrabrosti upravo stoga što je izvanredan i potresni bio događaj od koga je potekla: uskrsnuće Isusa i zatim njegovo ukazivanje kao uskrsloga učenicima svaki „ prvi dan sedmice“, dana početka stvaranja.

Zemaljski kruh koji postaje zajedništvo sa Bogom, rekao je Papa u jednoj homiliji, „želi biti početak preobrazbe svijeta, kako bi postao svijet uskrsnuća, Božji svijet“. (kta/m.u.)