Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

12. prosinac 2019.

Pod povećalom

Tanja Popec

Tanja Popec

Zagreb, 3. svibanj 2012.

Pismo svećenicima

Šutnja (ni)je zlato

Razmišljanje novinarke HKR-a Tanje Popec objavljeno na portalu www.laudato.hr prenosimo u cijelosti:

Ne sjećam se kada vam je netko u javnosti napisao pismo. Osim Pape i vašega mjesnog ordinarija, ovako javno rijetko vam pišu. Više ste vi vijest negoli naslovnici nekog medijskog sadržaja. I upravo zato što ste posljednje vrijeme često vijest, i to, na žalost, u negativnom kontekstu, želim vam uputiti nekoliko riječi – uz Dan molitve za duhovna zvanja i Nedjelju Dobroga Pastira.

Kakva korist od negativnih vijesti?

Nije nemoguće da u potresnim vijestima o nedjelima svećenika nema i nekih drugih interesa, poput nanošenja štete Crkvi zbog njezina utjecaja. No, čini mi se da je potrebno uočiti još nešto. Sjećate se što su ljudi govorili kada su ih pitali zašto su „skrivali“ nedjela svojih svećenika ili zašto su o tome šutjeli? Nisu mogli vjerovati da je svećenik „takav“, jer ipak su u njega gledali kao u osobu od povjerenja i kao u Božjega čovjeka, različitog od nas izvan hijerarhije. Ima u tome nešto obvezujuće, zar ne? Kad vas ljudi gledaju kao uzor, kad ste im oslonac i utjeha, kada vam povjeravaju svoju djecu, svoje tuge, rane i boli, kada ste im onaj po čijim rukama pred njih dolazi živi Isus Krist, odgovornost je velika. Zbog toga vrijedi zamisliti se na trenutak. Teško je u javnosti govoriti o borbi koja se događa u svećeničkoj, istodobobno i ljudskoj duši, no dobro je dok ta borba postoji, jer ona je znak da vam nije svejedno. Kako je s time živjeti, to zna samo intima vašeg osobnog odnosa s Bogom. No, sigurno je jedno: svećenički poziv nije posao, već poslanje. A poslanje zahvaća „od glave do pete“, i nema radno vrijeme. Koliko god to možda i „okrutno“ zvučalo, isto je kao i kod nas vjernika. Ako pratite propovijedi jedni drugih, poručujete nam da u svim životnim situacijama moramo biti vjernici. To je naše poslanje primljeno na krštenju. Analogno tome, proizlazi da se i svećeništvo živi svaki dan, cijeli dan. Papa Benedikt XVI. poručuje: „Osobe nikada ne smiju steći dojam da se savjesno držimo svojega dnevnoga rasporeda, da smo prije i poslije radnoga vremena samo svoji. Svećenik nikada ne pripada sam sebi. Osobe moraju osjetiti revnost koja je vjerodostojno svjedočanstvo za evanđelje Isusa Krista.“

Ima li mjesta pogreškama?

Jeste li se pitali zašto ste, osobito u manjim sredinama, jedna od tema razgovora? Možda upravo zato što u vašem poslanju ima nešto privlačno i snažno. Ljudi to ne definiraju tim riječima, ali rado spominju svojega župnika (ili kapelana), bez obzira na kontekst. I to nešto govori. Lako se nositi s „pričama“ dok je savjest čista i mirna. No, što kada nije tako? Najgore rješenje svakako je dvostruki život: jedan u javnosti, drugi u tajnosti. Možda snaga uvjeravanja na trenutke i „olakša“ breme te podjele, ali je li to zaista olakšanje ili samo varka?! Poznajem mnoge koji ne daju niti riječ reći na svoje svećenike. Svjesni su vašega značenja za duhovni život. I dok se i sama nađem pred neospornim činjenicama da neke stvari nisu dobre, zadivim se koliko su mali ljudi odlučni u čuvanju dobrog glasa svojih duhovnih pastira. Dakle, ako oni tako čine, vjerujem da znate koliko je važno da i vi činite tako. A dobar se glas ne štiti „stavljanjem pod tepih“ loših čina, već, po potrebi, „bratskom opomenom“ izravno u oči, ne iza leđa, priznanjem, kajanjem i kreposnim životom. Žao mi je što u našoj Crkvi danas pomalo nedostaje osjećaj za „dobar glas“, što se mnoge bez razloga svrstava u isti koš i sve se prepusti vremenu, da ono „izbriše“ priče. Mnogi su bez presude „osuđeni“, jer „svi su oni isti.“ Fenomen „trpanja u isti koš“ donosi gorčinu i obeshrabrenje revnim i odanim Gospodinovim slugama. A oni trebaju vjetar u leđa, a ne utege. Znam koliko to umara i iscrpljuje, no potrebno je podići pogled iznad toga. Borba je to nemila! O njoj se ne govori na slavljima mladih misa, svećeničkim jubilejima, već se prolazi u skrovitosti svoje sobe. A što se skandala tiče? Ako se krivnja dokaže, Crkveni zakon je jasan. No, ne želim ove retke posvetiti „zalutalima“ u svećeništvu, već pišem o onima koji zaista izgaraju za svoje poslanje, bore se s kušnjama na tom putu, ali ne posustaju biti Kristovi svećenici.

Što ako ne mogu dalje?

I ovo je pitanje opravdano na svećeničkom putu, osobito u trenucima kada prvo mjesto u mislima ne uzima milost Božja, već vlastita snaga. Ali svećeništvo nije ljudski, već Božji dar. Ono znači biti izabran. Sveti Otac Benedikt XVI. kaže: „Traži se od nas da ne živimo svoj život za sebe, već da ga stavimo na raspolaganje nekom drugom – Kristu. Da se ne pitamo: što ću izvući za sebe, već što mogu dati ja za Njega i tako za druge? Još konkretnije: kako se mora ostvariti ovo suobličenje s Kristom koji ne vlada, već služi; ne uzima, već daje – kako se mora ostvariti u, danas često, dramatičnoj situaciji Crkve?“ Na Veliki četvrtak, vaš svećenički dan, Papa je upotrijebio riječi sv. Augustina: „Što to toliko meni pripada kao ja sam sebi? I što je tako malo moje koliko ja sam? Ne pripadam samom sebi i postajem svoj upravo po činjenici da nadilazim sebe i, nadvladavši sebe, uspijevam se pritjeloviti Kristu i njegovom Tijelu koje je Crkva... Ne promičem sebe, već sebe dajem“, a da bi u tome uspjeli, da bi dirnuli druga srca, treba i sam biti dirnut Srcem. To pak nije moguće ako je ono „zarobljeno“ u svijetu. Pitanje ljudske nemoći i Božje svemoći borba je vjere i nevjere. I poželjno je u tome pobijediti na strani prve. Povjerenje jača kroz suze i molitvu, a taj put je pod brižnim Božjim pogledom koji ohrabruje: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje" (2 Kor 12,9). To je rečenica snažna do suza, suza u kojima se topi gorak okus straha i neizvjesnosti, u kojima se spoznaje patnja što pročišćuje i snaga što izvire iz nemoći. Istinita je tvrdnja o snazi spasonosne patnje! No, riječi ovdje napisane nisu samo sadašnje iskustvo – moje ili vaše. Od prvoga susreta sa živim Bogom, od Isusove pobjede na križu, njegovi učenici prolazili su kroz osobne i zajedničke škole povjerenja. Pavao u poslanici Kološanima  (1,9b-11) svjedoči kako je molio za njihov napredak: „Molimo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave Njegove, za svaku postojanost i strpljivost…“ U Isusu Kristu Bog je uronio u ljudsku nemoć da bi otkupljenom čovjeku dao svemoć koja vodi putem Vječnosti. Svatko od nas barem jednom mora dodirnuti granice svoga bića, praga kojega ne može sam prijeći. Tada Bog može preuzeti „inicijativu.“ Karl Rahner jednom je rekao: „Kad čovjeku izmiče tlo pod nogama, dotaknuo je Boga.“ Bog ima neobičnu logiku. Naime, kad nekome želi iskazati neku milost, onda ga vodi kroz neshvatljive kušnje, ispite u kojima se spoznaje samo granica i nemoć. A to je, pak, preduvjet da Bog djeluje. Jer, u protivnom, oslanjajući se na sebe, svoje snage i logiku, ne bismo mu često dali priliku. Bilo bi nam dovoljno možda trenutno zadovoljstvo, ali dugoročno, ostali bismo bez spasenja. Uostalom, što bi bilo da je Isus poslušao Petra kad ga je sprječavao od križa? Sjećate se one Isusove rečenice Petru: „Molio sam da tvoja vjera ne malakše, pa kad dođeš k sebi, učvrsti braću u vjeri“ (Lk 22,32)? Božja je ljubav „tajna snaga i stalni poticaj i u teškim okolnostima“, ohrabruje vas Sveti Otac uz 49. Dan molitve za duhovna zvanja. I ne zaboravimo, Isus nije pobjegao iz Getsemanskog vrta, zar ne?

Kako Mu odoljeti?

Svećeništvo je zasigurno nalik onom osjećaju kad znaš da si usmjeren na nešto više zbog čega se moraš odreći zemaljske sigurnosti, ljubavi, skrovitosti. I koliko god pogled na zemlju bio privlačan, ipak je srce nemirno dok ne prizna da ima nešto jače, Netko jači koji zove i ne odustaje. Razumijem vaše poslanje, to je nešto čemu nije moguće odoljeti, zar ne? Ivan Pavao II., još kao Karol Wojtyla zapisao je nekoliko redaka na tu temu u Bazilici sv. Petra u Vatikanu: „Ti si, Petre. Ovdje želiš biti pod po kojem drugi hode... da dođu tamo kamo vodiš njihove korake. Želiš biti Onaj koji podupireš korake – kao što stijena podupire hod stada: Stijena je i pod divovskog hrama. A pašnjak je križ.“ Navire li vam u ovom trenutku slika poda u trenutku ređenja kada ste se cijelim tijelom ispružili po tlu te tako očitovali svoju potpunu raspoloživost službi koju preuzimate? Ljudi našega vremena, gledajući vas s velikim zahtjevima, od vas traže Krista. Svjesna sam toga dok promatram one koji vas najviše kritiziraju, a nerijetko tek jednom godišnje odlaze u Crkvu. Takvi su gladni i žedni Boga, nemaju hrabrosti priznati tu svoju temeljnu potrebu, pa „udaraju“ po onima koji su Božji u svijetu. Iskoristite to što vaš poziv „izaziva“, jer možda se upravo tako otvara put Kristu u njihove živote. Vi ste upravitelji „otajstava Božjih“, te vrlo intimno ulazite u razmjenu Boga i čovjeka koja se po vašim rukama događa na oltaru. (Kažu učitelji duhovnosti da je „napast veća što si bliže Svetom“, a svećenik, po čijim se rukama „događa“ Kristova žrtva na oltaru, svećenik koji dijeli sakramente fizički je najbliže svetom. Dakle, i napasti je najbliže.) Zbog toga imajte hrabrosti biti sveti. Težak je to put, no nije nemoguć. Žrtva je velika, ali zato i plodovi neizmjerni. Svećeništvo je izbor radikalnog načina života, jer i Krist je bio takav. Vraćam se još jednom riječima Ivana Pavla II. (iz djela „Dar i otajstvo“): „Današnji svijet traži svete svećenike! Samo sveti svećenik može, u ovome svijetu koji je sve više sekulariziran, postati vidljivi svjedok Krista i Njegova Evanđelja. Samo tako svećenik može postati vođa ljudi i učitelj svetosti... Svećenik može biti vođa i učitelj u onoj mjeri u kojoj postaje autentični svjedok.“ Za blaženoga Papu „trajni plodovi pastoralnih napora rađaju se iz svetosti svećenika“, a osjećaj pobjede nad napastima ovoga svijeta uzdiže dušu gotovo do dodira Onoga koji ju je osvojio svojim pozivom. I to je milost koja nije dana svima, već samo pozvanima i odazvanima. Vjerujem u svetost i svećeništva i Crkve, ali ne zbog ljudi, već zbog Onoga koji posvećuje ljudske žrtve čineći ih odrazom svoje Ljubavi.

Suradnici u poslanju

Dok s vama dijelim istu Gospodnju njivu obrađujući je na malo drugačiji način, ali ipak s istim ciljem poput vašega, rado ću i sa zahvalnošću spomenuti da među vama ima zaista hvale vrijednih pojedinaca koji u laicima gledaju svoje suradnike. Pritom mislim na sve crkvene razine: od župe i nad/biskupije preko udruga, zajednica do ostalih crkvenih institucija. Žao mi je što ponekad na vas pada sjena loših primjera, ali vjerujem da u vama ima snage ustrajati na putu dobra, u zrelosti i odgovornosti pred Bogom i ljudima – i da nećete klonuti. Mnoge nas predrasude žele udaljiti, mnoge „etikete“ neopravdano usput „zaslužimo“ zbog uzajamne suradnje. Možda smo ponekad i „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (Ef 4,14). Ali to nije naše konačno stanje. Pozvani smo na suradnju „istinujući u ljubavi da sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi“ (Ef 4,15-16). Iako je gotovo razumljivo da oni koji žive drugačiji stil od prosječnoga života više privlače pažnju, nije pošteno da zbog toga budu više na „udaru“ javnosti. Ali vi ne živite svoj život samo za sebe, već za Boga, pa iskoristite tu pozornost koju vam znatiželjnici posvećuju za promociju Božje stvari. A u nama laicima prepoznajte suradnike u Istini. Nitko nije bez mane i nosimo povjereno blago u „glinenim posudama.“ Posude jesu glinene, ali sve je dobro dok ih nosimo pazeći jedni na druge da se ne spotaknemo. Mi vas možemo zaštititi od tog spoticanja molitvom. I ne samo jedan dan u godini. S obzirom na zahtjevnost svećeničkog života, koji od običnoga čovjeka traži izdizanje iznad ovozemaljskih obzorja, poziva kojem je teško odoljeti, samo i jedino kritiziranje neće donijeti puno dobra. I dok pred nama stoji lik Dobroga Pastira, od srca vam želim da mu budete slični: da vas ljudi prepoznaju po glasu i ljubavi, po odnosu koji gajite s njima, kao što je to slučaj i iz Evanđelja o Dobrom Pastiru (usp. Iv 10,1-19). Čuvajte ljepotu i dostojanstvo dara kojega ste primili, ne po svojoj zasluzi, već po Milosti. Sva zemaljska zanimanja mogu imati svoje lijepe strane i biti privlačna na svoj način, ali biti Kristom osvojen i za Njega se opredjeliti, to je – neprocjenjivo!

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    10. prosinac 2019.

    Papa Francesco, omelia Messa a Casa Santa Marta

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: