Promatrajući stanje u kojem se država nalazi možemo zaključiti da je u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini najviše emigracija uvjetovano ekonomskom nestabilnošću i nedostatkom radnih mjesta. Mnogo ljudi napustilo je svoj rodni kraj – isti onaj za koji su se tijekom rata puškom borili i za koji su njihovi bližnji i svoj život dali. Najčešći odgovor na pitanje zašto su se otisnuli u bijeli svijet jest: „Nema posla, a valja od nečega živjet.'“ Istovremeno, sve više se čuje primjedba da „posla ima, al' ljudi neće radit'“. U tom kontekstu, uz odobravanje starijih, nemalo mladih ljudi će reći da je „bolje džabe (iliti badava) sjediti nego džabe raditi“. Dakle, uslijed cjelokupnoga društvenog nereda izazvanog disonancijom između posla i njegova financijskog vrednovanja, čovjek prestaje otkrivati smisao u radu kao takvom, odnosno radu koji ima i svoju teološku pozadinu.
Iako na postoje adekvatne statistike, lako se može zaključiti da su Hrvati oni koji su u bosanskohercegovačkom poraću – procentualno i stvarno – najviše odlazili „trbuhom za kruhom“. Primarna pretpostavka toga jest putovnica, a vrlo često prvotni razlog: ime! Budući da većina Hrvata u BiH, uz bosansko ima i hrvatsko državljanstvo (iliti domovnicu), mogli su se uglavnom nesmetano, tj. bez viza, kretati diljem Europe i svijeta te crnčiti (crno i na crno raditi) od jutra do sutra. Na to ih je, u mnogim krajevima ove „mrtvaje“, između ostaloga, natjerala i činjenica da zbog svoga imena nisu mogli dobiti posao.
Vjerojatno se s ovim neće složiti većina Bošnjaka i Srba, ali situacija je jednostavno takva. To istodobno ne znači da se s istim ili sličnim problemima i „imenim“ diskriminacijama nisu i oni suočavali i suočavaju. Stvarnost nam govori da se na ovim prostorima u načelu ostvaruje ona narodna, u biti animalna: „'Ko jači, taj darači“, odnosno: većina tlači manjinu. Gdje su Hrvati većina – kao u Hercegovini – oni određuju pravila igre; u ostatku nesretne Federacije BiH – kao najmnogoljudniji – gazduju Bošnjaci, a u dijelu koji se zove Republika Srpska već se i iz imena zna tko je tko. Budući da su Hrvati manjina u velikom dijelu BiH, onda je jasno da su izvukli deblji kraj. Za ilustraciju je dovoljno pogledati koliko je Hrvata na vodećim mjestima u Sarajevu i Banjoj Luci i „sve će nam se samo kazati“.
Ono pak što je svima isto jest, općenito, nizak standard i zaglavljenost u procjepu između komunizma i kapitalizma s permanentnim „porođajnim bolovima“ ovdašnje demokracije. Nepravedna i nerazmjerna raspodjela dobara, kao osnovne odlike spomenutih „izama“, rađaju mito i korupciju, a nedonošče balkanske demokracije – etnokracija, omogućava zadržavanje postojećeg stanja. Sve to vrlo dobro se vidi na visini i proporcionalnosti bruto i neto plaće pravnih osoba u BiH. Prema podacima koje nudi Agencija za statistiku BiH, primjerice, za veljaču 2012. prosječna mjesečna isplaćena neto plaća bila je 818 KM, a mjesečna bruto plaća iznosila je 1.278 KM. Dakle, poslodavac, osim što uposleniku daje redovitu plaću, mora uplatiti još više od pola toga iznosa. Računica je jasna: što manje prijavljenih radnika, to manje izdataka i samim time bolja dobit. Ili drugačije kazano: što manja plaća, to manja izdvajanja za doprinose. Kad sve sagledaju, onda ljudi kažu onu: „Bolje džabe ležat', nego džabe radit.'“ Što zbog ovoga, a što zbog nekih drugih razloga, u BiH je u veljači ove godine bilo registrirano 543.647 nezaposlenih.
Bez obzira na navedene činjenice, stavljanje točke na rečeno bila bi samo „voda na mlin“ neradnicima, besposličarima i onima koji su, izgubivši vlastiti ponos, naviknuli živjeti od tuđe pomoći. Ljudski plemeniti rad je – teološki gledano – nastavak Božjeg stvarateljskog djela. Dakle, on svoje pokriće nema u visini plaće nego u razvijanju čovjekova dostojanstva i osobne vrijednosti. Zbog toga je bolje biti društveno koristan i dnevno zaraditi 1 KM nego trateći vrijeme kukati i potrošiti dobivenu 1 KM.
Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik
Preporuči
Tiskaj
Word
Pohrani
