Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

16. listopad 2018.

Izdvajamo

Foto: GK / Bernard Čović

Foto: GK / Bernard Čović

Zagreb, 26. travanj 2012.

U potrazi za svecima među žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća u Bosni i Hercegovini

Na međunarodnom znanstvenom skupu „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine“ koji je, u organizaciji Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatski martirologij, održan u Zagrebu 25. i 26. travnja 2012., vojni biskup mons. Tomo Vukšić održao je predavanje o stradanjima crkvenih osoba iz BiH u kojemu je, između ostalog, iznio i sljedeće podatke, zapažanja i prijedloge pod vidom traženja mogućih svetaca među njima.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kazao je biskup Vukšić, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952. godine, smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u Bosni i Hercegovini, te jedan njemački vojni kapelan. U tu brojku uračunati su, prije svega, koji su poginuli za vrijeme rata i neposredno nakon njega. Uključeni su također oni koji su na tome istom području umrli od tifusa te oni koji su poginuli i umrli u zatvorima i koncentracionim logorima ili umrli od posljedica mučenja u tim kazamatima. Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945. godine, onda je Banjalučka biskupija izgubila čak 41,93% svojih svećenika, Mostarsko-Trebinjska 40%, hercegovački franjevci 36,77%, bosanski franjevci 24,47%, Sarajevska nadbiskupija 21,95% i trapisti 5%. Što se pak tiče uzroka ove tragedije katoličkoga klera, nakon sačinjena popisa proizlazi da su partizani za vrijeme rata i komunisti poslije njega prouzročili čak 81% spomenutih svećeničkih smrti, tj. 130 od 161. Četnici su ih ubili 10 (6%), od tifusa ih je umrlo 16 (10%) dok je ostalih 5 (3%) stradalo tako da je jednoga na smrt osudila vlast Nezavisne Države Hrvatske, jedan je poginuo u savezničkom bombardiraju vlaka a trojica su jednostavno nestali. Ginuli su i umirali u razdoblju od 1941. do 1952. godine a samo tijekom 1945. godine ubijena su 104 svećenika dok ih je kroz svih ostalih jedanaest godina stradalo 57. Mjesta njihovih smrti razasuta su od otočića Dakse kod Dubrovnika pa preko cijele BiH i sjevernih krajeva Hrvatske sve do Graza u Austriji. Međutim, nikada nitko nije odgovarao ni na koji način ni za jedan od ovih zločina.
Ubijeno je i 9 časnih sestara.
 
Kroz isto vrijeme, stradalo je također dosta običnih vjernika – vojnika i civila, braće laika, bogoslova i sjemeništaraca, no tu tematiku je biskup Vukšić prepustio izlagačima o pojedinim biskupijama i crkvenim zajednicama.
 
Postoje pouzdani podaci i svjedočanstva, naglasio je biskup Vukšić, da je mnogo stradalih crkvenih osoba život završilo kao pravi kršćanski mučenici ali je do sada postupak kanonizacije pokrenut i doveden do beatifikacije samo za pet časnih sestara, no ozbiljna istraživanja su započela i, posebice u biskupijama Banja Luka i Mostar-Trebinje te u provinciji „Bosni Srebrnoj“, već dobrim dijelom obavljena.
 
 
Pregled stradanja svećenika u BiH po biskupijama i redovničkim zajednicama
 
Biskup Tomo Vukšić je iznio također zanimljivih podataka iz ratnoga i poratnoga stradanja Katoličke crkve u BiH.
 
Prvo, zbrajajući sve navedene žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara.
 
Drugo, Ivan Skender, sjemeništarac Banjalučke biskupije, ubijen 9. kolovoza 1941. u Krnjeuši kod Bosanskoga Petrovca, koji je imao 12 godina u času ubojstva, bio je najmlađa žrtva među svim stradalim crkvenim osobama u Crkvi među Hrvatima uopće, a don Vide Putica, svećenik Trebinjske biskupije, ubijen 6. rujna 1942. u Prenju kod Stoca, koji je tada bio u 84. godini života, najstarija je žrtva iste Crkve.
Treće, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju. Skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjalučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerali su iz BiH i zabranili mu svako djelovanje na tome području dok se sarajevski nadbiskup Ivan Šarić još od 1945. godine nalazio u inozemstvu.
 
Četvrto, kao posebnu bezočnost svakako treba ponoviti kako je ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjalučke biskupije i župnika u Drvaru, te grupe posvema nedužnih hodočasnika s njim, koje je izvršeno 27. srpnja 1941., postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma te je taj datum državni praznik.
 
Usprkos tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo je pet časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941. godine, proglašeno blaženim. Stoga je opravdano još jednom postaviti pitanje svrhe crkvenoga govora o žrtvama Drugoga svjetskoga rata. Tu se misli prije svega na govor crkvenih ljudi o tome pitanju jer vrijeme je da se promijeni crkveni način i osnovna svrha govora o njihovoj tragediji i odnos prema njima. Naime, neki od njih su sigurno završili život na način koji je bio vrlo sličan umiranju mučenika prve Crkve, naglasio je biskup Vukšić i dodao:
 
„Glavna svrha crkvenoga proučavanja pitanja žrtava trebala bi se sastojati u traženju mogućih kandidata za oltar. U tu svrhu, a samo na razini primjera i na osnovu informacija koje su mi u ovom času bile dostupne, usudio bih se nadležnima i cijeloj crkvenoj javnosti predložiti da se ozbiljno razmisli o mogućem pokretanju postupaka beatifikacije barem u sljedećim slučajevima: fra Stjepan Barišić, župnik u Podhumu, član „Bosne Srebrne“, koji je prije pogubljenja tražio da mu bude dopušteno izmoliti brevijar, što je i učinjeno, te je nakon toga ubijen; don Ante Zrno, župnik u Viru, svećenik Mostarske biskupije, koji je prema svjedočenju očevidaca, u dubrovačkom zatvoru prije pogubljenja bio smiren i samo se Bogu molio; fra Valentin Zovko i fra Andrija Topić, župnik i kapelan na Kočerinu, članovi Hercegovačke provincije, koji su se prije pogubljenja, prema iskazu svjedoka, jedan pred drugim ispovjedili; don Jakov Barišić, župnik u Gradačcu, svećenik Sarajevske nadbiskupije, od kojega je traženo da se odrekne vlastite vjere i pripadnosti svom narodu što je on odbio te je bio ubijen na vrlo okrutan način, kao i don Ivica Čondrić, kateheta i kapelan u Sarajevu, također svećenik Sarajevske nadbiskupije, kojemu je bilo ponuđeno da napusti svećeničku službu a zauzvrat bi bio oslobođen, što je on odbio te bio osuđen na smrt i strijeljan; don Maksimilijan Nestor, župnik u Drvaru, i don Anto Dujlović, župnik u Gumjeri, svećenici Banjalučke biskupije, koji su se svjesno izložili smrtnoj opasnosti radi duhovnoga dobra vjernika i bili ubijeni, kao i don Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši, svećenik iste biskupije, koji je, bez obzira na opasnost, ostao s vjernicima, bio uhvaćen, izmasakriran i živ ubačen u zapaljenu crkvu.“ (kta)
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    15. listopad 2018.

    La missione dei consacrati

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: