Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Tijekom Velikoga tjedna papa Benedikt XVI. uveo nas je u uskrsno razdoblje s propovijedima kojima je podsjetio da je Kristovo uskrsnuće definitivno promijenilo stanje čovjeka i svijeta. Donosimo propovijed izrečenu na Misi posvete ulja.

 Draga braćo i sestre!

Na ovoj svetoj misi naše se misli vraćaju na trenutak kada nas je biskup, polaganjem ruku i molitvom, uveo u svećeništvo Isusa Krista kako bi bili „posvećeni u istini“ (Iv 17,19), kako Isus u svojoj svećeničkoj molitvi za nas moli Oca. On sam je Istina. Posvetio nas je, povjerio zauvijek Bogu, kako bi pošavši od Boga i slijedivši Njega mogli služiti ljudima. Jesmo li posvećeni i u stvarnosti našega života? Jesmo li ljudi koji djeluju na Božjoj strani i u zajedništvu sa Isusom Kristom? Sa tim pitanjem Gospodin stoji pred nama i mi stojimo pred njime. „Hoćete li se još intimnije povezati s Gospodinom Isusom Kristom i suobličiti se Njemu, odreći se samih sebe i obnoviti obećanja, što ste ih na dan ređenja s radošću preuzeli?“ Tako ću nakon ove homilije pojedinačno pitati svakoga od vas kao i sebe. Kroz to se očituju dvije stvarnosti: zahtijeva se unutrašnja povezanost, dapače, suobličenost Kristu i u tome nužno nadvladavanje sebe samih, odricanje od onoga što je samo naše, od onog toliko razvikanog samoostvarivanja. Traži se od nas da ne živimo svoj život za sebe, već da ga stavimo na raspolaganje nekom drugom – Kristu. Da se ne pitamo: što ću izvući za sebe? već što ja mogu dati za Njega i tako za druge? Još konkretnije: kako se mora ostvariti ovo suobličenje Kristu koji ne vlada, već služi; ne uzima, već daje – kako se mora ostvariti u, danas često, dramatičnoj situaciji Crkve? Nedavno je skupina svećenika iz jedne europske države objavila poziv na neposluh, donijevši istovremeno i konkretne primjere kako se može izraziti taj neposluh koji bi čak trebao ignorirati konačne odluke Učiteljstva – kao na primjer pitanje ređenja žena, glede koga je blaženi papa Ivan Pavao II. izjavio na neopoziv način da Crkva glede toga nije dobila nikakvu ovlast od Gospodina. Je li neposluh put za obnovu Crkve? Želimo vjerovati autorima tog poziva kada kažu da su potaknuti zauzetošću za Crkvu; da su uvjereni da se treba suočiti sa sporošću ustanova drastičnim sredstvima kako bi se otvorili novi putovi – da Crkva bude na razini zahtjeva današnjeg vremena. Je li neposluh uistinu put? Može li se u njemu osjetiti nešto od suobličenja Kristu, što je pretpostavka svake istinske obnove, ili je to samo očajni pokušaj da se učini nešto, da se preinačuje Crkvu po našim željama i našim zamislima?

Međutim, ne pojednostavljujmo previše problem. Nije li Krist ispravio ljudske predodžbe koje su prijetile gušenjem riječi i volje Božje. Da, učinio je to kako bi ponovno razbudio poslušnost istinskoj Božjoj volji, Njegovoj uvijek autentičnoj riječi. Njemu je bilo stalo do prave poslušnosti nasuprot ljudskoj samovolji. I ne zaboravimo: On je bio Sin Božji, sa posebnom vlašću i odgovornošću da objavi istinsku Božju volju, kako bi tako otvorio put Božjoj riječi prema svijetu pogana. Konačno: On je ostvario svoje poslanje preko poslušnosti i poniznosti sve do križa i tako ga učinio vjerodostojnim. Ne moja, nego tvoja volja: ove riječi objavljuju Sina, njegovu poniznost i njegovo božanstvo a nama pokazuju put.

Upitajmo se još jednom: da li u stvari takvim razmišljanjima branimo nepokretnost, ukrućenje tradicije? Ne. Tko gleda na povijest postkoncilskog razdoblja može prepoznati dinamiku prave obnove, koja je često poprimila neočekivane oblike u pokretima punim života i koji čine skoro opipljivom neiscrpljivu živost svete Crkve, prisutnost i djelotvorno djelovanje Duha Svetoga. Ako pogledamo osobe od kojih su proizašle i proizlaze svježe rijeke života, vidimo da za novu plodnost treba biti ispunjen radošću vjere, radikalnošću posluha, dinamikom nade i snagom ljubavi.

Dragi prijatelji, ostaje jasno da je suobličenje Kristu preduvjet i temelj svake obnove. Možda nam ponekad Kristov lik izgleda preuzvišen i prevelik da bi mogli uzeti Njegova mjerila. Gospodin to zna i stoga se pobrinuo da nam približi „modele“ koji će nam po svojem značenju i veličini biti pristupačniji i bliži. Upravo iz toga razloga, Pavao je bez bojazni rekao svojim zajednicama: slijedite me, ja pripadam Kristu. On je bio za svoje vjernike „model“ načina Kristova života, koga su oni mogli vidjeti i koga su mogli prihvatiti. Počevši od Pavla, tijekom cijele povijesti neprestano je bilo takvih „modela“ Kristova puta u živim povijesnim likovima. Mi svećenici možemo pomisliti na veliko mnoštvo svetih svećenika, koji nam prethode da bi nam ukazali put: počevši od Polikarpa iz Smirne i Ignacija Antiohijskog preko velikih pastira Ambrozija, Augustina i Grgura Velikog, do Ignacija Lojolskog, Karla Boromejskog, Ivana Maria Vianneya, pa do mučenika dvadesetog stoljeća, do pape Ivana Pavla II. koji nam je u djelovanju i patnji bio primjer suobličenja Kristu, kao „dar i otajstvo“. Sveci nam pokazuju kako se događa obnova i kako se možemo staviti Njemu u službu. Omogućuju nam shvatiti da Bog ne gleda velike brojeve i vanjske uspjehe, nego svoje pobjede prikazuje u poniznom znaku gorušičina zrna.

Dragi prijatelji, htio bih se nakratko osvrnuti na dvije ključne riječi obnove svećeničkih obećanja, koje bi nas trebale uvesti u razmišljanje o ovom trenutku Crkve i našeg osobnog života. Prije svega podsjetimo se na činjenicu da smo – kako kaže Pavao – „upravitelji otajstva Božjih“ (1 Kor 4.1) i da smo dužni vršiti službu naučavanja, munus docendi, koja je dio upravljanja otajstvima Božjim, u kojima nam pokazuje svoj lik i srce, da bi nam sebe darovao. Na susretu s kardinalima za vrijeme nedavnog konzistorija, mnogi su pastiri, na temelju svoga iskustva, govorili o vjerskoj nepismenosti koja se širi u našem tako učenom društvu. Temeljne sastavnice vjere, koje su u prošlosti i djeca znala, danas se sve manje poznaju. Ali kako bi se mogla živjeti i ljubiti naša vjera, kako bi se Boga moglo ljubiti i ispravno ga slušati, moramo znati što nam je On rekao; njegova riječ mora ovladati našim razumom i našim srcem. Godina vjere, sjećanje na otvaranje II. Vatikanskog koncila pred 50 godina, mora biti prigoda za novi radosni i gorljivi navještaj vjere. Nalazimo ga, u temeljnom obliku i prvenstveno u Svetom Pismu, koga nikad dovoljno ne možemo čitati i o njemu razmišljati. U tome svi imamo iskustvo da nam treba pomoć kako bi ga ispravno prenijeli u sadašnjost, kako bi uistinu dotaknulo naše srce. Pomoć ćemo najprije pronaći u riječima crkvenog učiteljstva: dokumenti II. Vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke Crkve su bitni instrumenti koji nam naznačuju što Crkva vjeruje polazeći od Riječi Božje. Naravno dio toga je i cjelokupno bogatstvo dokumenata pape Ivana Pavla II. koje nam je darovao i koji tek trebaju biti dubinski iskorišteno.

Svaki se naš navještaj mora mjeriti na riječima Isusa Krista: “Moj nauk nije moj“ (Iv 7,16). Ne naviještamo teorije i privatna mišljenja, već vjeru Crkve čiji smo službenici. Naravno to ne treba značiti da ja ne podržavam taj nauk svojim bićem i da nisam čvrsto ukorijenjen u njemu. U tom kontekstu dolaze mi na pamet riječi svetog Augustina: Što to toliko meni pripada kao ja sam sebi? I što je tako malo moje koliko ja sam? Ne pripadam samom sebi i postajem svoj upravo po činjenici da nadilazim sebe i nadvladavši sebe uspijevam se uklopiti u Krista i njegovo tijelo koje je Crkva. Ako ne naviještamo sami sebe i ako smo iznutra postali jedno s Njime, koji nas je pozvao kao njegove navjestitelje tako da budemo oblikovani vjerom i živimo je, tada će naše naviještanje biti vjerodostojno. Ne promičem sebe, već sebe dajem. Arški župnik nije bio učen, intelektualac, to znamo. Ali njegov navještaj je uvijek dirnuo srca ljudi, jer je on sam bio dirnut u srce.

Posljednja ključna riječ koju bih htio spomenuti zove se gorljivost za duše (animarum zelus). Izraz izvan mode koji se danas gotovo ne upotrebljava. U nekim sredinama riječ duša je zabranjena, jer, kaže se, izražava dualizam između duše i tijela, nepravedno dijeleći čovjeka. Zasigurno čovjek je cjelina, određena tijelom i dušom za vječnost. Ali to ne može značiti da nemamo više dušu, osnovno načelo koje jamči jedinstvo čovjeka u njegovom životu i poslije njegove zemaljske smrti. Kao svećenici brinemo se za cjelokupnog čovjeka, i za njegove fizičke potrebe – o gladnima, bolesnima, beskućnicima. Međutim, mi se ne brinemo samo za tijelo, već i za potrebe čovjekove duše: za osobe koje trpe zbog kršenja prava ili za uništenu ljubav; za osobe koje se nalaze u mraku i traže istinu; za one koji trpe zbog odsutnosti istine i ljubavi. Mi se brinemo za spas tijela i duša ljudi. Kao svećenici Isusa Krista gorljivo to činimo. Ljudi nikada ne bi smjeli steći dojam da savjesno obdržavamo svoj dnevni raspored, a da onda, prije i poslije radnoga vremena, pripadamo samima sebi. Svećenik nikada ne pripada samom sebi. Ljudi moraju osjetiti našu revnost koja je vjerodostojno svjedočanstvo za evanđelje Isusa Krista. Molimo Gospodina da nas ispuni radošću Njegove poruke, kako bi radosnom gorljivosti služili Njegovoj istini i ljubavi. Amen. (kta/m.u.)