Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Malo je onih koji će o misi moći kazati nešto više od riječi liturgijskog teksta koje su naučili napamet. Njima je dovoljno što posjeduju vjeru i osjećaj da je to nešto nadasve sveto

Bezbroj puta je na različitim stranama ponovljeno da je katoličko načelo „i-i“, a ne „ili-ili“. No, bez obzira na to, praksa pokazuje da se najčešće koristi upravo ovo „ili“. Čim se jedna stvarnost naglasi, odmah se druga zanemaruje. Tako, primjerice, u prenošenju poklada vjere mlađim naraštajima, jednima je važno da djeca nauče sve što se od njih traži, a drugi, opet, ističu da je važnije potaknuti emocionalnu pripadnost Crkvi. I jedni i drugi bi mogli naći utemeljenja u povijesti i crkvenoj tradiciji. Međutim, izazovi suvremenoga svijeta nalažu da se trebaju uvažavati obje stvarnosti. Godina vjere, koja je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji već „na snazi“, a u općoj Crkvi će biti „uskoro“, za cilj, između ostaloga, ima osnažiti i povezati ova dva sastavna dijela: intelektualno znanje i emocionalno prihvaćanje. Sve to dobro se može sagledati kroz promišljanje o središtu kršćanske praske – euharistiji.

Naziva za ovaj sveti sakrament ima relativno puno. Jedan od prvotnih koji se koristio za opis euharistijskog slavlja bio je: „Gospodnja večera“. S njim su usko povezani: „lomljenje kruha“ i „sastanak“. Vremenom se uvećavalo bogatstvo terminologije te su nam danas poznati nazivi: „euharistija“ (zahvaljivanje), „eulogija“ (blagoslov), „sveta gozba“, „euharistijska žrtva“, „pričest“ i slično. No, možda najčešće korišten termin jest „sveta misa“. To je vjerojatno i prva asocijacija pri spomenu riječi Crkva i mnogima razlikovni pojam za označavanje „onih koji vjeruju“ i „onih koji ne vjeruju“.

Kroz poslovično burnu povijest na ovdašnjim prostorima i nisku razinu pismenosti vrlo teško je bilo poučiti vjerujući puk u sadržaj misnoga otajstva. Stoga je malo onih koji će o misi moći kazati nešto više od riječi liturgijskog teksta koje su naučili napamet. Njima je dovoljno što posjeduju vjeru i osjećaj da je misa nešto nadasve sveto, a što ona podrazumijeva u svakodnevnom življenju – to je manje bitno. Dakako, sve izvanjske forme povezane uz to, većina će obdržavati, ali problem nastaje u razumskom objašnjavanju nutarnjeg sadržaja i njegovoj primjeni u načinu života. 

Prvi kršćani su to itekako razumjeli jer im je bio blizak pojam blagovanja. Da bi nekoga primili za svoj ili sjeli za tuđi stol, morali su uspostaviti vezu bratskoga zajedništva. Morali su imati minimum povjerenja jedni u druge: da ih sustolnik neće tijekom blagovanja usmrtiti, a također da ih neće izdati neprijateljski raspoloženoj vlasti. Zato su se međusobno zvali braćom i sestrama. Ljepota blagovanja potom se ogledala u njihovim međuljudskim odnosima. To je u doslovnom smislu upućivalo na izgradnju kraljevstva Božjega na zemlji, jer gdje god u stvarnosti dominiraju transcendentali – dobro, istinito, pravedno, lijepo – tu Bog i Njegovi zakoni vladaju. Odatle je jasno da euharistija izgrađuje Crkvu i Crkva živi (svoje poslanje naviještanja Radosne vijesti) od euharistije.

Mi i danas slavimo euharistiju, odnosno svetu misu. No, vrlo često ne samo da nas ona izgrađuje nego upravo suprotno – dijelimo se na osnovu toga tko ju predvodi. Plodovi koje donosimo u život su vrlo škrti. Rekli bismo: „Nikako na zelenu granu.“ Razlog tomu je očito nepoznavanje biti mise i emocionalno neozbiljno pristupanje njoj. Događa se da i svećenici-misnici zajedno budu na svetoj misi, a međusobno se ne podnose. Vjernici dolaze na pričest, a „puni su grabeža i pakosti“. Ispovijed, koja bi nas trebala pripraviti na najsvetiju žrtvu, također biva „pro forme“. Katolici najčešće ispovijedaju grijeh psovke, a to je skoro u načelu „apstraktni grijeh“ – u smislu da psovka nije upućena nekomu izravno nego je, kako naš narod veli, izgovarana „onako“. One „stvarne“ grijehe koji su narušili naše međuljudske odnose često previdimo. Međutim, bez adekvatnog kajanja i popravljanja polomljenih bratskih mostova svaka misa ostaje plodonosna samo u okvirima bogomolje, ali ne i u našim životima. Znati, vjerovati i euharistijsko otajstvo živjeti, put je do vječnoga Uskrsa.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik