Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Događaj Uskrsnuća i njegov sastavni sadržaj: muka i smrt Isusa Krista već 2.000 godina izazivaju znatiželju u svekolikoj javnosti. Na tu temu napravljeno je mnogo literarnih, glazbenih, likovnih, filmskih i inih ostvarenja. Osobito u posljednje vrijeme u javnoj sferi prisutno je puno filmova dokumentarnog žanra. Kreatori toga, manje ili više, umjetničkog izričaja nastoje kroz kontakte s različitim znanstvenim disciplinama objasniti kontekst, a potom i sam događaj kojega kršćani nazivaju Pashalni misterij. I bez obzira što među ovim „dokumentarcima“ ima zanimljivoga materijala koji znanstvenim putem dolazi do povijesne pozadine događaja od presudne važnosti za kršćanstvo, ipak bit stvari ostaje nedokučena. Za jedne je to područje fikcije, za druge je riječ o svetoj tajni, a za istinske tražitelje sfera nadrazumskoga. Suvremeni dijalog vjernika i znanstvenika dolazi upravo do ovoga zaključka koji proizvodi to da razum pomaže vjeri naći utemeljenja u ovozemaljskog stvarnosti, a vjera nudi razumu odgovor o smislu ovozemaljskoga koji nadilazi „okove“ pojavnosti. Sve ovo, na određeni način, sadržaj je (ovogodišnje) korizme koji nam daje „prijedlog“ na koji način vjernički ispuniti vrijeme četrdesetodnevne priprave.  

Filmove, pa čak i literaturu o posljednjim danima Isusa Nazarećanina, Bogočovjeka koji je živio na prostorima Svete zemlje u doba kada su njima vladali Rimljani, gledaju i čitaju ne samo kršćani nego i inovjerci i ateisti. Za većinu njih, kao i za suvremene agnostike, sve što govori o događajima do Isusove smrti jest „probavljivo“. Na to mogu pristati, u ovoj ili onoj mjeri, jer to znanost donekle može dokučiti i pojasniti. Međutim, smisao te žrtve i ono što je uslijedilo nakon polaganja u grob, za one koji nisu „kristjani“ ostaje u biti fikcija ili drugačije rečeno - izmišljotina. Kao takva ona ih ni na što ne obvezuje niti potiče, ali iz općeljudske kulture takvi najčešće neće uopće ni govoriti na tu temu.

Oni pak koji žive isključivo „držeći se pradaje starih“, njima je sâm spomen Uskrsnuća dovoljan da isti smjeste pod rubriku „sveto“ te o njemu, također, ne govore niti njegov sadržaj reflektiraju u svoju svakodnevicu. Ono što svesrdno prihvaćaju od Uskrsnuća jest izvanjski liturgijski sadržaj ili, češće, folklor koji ima različitu narodnu primjenu. U takvom kontekstu vjera, kao stil života, može biti ostvarivana u dotičnom naraštaju, ali vrlo teško prenošena. Uslijed mnoštva ponuda prisutnih i vrlo dostupnih u suvremenom svijetu, vjera interpretirana bez svoje sadržajne nutarnje težine nema privlačne „sile teže“ koja čovjeka veže uz njezine zakonitosti. Kao nadomjestak tomu služe načela fundamentalizma i fanatizma pri kojima se razumu uskraćuje primat u čovjekovu djelovanju.

Vjernički pogled na život bitno uključuje razum. Zbog toga on ne odbacuje nego počinje sa sumnjom te preko kritičkog razmišljanja dolazi do traženja. U procesu traženja susreće se s bitnom odlikom vjere, a to je poučljivost. Ona u imanentnoj stvarnosti podrazumijeva osluškivanje iskustva i zaključaka drugih, a kada je riječ o egzistencijalnim pitanjima čovjeka, onda zahtijeva „logiku srca“. To je ona „sitna“ razlika između vjere i nevjere. Ona pretpostavlja razum, koristi se njime, ali ga nadilazi. Njoj je važna „predaja starih“, ali se na njoj ne zaustavlja. Ona osluškuje „iskustvo“ Onoga koji govori jezikom razumljivom srcu, a svaki ga čovjek može čuti. Za to je potrebno samo malo truda jer Onaj koji otkriva smisao ljudskog postojanja svakodnevno kuca želeći zapodjenuti razgovor s čovjekom. Istinski tražitelj, bez obzira kojem staležu pripadao, želi što više znati o onomu što vjeruje kako bi što „spremniji“ mogao „dijalogizirati“ s Onim u kojeg vjeruje. Tim slijedom, uskrsnuće nije tlapnja nego otkrivanje čovjekova dostojanstva slijedeći Isusa koji je, pobijedivši smrt, postao Krist – Gospodin. Stoga bi u ovogodišnjoj korizmi – u duhu Godine vjere – dobro bilo da svi „kristjani“ nastoje što više koristiti svoj razum upoznajući sadržaj onoga što vjeruju kako bi i drugima mogli dati razlog nade u uskrsnuće. 

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik