Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Pod težinom snijega koji je ove godine odlučio pokazati moć prirode pale su mnoge krovne konstrukcije. Među najpoznatijim građevinama koje su se urušile jesu Ledena dvorana olimpijskog centra Skenderija i tribine stadiona Grbavica u Sarajevu gdje svoje utakmice igra NK Željezničar. Iako je materijalna šteta velika, nasreću, nitko nije stradao. Fotografije koje prikazuju ove ruševine uistinu su zastrašujuće. Osobito one koje pokazuju unutrašnjost objekata. Kada čovjek vidi takvo nešto teško si može predočiti da je na tom mjestu nekoć bilo nešto lijepo, dobro, korisno. Pogled iznutra ne dopušta vidjeti išta pozitivno ni u vanjskom svijetu. Jednostavno, sve izgleda deprimirajuće loše. Upravo tako razabire i čovjek koji iz ruševina svoga bitka promatra stvarnost oko sebe. Takav u svom kognitivno-spoznajnom aparatu „prevodi“ sve poruke, ma otkuda stigle, te ih interpretira na svoj način. Sličnu sudbinu je kod određenih ljudi doživjela i pismo-poruku koju je kardinal Tarcisio Bertone, prenoseći misli, sugestije i pozdrave Benedikta XVI. uputio za 14. zajedničko zasjedanje Biskupskih konferencija Hrvatske i BiH u posljednjim danima mjeseca siječnja.

Mediji su se bili na tu temu „zapalili“ sve dok ih nije ohladio ovogodišnji snijeg. Protagonisti kojekakvih priča manje-više su poznati. Njihova imena i misli manje su bitni, premda u određenoj mjeru unesu nemir među čitateljstvo i javnost – poglavito ako dolaze iz krugova onih koji se nazivaju katolicima. Ono što je važno jest nedvosmisleno očitovanje očinske brige pape Benedikta XVI. za situaciju u kojoj se nalazi hrvatski i katolički narod na ovdašnjim prostorima, ali i smjernice koje je uputio biskupima.

Već duže vremena zamijećeno je da Bosna i Hercegovina nije više „zanimljiva“ zapadnoj javnosti. Krvavi reality show devedesetih godina prošlog stoljeća na „brdovitom Balkanu“, kojemu su Zapadnjaci u velikoj mjeri bili redateljima, odavno je prestao. Kod mnogih je s njim prestalo i bilo kakvo zanimanje za situaciju u kojoj se nalaze ljudi. Zbog toga poruka koja nosi glas najvećeg moralnog autoriteta na svijetu itekako biva primijećena. Istodobno, to je jedan od razloga zašto je i različito interpretirana.

U prvom redu, to je poruka biskupima Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH. Pučki kazano: „nije poruka raji, nego duhovnim šefovima“ te ju se tako treba i promatrati. Zbog toga je naglasak na onomu što biskupi trebaju potaknuti u narodu koji u BiH prolazi svoje – neki bi rekli – najsudbonosnije dane. Stoga se i ističe jedinstvo hrvatskih biskupa proizišlo „i iz zajedničke vizije uloge, odgovornosti i djelovanja Crkve“. To je ujedno i odgovor svima koji su se pitali može li postojanje dviju biskupskih konferencija u jednom, hrvatskom narodu proizvesti podjele i udaljavanja. Konstatirajući da je stanje u kojem se nalaze katolici u BiH dosta teško i sve to potkrjepljujući brojkama, ipak se iz Papinih misli koje je prenio državni tajnik Sv. Stolice kardinal Bertone, iščitava optimizam. Prema istomu, Crkva se mora „boriti protiv malodušnosti i rezignacije i mora ohrabriti osobno uključivanje u pitanje preživljavanja“.

Ono što se moglo nakon ovog pisma-poruke čuti u dijelu bh. javnosti jest i to da ovaj sadašnji Papa „nije na tragu bl. Ivana Pavla II.“jer, govoreći o BiH, ne podrazumijeva „cjelovitost BiH i sve njezine specifičnosti“. No, upravo suprotno! Benedikt XVI. veli da je potrebno „potruditi se i poboljšati uvjete života svih stanovnika, osobito mladih koji trebaju radna mjesta da bi mogli ostati u BiH. Da bi se ostvarili ovi važni ciljevi, Crkva neće propustiti surađivati s civilnim vlastima i sa svim osobama dobre volje.“ Rezimirajući možemo ustvrditi da bi se na osnovu ove poruke biskupima mogla i trebala graditi strategija unutar hrvatskog korpusa kako bi ovaj narod opstao u BiH i mogao „nudi svoj dragocjen doprinos za društveni život zemlje“. Svi oni koji naopakom logikom žele nešto drugačije zaključiti i poručiti, očito trebaju popraviti ruševine vlastite nutrine kako bi mogli vidjeti realnost zajedničke „vanjštine“.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik