Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

19. listopad 2018.

Intervju

Mons. Fabijan Veraja

Mons. Fabijan Veraja

Sarajevo, 24. kolovoz 2011.

Mons. Fabijan Veraja, dugogodišnji djelatnik u Kongregaciji za kauze svetih

Sveci se ne rađaju, nego postaju

Povodom skore beatifikacije Drinskih mučenica, te u očekivanju Hrvata katolika da budu kanonizirani: blaženi kard. Alojzije Stepinac, Marija Propetoga Isusa Petković i Ivan Merz, novinari Katoličkog tjednika zamolili su mons. Fabijana Veraju da im objasni kako Crkva utvrđuje svetost kandidata za čast oltara.

Mons. Veraja je jedini Hrvat koji je trideset i dvije godine proveo u službi Svete Stolice radeći na kauzama svetih, i to više od dvadeset godina u Povijesnom odjelu Kongregacije obreda, odnosno Kongregacije za kauze svetih, a onda kao dotajnik iste Kongregacije. Imao je i prvorazrednu ulogu u pripremi novoga zakonodavstva za kauze svetih kojeg je proglasio papa Ivan Pavao II. apostolskom konstitucijom Divinus perfectionis Magister od 25. siječnja 1983. Napisao je više stručnih studija o beatifikaciji i kanonizaciji te o postupku u kauzama svetih i studije za beatifikaciju nekolicine Slugu Božjih koji se danas štuju kao blaženici, među kojima je i Ivan Merz.
 
Kako stoji stvar s kauzama kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, bl. Ivana Merza i bl. Marije Propetoga Isusa Petković?
 
Kao za svakoga blaženika, tako je i za Alojzija Stepinca, Ivana Merza, Mariju Propetoga Isusa Petković, potrebno još samo jedno čudo da bi mogli biti uvršteni među svece Katoličke crkve.
Nije mi poznato proučava li već Kongregacija neko čudo koje se pripisuje zagovoru nekoga od spomenutih blaženika.
 
Koja je razlika između blaženika i sveca?
 
U prvom tisućljeću kršćanstva latinski nazivi sanctus (sveti) i beatus (blaženi) upotrebljavaju se u istom značenju, osobito u liturgijskim tekstovima. Uostalom, svaki je svetac blaženik jer uživa vječno blaženstvo u Bogu.
U srednjem vijeku se terminom beatus označava i osoba koja je umrla na glasu svetosti, ali taj naslov ne uključuje nikakvo javno crkveno štovanje. Od pontifikata Siksta IV. u drugoj polovici 15. stoljeća termin beatus - blaženik u crkveno-pravnom rječniku dobiva specifično značenje u današnjem smislu, tj. rabi se za slugu Božjega kojemu se u Crkvi može javno, na liturgijskoj razini, iskazivati štovanje, i to samo u određenim granicama. Tako je, na primjer, javno crkveno štovanje blaženoga Alojzija Stepinca dopušteno u hrvatskim biskupijama i u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu.
Takvo papino dopuštenje je u drugoj polovici 16. stoljeća nazvano beatifikatio - beatifikacija. Beatifikacija, dakle, nije ništa drugo nego dopuštenje ograničenoga kulta u čast dotičnoga blaženika dok ne dođe do njegove kanonizacije. Proglašujući nekoga svecem (lat. sanctus), vrhovno crkveno Učiteljstvo izriče definitivni sud o njegovoj svetosti i uvodi njegovo štovanje u cijelu Crkvu.
 
Koji su uvjeti da netko može biti štovan kao blaženik, odnosno kao svetac?
 
Potrebno je ustanoviti da je dotični sluga Božji doista živio sveto, tj. da je ostvario ideal kršćanske savršenosti u natprosječnom stupnju (in gradu heroico, kako kažu teolozi), ili je pak mučeničkom smrću posvjedočio svoju vjernost Kristu. Svetost, odnosno mučeništvo, utvrđuju se zakonski propisanim temeljitim istraživačkim postupkom o životu, radu, smrti i glasu svetosti sluge Božjega ili pak o mučeništvu kada je riječ o mučenicima. U tu se svrhu saslušavaju svjedoci očevidci te sw sakuplja povijesna dokumentacija o predmetu istraživanja.
 
Biste li nam nešto pobliže rekli o postupku kojim se utvrđuje svetost, odnosno mučeništvo nekoga sluge Božjega?
 
Za razliku od Zakonika kanonskoga prava iz 1917., novi Zakonik kanonskoga prava iz 1983. ne donosi propise o kauzama kanonizacije. To je utvrđeno posebnim zakonom iz 1983., tj. spomenutom apostolskom konstitucijom Divinus perfectionis Magister  te posebnim Normama Kongregacije. Prema tome zakonu cijeli postupak se za kanonizaciju odvija u tri etape, sljedećim redom:
1. Najprije se u biskupiji, u kojoj je umro sluga Božji, pokrene i vodi postupak kojemu je svrha prikupiti sva svjedočanstva i dokumentaciju o predmetu;
 2. Zatim se sav sakupljeni materijal dostavi Kongregaciji za kauze svetih, gdje se prikupljena svjedočanstva i dokumentacija temeljito ispita te se pripremi dokumentirana studija (tzv. Positio) o junačkim krepostima, odnosno o mučeništvu sluge Božjega;
3. Spomenutu studiju, odnosno Positio, prouče prvo savjetnici (konzultori) teolozi, čija se mišljenja (lat. vota) tiskaju u posebnome svesku i prilože studiji o životu ili mučeništvu.
Sve to onda ide kardinalima i biskupima, članovima Kongregacije, koji izriču svoj sud o krepostima, odnosno o mučeništvu kandidata. Taj sud ima potvrditi sam Sveti Otac. Ukoliko je ishod pozitivan, Sveti Otac određuje da se objavi Dekret o junačkim krepostima, odnosno o mučeništvu. Time je završen bitni dio kauze kanonizacije.
 
Što je još potrebno da bi sluga Božji bio proglašen blaženim, odnosno svetim?
 
Papa bi mogao odmah nakon Dekreta o junačkim krepostima dopustiti da dotični sluga Božji bude javno štovan u Crkvi. Međutim, to ne čini prije nego sud o svetosti sluge Božjega ne dobije nadnaravnu potvrdu, i to putem čuda. Bog naime, kako veli sv. Toma Akvinski, čini čudesa ili da potvrdi istinitost jednoga nauka ili da potvrdi svetost nekoga svoga sluge.
Prema sadašnjim kanonskim propisima, traži se jedno čudo za proglašenje blaženim i jedno za proglašenje svetim. Kada se radi o mučeniku, za beatifikaciju se ne traži čudo, ali se traži za kanonizaciju. U kauzama mučenika ima i iznimaka: tako su, na primjer, engleski mučenici Ivan Fisher i Toma Moe bili kanonizirani bez prethodno priznatih čudesa. Isto to vrijedi i za hrvatske mučenike Nikolu Tavelića i Marka Križevčanina.
 
Što je zapravo čudo i kako se ono dokazuje?
 
Teološki govoreći, čudo je neki događaj, koji se ne može objasniti prirodnim zakonima nego jedino izvanrednim Božjim zahvatom. U kauzama kanonizacije uzimaju se u obzir samo čudesa tjelesne naravi. Najčešće je riječ o znanstveno neobjašnjivim ozdravljenjima.
Dakako, da bi se moglo govoriti o čudesnome ozdravljenju treba prvo biti načisto da se ono ne može objasniti naravnim uzrocima. O tome se moraju izjasniti stručnjaci (liječnici) na temelju dokumentacije o dijagnozi bolesti, o prognozi, o primijenjenoj terapiji te o samome ozdravljenju. Dijagnoza bolesti mora biti sigurna. Samo pak ozdravljenje mora biti neprotumačivo, ili jer je riječ o neizlječivoj bolesti ili je način ozdravljenja prirodno neobjašnjiv, tj. trenutačan.
Postupak za utvrđivanja čuda je sličan prethodnome kojim se utvrđuje svetost života sluge Božjega ili mučeništvo.
1. Najprije se u biskupijskom postupku sakupljaju sva klinička dokumentacija i svjedočanstva onih koji na bilo koji način mogu dati korisne podatke o dotičnom slučaju.
2. Na Kongregaciji se onda pripremi dokumentirana studija (Positio) koju prouči posebna liječnička komisija. Ako ta komisija utvrdi da je riječ o ozdravljenju koje je neobjašnjivo prirodnim zakonima, studija s relacijom liječničke komisije ide teolozima koji trebaju ustanoviti uzročno-posljedičnu vezu između molitve upravljene Bogu po zagovoru sluge Božjega i samoga ozdravljenja. Mišljenja (lat. vota) teologa se tiskaju u posebnom svesku.
3. Nakon što su kardinali i biskupi, članovi Kongregacije, izrekli svoj pozitivan sud o čudu, Sveti Otac naređuje da se izda Dekret o čudu.
Tek tada dopušta da se dotični sluga Božji može nazivati »blaženim« i biti predmetom javnoga štovanja u Crkvi, u točno određenim granicama.
Da bi blaženik bio proglašen svecem potrebno je, kako rekosmo, utvrditi jedno novo čudo koje se dogodilo nakon njegove beatifikacije.
 
 Je li baš potreban tako dugi postupak, odnosno ne bi li se moglo odmah nakon čuda pristupiti kanonizaciji, bez prethodnoga proglašenja blaženim?
 
Dakako da bi procedura mogla biti pojednostavljena tako da se nakon utvrđenih čudesa odmah pristupi kanonizaciji, bez prethodne beatifikacije. Sadašnja praksa beatifikacije kao nužne etape prije kanonizacije potječe iz 17. stoljeća. Bilo je i prije, u 15. i još više u 16. stoljeću beatifikacija, no obično se radilo o slugama Božjim koji su umrli na glasu svetosti i za koje bi papa dopustio ograničeni kult, a da se uopće nije pomišljalo na njihovu kauzu kanonizacije; ili je kauza bila u tijeku, ali joj se nije nazirao skori svršetak. Ako je pak neka kauza bila dovršena, tj. ako su pravnim postupkom bili dokazani i svetost života i čudesa, pristupalo se izravno kanonizaciji, bez prethodne beatifikacije. U 17. stoljeću beatifikacija postaje obligatna etapa prije kanonizacije.
Papa bi mogao ponovno uvesti staru praksu, posve dokinuvši beatifikaciju. Tu sam tezu osobno izložio Svetome Ocu Ivanu Pavlu II. kada sam mu predao svoju knjigu o beatifikaciji. Budući da Papa nije bio sklon dokinuti beatifikaciju, predlagao sam da se barem svečanost beatifikacije svede u nekadašnje granice, kad papa nije osobno predsjedao toj svečanosti.
Prilikom beatifikacije, naime, treba razlikovati sam čin beatifikacije, kojim papa dopušta javno štovanje nekoga sluge Božjega, od svečanosti beatifikacije (solemnitas beatificationis). Sam čin beatifikacije sastoji se u dopuštenju ograničenoga kulta, što papa obično čini posebnim apostolskim pismom. Sve do polovice 17. stoljeća svečanost beatifikacije, za vrijeme koje bi se čitalo papinsko apostolsko pismo, slavila bi se naknadno u domovini blaženika i, eventualno, u nacionalnoj crkvi dotičnoga naroda u Rimu. Papa Aleksandar VII. je odredio da se beatifikacija svečano slavi najprije u bazilici sv. Petra. To je prvi put učinjeno 1662. za beatifikaciju sv. Franje Saleškoga. Sam papa nije nikada nazočio tom obredu. Tako je bivalo sve do 1971. kada je Pavao VI. osobno predsjedao obredu proglašenja blaženim Maksimilijana Kolbea. A potom je Ivan Pavao II. nastavio osobno predsjedati svim beatifikacijama, u Rimu i izvan Rima. Tako je svečanost beatifikacije poprimila razinu svečane kanonizacije.
Papa Benedikt XVI. je napustio tu noviju praksu. Učinio je iznimku samo za beatifikaciju kardinala Newmana, koja je bila u Engleskoj, te nedavno u prigodi beatifikacije Ivana Pavla II. Ova posljednja beatifikacija zaslužuje posebni osvrt.
 
U čemu bi bila posebnost beatifikacije pape Ivana Pavla II. ?
 
Kauza kanonizacije Ivana Pavla II. je vođena kao i svaka druga kauza kanonizacije. Jedina je iznimka bila u tome što je Papa Benedikt XVI. dispenzirao od zakonskog propisa prema kojemu formalna kauza ne smije početi prije nego je prošlo pet godina od smrti sluge Božjega. Sam postupak u kauzi kanonizacije u cijelosti je tekao prema postojećem zakonu.
Što se pak same beatifikacije tiče, bilo je predvidivo da će ova beatifikacija dobiti univerzalni karakter u Crkvi, kao što se i dogodilo. Naime, ni jedna kanonizacija u povijesti Crkve nije bila doživljena kao beatifikacija Ivana Pavla II. I kult, iako odobren samo za Rim i Poljsku, ustvari može biti uveden bilo gdje. Dovoljno je zatražiti pristanak Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. U vezi s tim možemo se opravdano upitati nije li to bio dovoljan razlog da se odmah pristupi kanonizaciji? Prema svoj prilici, nije se htjelo stvoriti presedan, kako se time ne bi otvorio put ukidanju beatifikacije.
 
Još jedan upit: kako protumačiti da je papa Ivan Pavao II. proglasio toliki broj blaženika i svetaca, više nego njegovi prethodnici?
 
Prije svega treba imati na umu da je pontifikat Ivana Pavla II. trajao skoro 27 godina, kao i to da je pao u vrijeme kada su već bile stvorene neke pretpostavke koje su omogućile brži postupak u kauzama kanonizacije.
Prvo, smanjen je broj čudesa koji se traži da netko bude proglašen blaženim, odnosno svetim. Prema Zakoniku kanonskoga prava iz 1917. za beatifikaciju su se tražila dva čuda i za kanonizaciju druga dva čuda. Od 1975. traži se samo jedno čudo za beatifikaciju te još jedno za kanonizaciju. I to je glavni razlog zašto je porastao broj beatifikacija i kanonizacija.
Drugo, papa Ivan Pavao II. je 1983. proglasio prije spomenuti novi zakon za kauze svetih kojim je pojednostavljen cijeli postupak u kauzama kanonizacije. Prijašnji postupak je bio veoma složen. Ovdje bih se poslužio jednom usporedbom: zamislite cestu dugu deset kilometara na kojoj se nalazi dvadeset semafora kraj kojih se mora zaustaviti i čekati. Ako se broj semafora smanji na jednu trećinu, brže će se doći do cilja, iako valja prijeći istu cestu. Hoću reći, pojednostavljena procedura u kauzama svetih omogućila je da same kauze, jednom započete, mogu biti brže dovršene, naravno ako za to postoje traženi uvjeti.
Međutim, dolazi do neizbježivog usporenja zbog jednoga drugog razloga. U jednoj se, naime, godini tiska više studija (Positio) nego ih teolozi i kardinali mogu proučiti. Tako se nagomilalo nekoliko stotina studija koje čekaju da budu proučene. Drugim riječima – da se vratim na gornju usporedbu s cestom – sada je gužva na zadnjem semaforu. Do toga je došlo uglavnom stoga što se je u studij kauza na Kongregaciji uključio veći broj vanjskih suradnika koji pripremaju tražene studije.
U svakom slučaju, broj kauza ukazuje da u Božjem narodu ima puno više svetaca nego što se obično misli. Pritom se ne smije zaboraviti da je mnogo više onih koji neće nikada biti kanonizirani, iako možda nisu manje sveti od kandidata za formalnu kanonizaciju. Svi, naime, koji se trude da žive prema evanđelju, zapravo su sveti. Ta svrha Crkve i jest da Kristovim naukom i sakramentima ljude vodi k svetosti, na koju su – kako ističe Drugi vatikanski sabor – svi kršćani pozvani. Uostalom, zar i Isus nije svim svojim učenicima upravio poziv: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski?
 
Kako to da mi Hrvati unatoč našoj četrnaestostoljetnoj povijesti imamo tako malo svetaca i blaženika?
 
Imamo tri kanonizirana sveca: Nikolu Tavelića, Marka Križevčanina i Leopolda Bogdana Mandića. Imamo i tri blaženika iz novijega doba koji su beatificirani nakon redovitoga kanonskog postupka: Alojzija Stepinca, Mariju Propetoga Isusa Petković i Ivana Merza.
A ako ih nemamo više, to se može tumačiti i činjenicom da smo mi mali narod i da naše povijesne okolnosti nisu pogodovale nekom većem zanimanju za ovaj vid crkvenoga života, ali i činjenicom da Hrvati ne baš lako prepoznaju i priznaju svetost u vlastitoj kući. U vezi s tim pada mi na pamet jedna anegdota iz doba kad se radilo o kauzi kanonizacije Nikole Tavelića. Neki župnik je u propovijedi svojim vjernicima ispričao što mu je priopćio voditelj jedne trgovine koji je u izlogu imao neki štof domaće proizvodnje, ali za koji nitko nije pokazivao interesa. Voditelj je na štof stavio natpis: engleski štof. Roba je uskoro bila rasprodana. Tako i mi – reče župnik – cijenimo svece drugih naroda, a ne znamo cijeniti sinove svoga naroda. Ipak, valja priznati da u posljednje vrijeme i kod nas ima više zanimanja za ovo područje crkvenoga života.
Postoji i nešto drugo, što predstavlja nemalu poteškoću: rad na kauzi kanonizacije traži mnogo truda, žrtava i vremena. Posao je zahtjevan i traže se ljudi koji su i spremni i voljni posvetiti se tom radu, a to se kod nas teško nalazi. Uostalom, nisu Hrvati bili oni koji su pokrenuli i vodili kauze kanonizacije Leopolda Mandića i Marka Križevčanina.
Ostaje i jedno pitanje na koje samo Bog može dati odgovor, a to je: Koliko je visok stupanj duhovnosti u našoj domaćoj Crkvi? U Markovu Evanđelju (Mk 6, 5-6) čitamo da Isus u svom zavičaju nije mogao učiniti ni jedno čudo, zbog njihove nevjere. Za beatifikaciju, odnosno kanonizaciju traže se i čudesa, kako smo prije rekli. A jedno je sigurno: gdje nema dovoljno vjere nema ni čudesa. Pa i samo zanimanje ili nezanimanje za proglašenje svetim nekoga člana crkvene zajednice znak je i, na neki način, barometar veće ili manje duhovnosti određene zajednice, dakako u prvom redu crkvenih predstavnika.
 
U čemu bi bila važnost, odnosno značenje neke beatifikacije ili kanonizacije za našu Crkvu?
 
U prvom bih redu naglasio da jedna kauza kanonizacije već sama po sebi ima veliko značenje zbog duhovnih plodova koje sa sobom donosi. Ona redovito u partikularnoj Crkvi pokreće mnoge energije i stvara cijeli jedan duhovni pokret čiji se doseg teško može utvrditi ljudskim mjerilima. A proglašeni blaženici, odnosno sveci su istinske »zvijezde«, koje ostaju trajni uzori ostvarenoga evanđelja i kao takvi poticaj svim vjernicima da ih nasljeduju. To je važnije nego sama svečanost beatifikacije, odnosno kanonizacije, koja je stvar jednoga dana. 
Dakako, sveci ne mogu biti primjer ako ih se ne poznaje. Stoga se nikada neće previše preporučiti čitanje životopisa svetaca. Sveci se ne rađaju, nego postaju, pa je nadasve zanimljivo i ohrabrujuće pratiti njihov uspon k savršenosti. I uvijek vrijedi ona: Exempla trahunt (Primjeri privlače).
Uostalom, i s čisto ljudskoga motrišta, život jednoga sveca je poput najzanimljivijeg romana, s razlikom da je u svečevu životopisu riječ o stvarnom životu, a ne o plodu mašte nekoga pisca.
Imajući u vidu nemjerljive zasluge svetaca u povijesti Crkve i čovječanstva, i nesvjesno osjećamo koliko su potrebni sveci i današnjem društvu, pa i našem narodu. Veliki talijanski mislilac Antonio Rosmini, sada blaženik, polovicom 19. stoljeća je vapio: Gospodine, podaj nam svetaca! Neka to bude i molitva svakoga vjernika koji istinski ljubi svoj narod!
 

Katolički tjednik

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    18. listopad 2018.

    Papa Francesco Messa a santa Marta

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: