Prof. dr. sc. Mladen Bevanda, sveučilišni profesor i pedagog

Povodom obilježavanja Svjetskog dana borbe protiv dječjeg rada novinari Katoličkog tjednika razgovarali su s prof. dr. sc. Mladenom Bevandom kojega su zamolili da  ponudi svoje viđenje ove problematike i s tim vezane teme obrazovanja. Poseban naglasak stavljen je i na sam sustav i proces obrazovanja u BiH.

Prof. Bevanda, koliko je, prema Vašem mišljenju, danas aktualan problem dječjeg rada?

Nije fraza ako se kaže: Problem je zaista aktualan, pojava je akutna. Ali želim podsjetiti da eksploatacija dječje radne snage nije od jučer nego ima svoju povijest, duboke tragove u prošlosti. Naime, u eri prvobitne akumulacije kapitala i kasnije, bezobziran je i razgranat najamni rad djece. Do druge polovine XIX. stoljeća dječji rad nije bio zakonom ograničen. U industriji su radila djeca od šest godina i po 10 do 16 sati dnevno. U razdoblju manufakture u Engleskoj su radila djeca u veoma nehigijenskim uvjetima što je bilo štetno za njihovo zdravlje i razvitak. Dječji rad u drastičnim oblicima i danas živi u mnogim zemljama diljem svijeta. Djeca rade na plantažama, u rudnicima, obavljaju teške fizičke poslove bez ikakve zaštite. S druge strane, trgovina djecom raste, uzima velike razmjere. Podaci govore da se u cijelom svijetu na crnom tržištu godišnje proda 1.2 milijuna djece. U seksualnoj industriji zloupotrebljava se 1.8 milijuna djevojčica i dječaka. Proširuje se i „posao“ s dječjim brakovima i brakovima odraslih s djecom. Registrirano je i oko 300.000 djece vojnika čak i u nekim državnim vojskama. Prema tomu, i u bogatim i u siromašnim zemljama diljem svijeta milijuni djece nalaze se u nekom obliku ropstva. Koliko ih tek ne pohađa školu… U slamovima pojedinih velikih gradova, tj. u zapuštenim predgrađima žive i odrastaju djeca bez elementarnih higijenskih i drugih uvjeta. Javljaju se, dakle, novi oblici siromaštva i novi oblici iskorištavanja djece. Nelegalno i neetički stvara se profit na najnečasniji, posve nedostojan način.

Kakvo je stanje u našoj zemlji kada je riječ o dječjem radu?

Bosna i Hercegovina nije „otok“, pa su i ovdje djeca žrtve bezobzirnog izrabljivanja ljudske bezdušnosti, bezosjećajnosti. Dovoljno je otići na „buvljak“ pa vidjeti što sve djeca prisilno rade. Izostaju temeljitije rasprave o tim pitanjima, pa se često ovi osjetljivi problemi simplificiraju, svode na paušalne ocjene i nelegitimna uopćavanja. Tek pojedini drastični incidenti, ekscesi ili, pak, određene prigode probude javno mnijenje kako bi se ova goruća problematika stavila u žarište interesa, u središte pozornosti. Ali to kratko traje jer se već sutra sve zaboravi. U jednom se trenutku, naime, digne prašina, naveliko se priča, izazove se senzacija, a onda se zatvore oči, dignu se ruke od toga, te prestane briga za nemilosrdno iskorištavanje djece.

Može li se napraviti paralela o izrabljivanju djece kada je riječ o urbanim i ruralnim sredinama?

Ovo treba pomnije istraživati, ali i bez toga se može ustvrditi da su velike razlike u izrabljivanju djece u urbanim i ruralnim sredinama. Iako su sve manje razlike između ovih sredina, djeca na selu razvijaju radne navike pomažući roditeljima, starateljima, a u urbanim sredinama nemali broj djece je u nevoljama, neprilikama, postaju objektom, oruđem u rukama moćnika, služe im, primorana su raditi najprljavije poslove. Bilo bi jednostrano i neznanstveno reći da su siromaštvo i neobrazovanost roditelja glavni uzroci ovakvog stanja i bezočnog iskorištavanja djece. Odavanje skitnji, krađi, lažima, nasilju, ovisnosti, napuštanju škole, nailazimo i u dobrostojećim obiteljima. Nedostatak ljubavi, zanemaren odgoj, loše društvo pridonose da djeca postanu lak plijen, žrtvom ljudi grabežljivaca.

U kojoj mjeri aktivnosti povodom obilježavanje Svjetskog dana borbe protiv dječjeg rada zaista adekvatno suzbijaju ovaj problem, a u kojoj ostaju samo „slovo na papiru“?

Obilježavanje Svjetskog dana borbe protiv dječjeg rada je korisno i dobrodošlo. Ne manjka ni deklaracija, konvencija, povelja, apela, sporazuma i sličnih dokumenata. Međutim, problem je u njihovoj odgovornoj provedbi. Postoji UNICEF – organizacija osnovana još 1946. za zaštitu i promicanje prava djece, mladeži, trudnica i majki, za poticanje na izradbu i provedbu programa unaprjeđenja životnog standarda djece i mladeži u manje razvijenim i nerazvijenim dijelovima svijeta. Tu je, razumije se, i Konvencija o zabrani i neodgodivom djelovanju na suzbijanju najgorih oblika dječjeg rada – stupila na snagu 2000., o kojoj i Vi govorite. Ne smije se zaboraviti ni 17. listopad - Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, kao ni 20. studeni – Međunarodni dan djeteta, te 11. prosinac – Dan UNICEF-a. Tu su i brojne tzv. nevladine organizacije koje se bave ovom problematikom. Nije, dakle, riječ o pomanjkanju, nedostatku validnih, obvezujućih dokumenata kojima se na međunarodnoj i državnoj razini reguliraju ova tako bitna pitanja nego je problem u njihovoj primjeni u svakoj konkretnoj sredini. Kamo puste sreće da ovi datumi, u najmanju ruku, upozore na pojavu, da potaknu i iniciraju odgovarajuće mjere i probude odgovorne društvene službe, subjekte.

Poštuju li se zakonski propisi koji štite prava djece u našoj zemlji?

Bosna i Hercegovina je potpisnica svih spomenutih deklaracija, konvencija i drugih međunarodnih dokumenata, pa je obvezna starati se o njihovoj provedbi. Institucije koje prate navedenu problematiku dobrano su zakržljale i ne mogu one biti zdrave ako je društvo u cjelini bolesno. Tržišni mehanizmi, zakon profita, moralna erozija, nepovjerenje u institucije društva, te pohlepa i egoizam otežavaju ionako složeno stanje. S druge strane, reklo bi se svi vode brigu o mladima, ali to je samo privid, to su tek krokodilske suze, ta skrb je zapravo neiskrena, licemjerna. Dovoljno je pratiti program elektronskih medija i uvjeriti se što se promiče, jer o ovim problemima se gotovo i ne raspravlja. I danas bi se mogla kazati ona Juvenalova: Panem et circenses, iako je kruha sve manje. Na sreću, susret Svetog Oca Pape Benedikta XVI. s mladima u Zagrebu ohrabrio je i ispunio nadom duše i srca, usadio optimizam. Mladi, naime, imaju i druge potrebe i vrijednosti osim onih koje im se svakodnevno i agresivno naturaju putem medija.
 

 

Postoje podaci da se u BiH godišnje izdvoji oko milijardu KM za obrazovanje, što je iznad prosjeka u regiji, međutim, rezultati obrazovanja su poražavajući. (Primjeri: Obrazovni sustav proizvodi kadrove koji nisu traženi, dok su kadrovi koji su traženi deficitarni. U testiranju koje je međunarodna organizacija Trends In International Mathematics And Science Studies (TIMSS) 2007. provela na učenicima 4. i 8. razreda osnovnih škola, BiH je bila na posljednjem mjestu po znanju iz prirodnih nauka, u usporedbi s 59 država itd.) Kako to tumačite?

To je veoma kompleksan, dubok i širok problem. Reći ću kratko: nisu iskorištene mogućnosti koje su objektivno postojale za razvoj školstva, odnosno odgoja i obrazovanja na svim razinama. Izgubljeno je vrijeme što tijekom rata, što od Daytonskog sporazuma. Umjesto da promjene nabolje izrastaju čvrsto utemeljene na znanosti, na stručnosti, iz empirijskih istraživanja, iz tradicije i zbilje, one su najčešće iznuđivane, nametane. Odlučivala je trenutna moć, voluntarizam, a ne pedagoška znanost, stvarne okolnosti i potrebe. U ovoj prigodi želim reći: Katolički školski centri – škole za Europu su zoran primjer kako se može uspješno provesti preobrazba školstva. To je zasigurno nešto najbolje što nam se dogodilo u reformi. Ali i na stranicama Vašeg cijenjenog lista bilo je podosta tekstova, intervjua, mišljenja koja su razmatrala slovo i duh reforme veoma stručno, odgovorno, otvoreno. Time ste značajno pridonijeli osvjetljavanju pojedinih otvorenih reformskih pitanja.

Je li i na koji način je moguće provesti adekvatnu reformu obrazovanja u BiH te kako, iz iskustva rada, ocjenjujete implementaciju Bolonjskog procesa u BiH, ali i sam proces?

Reforma je ozbiljan i odgovoran društveni i pedagoški proces, prethode joj istraživanja, dobro organizirane rasprave, materijalne i kadrovske pripreme. Pedagoška znanost je pravovremeno reagirala, pa je Filozofski fakultet, odnosno Odsjek za pedagogiju u Sarajevu organizirao poslijediplomski studij pod nazivom Razvoj pedagoške djelatnosti u procesu reformiranja škole. Program je koncipiran tako da istraži i pruži teorijske i empirijske odgovore na mnoga pitanja glede procesa reforme. Angažirani su i stručnjaci iz Bosne i Hercegovine i drugih država. Magistriralo je već dvadesetak studenata, ali se nitko od odgovornih institucija, subjekata – odgovornih za reformu – nije zainteresirao za to. To se odnosi i na medije kao i na nevladine organizacije, dakako i na međunarodnu zajednicu. Komentar je suvišan. Mnoga su rješenja i ne samo u odgoju i obrazovanju nego uopće po onoj, vidjela žaba gdje se konji kuju, pa i ona digla nogu. Prijelaz na devetogodišnju osnovnu školu bio je kao ići grlom u jagode, dakle bez odgovarajuće pripreme. Nužno je uvažavati vlastite mogućnosti, a ne slijepo slijediti tuđe zahtjeve, tuđu praksu. I bez Bolonjskog procesa bila je prijeko potrebna reforma školstva na svim stupnjevima. To se i počelo s više ili manje uspjeha. Kad je, međutim, riječ o Bologni, onda se susreću, rekao bih, dvije krajnosti: jedni koji joj fetišistički prilaze, pristupaju, mistificiraju je, nekritički sve prihvaćaju, a drugi opet sve negiraju, optužuju je za srozavanje visokog obrazovanja, za potiranje tradicionalnih akademskih vrijednosti, zapostavljanje znanstveno-istraživačkog rada, parceliranje studija, opadanje kvalitete i slično. Proces je u tijeku, kristalizira se, fermentira. Na površinu izlaze i dobre i loše strane, pa je vrijeme za cjelovitu znanstveno utemeljenu evaluaciju. To nije dogma, niti rigidna tvorevina da se ne bi kritički prosuđivala, poboljšavala, dograđivala.

Što mislite o, u posljednje vrijeme vrlo spominjanoj, reformi ocjenjivanja i vrednovanja znanja?

Vrijeme je da se inovira ili, kako Vi kažete, reformira ocjenjivanje i vrjednovanje znanja. Istraživanja su pokazala nesklad između ocjena u školi i uspjeha na prijemnom ispitu na fakultetima, a naročito (ne)snalaženja u praksi. Nužno je prevladati jednostranost i – zašto ne reći – subjektivnost pri provjeravanju i ocjenjivanju. Vrjednovanje – evaluacija je znatno širi pojam, podrazumijeva određene standarde prema kojima se provjerava znanje, instrumente za mjerenje, te permanentno, kontinuirano evidentiranje, potpuniji uvid u nastavni proces. To se odnosi kako na pojedinog učenika, tako i na evaluaciju odgojno-obrazovnog rada pojedine škole u cjelini.

Podržavate li moguću provedbu državne mature u BiH te što mislite koje su njezine prednosti i nedostaci?

U vezi s tim je i provedba mature u Bosni i Hercegovini. Podsjetio bih da to nije ništa novo. Zar se velika matura u nadaleko čuvenoj Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku nije polagala još prije stoljeće i dvadeset i jednu godinu?! Nekada se polagala i mala matura. U jednom razdoblju novije povijesti to je napušteno. Prema tomu, nije to otkrivanje tople vode. Uvjeren sam da bi matura – ispit zrelosti, latinski maturus – zreo, dorastao, sposoban, pridonijela motiviranju učenika, vratila ugasli zanos, predanost, marljivost učenika i nastavnika. Iznjedrila bi kvalitetu. Bit će, međutim, kontraproduktivno ako se to uvede nabrzinu, bez odgovarajućih priprema i time stvori drama, frustriraju i neurotiziraju učenici i nastavnici, ali i roditelji. U vezi s tim pojedine zemlje u susjedstvu imaju iskustvo, pa to treba koristiti. U Sloveniji su, na primjer, pune tri godine, vrlo odgovorno i sustavno vršili pripreme za maturu. Budući da katolički školski centri imaju kakvoću, uvjete, tradiciju, bilo bi poticajno da budu primjerom drugima i u tom.

Što biste mogli poručiti djeci i mladima u BiH iz životnog i radnog iskustva?

Svakodnevno se susrećemo s poplavom, s inflacijom riječi koje gube važnost i povjerenje, pa bih se suzdržao od poruke djeci i mladima. Retoriku treba zamijeniti djelom, primjerom ili, kako su to Latini govorili: Res, non verba. Ipak, podsjetit ću na onu staru maksimu: Faber est suae quisque fortunae – Svatko je kovač svoje sreće, uz iskreno bogoljublje, domoljublje, čovjekoljublje, prožeto samopoštovanjem, poštovanjem drugoga i usađenu svijest o solidarnosti, ljubavi, empatiji, pravednosti, odgovornosti, poštenom radu – živjeti slobodno u slobodi.

Katolički tjednik