Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

23. veljača 2020.

Intervju

Sarajevo, 11. ožujak 2011.

Fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva Fra Lea Petrovića i 65 subraće

pravog kršćanina pokora je uvijek put koji nije lagan, ali koji se isplati

Prošla su desetljeća od kraja Drugog svjetskog rata, pali su totalitaristički režimi, raspale se umjetne države, prohujao je još jedan rat, a zločini iz 1945. nad hrvatskim narodom i njegovim svećenicima još uvijek nisu do kraja istraženi. Državne vlasti u BiH i Hrvatskoj nadaju se, izgleda, kako će sve pasti u zaborav. Jedan od onih koji se bori da ne bude tako je fra Miljenko Stojić. S njim smo razgovarali o sjećanju na pobijene hercegovačke fratre, ali i o vremenu korizme, pokori te o osobnom nadahnuću u novinarskom i književnom djelovanju.

Fra Miljenko Stojić je suvremeni hrvatski književnik, novinar i teolog. Rođen je 1960. u Dragićini kod Međugorja. Maturirao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Filozofiju i teologiju slušao je u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu. Za svećenika je zaređen 1987. u Mostaru. Na sveučilištu Antonianum u Rimu 1991. postigao je licencijat iz teologije, specijalnost: kršćanska i franjevačka duhovnost. Tijekom svoga svećeničkog rada bio je duhovni pomoćnik, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, radio je s mladima. Za vrijeme rata devedesetih bio je i vojni dušobrižnik. Od rujna 2007. vicepostulator je postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, kao i odgojitelj postulanata na Humcu.

Poštovani fra Miljenko, ulazimo u vrijeme korizme i priprave za Uskrs. Što je smisao korizme za Vas?

Mi ljudi ne volimo bol. Međutim, ona je tu i ne možemo je se riješiti kao neke stvari koja nam ne treba. Mudar je čovjek prihvaća i uči saznavajući uz njezinu pomoć dublju stranu našeg postojanja na ovom svijetu. Nisam to nazrijevao na početku razmišljanja o svijetu oko nas, ali nakon raznih životnih iskustava shvatio sam da je tek to ispravan put. I još učim. Zbog svega toga mi je korizma lijepo, zanimljivo i iskustveno vrijeme. Pokušavam stati pred svoga Boga i vidjeti gdje sam to griješio. Ne gledam gdje su drugi griješili, naročito protiv mene. To je njihov zadatak koji mogu obaviti ako hoće. I tek u takvom raspoloženju može se susretati druge oko sebe, jer nestaje onaj žalac koji nas udaljava od njih. Pokušao sam ove misli izreći u knjizi pjesama Golgote glas, zapravo mome Križnom putu. Pišući je, učvršćivala me i dalje učila ovakvim i sličnim mislima. Pritom se uvijek sjećam Gospinog plača iz djetinjstva. Naši roditelji o svemu nisu znali učeno raspredati, ali su znali iskustveno živjeti.

Kada pomislimo na korizmu prvo što nam padne na pamet jesu odricanje i žrtva. Želi li Bog našu osobnu žrtvu ili u tomu možemo vidjeti „vježbanje samokontrole“?

Naša žrtva treba nama, a Bogu ne. Putem nje postajemo sposobniji krenuti i ustrajati na Božjem putu. Dokazali su nam to naši branitelji u Domovinskom ratu, a isto govore i ovih dana. Nakon što je postalo očito da će nepravedno uhićeni hrvatski branitelj Tihomir Purda biti pušten, njegovi mu suborci poručuju da ne počne mrziti nego da moli za one koji su ga progonili. Uz to nadodaše da vukovarski branitelj nikada nije mrzio. Nečemu ovakvome zacijelo ih nisu naučile knjige i Ženevske konvencije, koje uostalom o Bogu i ne govore. Naučilo ih je njihovo životno iskustvo. Šibala ih je mržnja i shvatili su da će tragično pogriješiti ako pođu tim putem. Na sve treba odgovoriti ljubavlju, ali ljubavlju koja nije naivna, nego duboko djelatna za sve prave vrijednosti, spremna i braniti ih unatoč svemu. Samo onaj tko na pravi način ne shvaća žrtvu, patnje će prebaciti na polje »samonadzora« koje nema smisla ako nije povezano s duhovnim.

Iz vašeg dušobrižničkog iskustva možete li nam reći kako ljudi danas shvaćaju pokoru i što bi ona doista trebala biti?

Za pravog kršćanina pokora je uvijek put koji nije lagan, ali koji se isplati. Nažalost, pojmovi su se malo pobrkali nakon Drugog vatikanskog sabora. Crkva je pokušala progovoriti današnjem svijetu njegovim rječnikom i uvela je u svoje djelovanje pojam »posadašnjenje«. Međutim, neki su to krivo shvatili pa su se počeli prilagođavati tom svijetu. Ispali su smiješni kao oni danas među nama koji zamagljujući svoju bit govore o multikulturalnosti, suživotu, nekim starim navadama na ovim prostorima. Sadašnji papa Benedikt XVI. svjestan opasnosti krenuo je pravim smjerom. Ništa od Drugog vatikanskog sabora nije doveo u pitanje, ali je jasno rekao da se ne treba stidjeti onoga što jesmo i da imamo pravo time se ponositi i to naviještati drugima. Zbog toga, kad se prekrižimo u restoranu ili nekom javnom mjestu prije jela, nije to izazivanje bilo koga već življenje vrijednosti na koje imamo pravo. Pokora bi za mene trenutno bila vraćanje kršćanskim zasadama i njihovom svjedočenju u svijetu koji je bogat tvarnim dobrima, ali siromašan duhom, zbog čega nije tako lagano u njemu živjeti.

Koliko se, ustvari, pokora uklapa u današnji suvremeni svijet i način razmišljanja koji on nosi sa sobom?

Iz ovoga što smo do sada rekli jasno ispada da se ona nikako ne uklapa u neka trenutna nastojanja u društvu. Ne želim rabiti izraz »današnji suvremeni svijet« jer sam i ja, i mnogi drugi, s ovakvim razmišljanjima također taj suvremeni svijet, a ne samo oni. Nije to ništa novo. Zlo neprestano djeluje na ovoj kugli zemaljskoj i djelovat će sve dok ne bude potpuno pobijeđeno. Prisjetimo se samo povijesti kršćanstva. Kad su ga progonili, samo su junaci priznavali da mu pripadaju. Drugi su bili uz progonitelje. Međutim, kad pobjeđuje u društvenim shvaćanjima, prigrljuju ga, proglašavaju državnom vjerom i nastoje se što bolje prekriti njegovim plaštem. Izjedali su ga iznutra dok im nije palo na pamet da bi se možda moglo i bez njega. Trenutno živimo u jednom takvom okružju. Ako živimo po Božjim zapovijedima, ako se trapimo, proglašavaju nas zaostalima. Sad, tko je tu zaostao? Mi nakon čijeg djelovanja ljudi ostaju sretni i zadovoljni ili oni koji svojim djelovanjem unose nemir, razaranje, smrt. Mislim da je sve jasno.

Ovih dana se Crkva i narod u Hercegovini prisjećaju pobijenih hercegovačkih franjevaca. U kojem smislu mi kao kršćani trebamo i možemo promatrati njihovu smrt?

Prvi hercegovački franjevac ubijen je 1942. Komunisti-četnici, djelovali su zajedno, odveli su ga iz župnog stana u Kongori prema Kupresu i tamo ubili. Početkom tzv. završnih operacija počinje golgota. Došavši u Hercegovinu, komunisti krajem listopada 1944. u Međugorju ubijaju fra Križana Galića. Opsjedali su Široki Brijeg i nakon što su ih branitelji odbacili krajem siječnja 1945. vode sa sobom utamničenike iz ljubuške tamnice i u Vrgorcu ih ubijaju. Među njima je bio i fra Maksimilijan Jurčić. Od tada nastavljaju nesmetano i otvoreno ubijati tako da su komunisti do kolovoza 1945. ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Budući da Hercegovačka franjevačka provincija i puk smatraju da su pobijeni iz mržnje prema vjeri, nastojimo ih proglasiti blaženima i svetima. Tražimo svjedočenja i dokumentaciju o njihovoj smrti, kao i njihove posmrtne ostatke. Pritom nas vodi stav da ne tražimo krvnike, nego žrtve. Društvenim vlastima ostavljamo da postupe kako misle da je najbolje, odnosno prema onome što je njihova zadaća. Međutim, kad govorimo o svemu ovome, prisjetimo se da nisu samo pobijeni hercegovački franjevci, nego i nekoliko stotina drugih iz raznih redovničkih zajednica i biskupija te na tisuće vjernog Božjeg puka. Bilo bi dobro da se što prije, gdje postoje dokumenti i svjedočenja, pokrenu postupci za njihovo proglašenje blaženima i svetima.

Jedna od zadaća svih vlasti nakon prvih demokratskih izbora početkom devedesetih rasvjetljavanje je zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Jeste li zadovoljni tempom kojim se istražuju zločini i otkrivaju oni koji su odgovorni?

Komunizam, nacizam i fašizam ispali su iz istog izvora. Karl Marx jasno u svome Komunističkom manifestu kaže da treba odbaciti Boga i sve dotadašnje vrijednosti. Do čega je to dovelo, ne treba posebno objašnjavati. Ali ne treba zaboraviti ni kolonijalizam. Upravo zbog njegovog opravdanja počela su cvjetati razna zlokobna mišljenja i tako je do dandanas. Na društvu je odbaciti sva takva zastranjivanja i priskrbiti svakom pojedincu dostojan okvir za življenje. Nažalost, s obje strane granice, to trenutno nije slučaj. Komunistički zločini trpaju se „pod tepih“, a nevjerojatnom žestinom proganjaju se oni koji su u Drugom svjetskom ratu stajali na suprotnoj strani komunistima i oni koji su obranili slobodu u Domovinskom ratu. Neki su zainteresirani da se to upravo tako odvija, a među njima i djeca dojučerašnjih komunističkih moćnika. Naravno, ne sva, samo ona koja nisu odbacila krive životne staze svojih roditelja. I tu smo gdje jesmo. Tlači nas tzv. Međunarodna zajednica, tlače nas provoditelji totalitarnih sustava i razmišljanja među nama. Jednostavno rečeno, moramo ustati protiv toga.

Ako su pobijene franjevce komunisti promatrali kao »neprijatelje novog režima«, znači li to da su preživjeli svećenici nakon 1945. bili „manje dobri“ budući da su ostali na životu i nastavili dušobrižnički djelovati u svojim biskupijama i provincijama?

Ne bih rekao. Za komunizam su svi oni bili jednaki, čak i oni koji su im se poklonili ili zbog svoje slabosti postali njihove uhode te počeli širiti njihov nakaradni nauk. U tim teškim vremenima svatko je bio progonjen, samo netko više, netko manje. Mnogi su osuđivani na duge tamničke godine, neki su podlegli mukama ili su ostali teško narušenog zdravlja. Komunizam nije trpio razmišljanje svojom glavom. Proganjao je i svoje koji su se to usudili. Najrječitiji dokaz za to je Goli otok. Služio je kako za slamanje kolebljivih komunista, tako i za slamanje zova za slobodom nebrojenih Hrvata. Danas propada jer provoditeljima tih mračnih nauma nije u interesu prisjećati se svega toga. Zbog toga kriju da su tamo nešto radili ili čak bili upravitelji, kao što se priča za oca jednog današnjeg visokog hrvatskog dužnosnika. Kamo god je prolazio, komunizam je sijao smrt. Unatoč tome Crkva je nepokolebljivo stajala na braniku vjere i hrvatske opstojnosti. Zbog toga je i danas cijenjena i zbog toga je i danas napadaju totalitaristi raznih usmjerenja.

Široki Brijeg se zbog svog strateškog položaja prije kraja Drugog svjetskog rata našao na samoj bojišnici. Je li to jedan od razloga ubojstva hercegovačkih fratara?

Mnogi bi vrlo rado da je to tako, ali nije. Fratri se nisu borili, nego su radili svoj uobičajeni posao. Komunisti su ušli u samostan oko 10:00 h, a fratre su pobili oko 16:00 h. Sama ta činjenica govori da se ništa slučajno nije dogodilo. Tek da su pobijeni pri komunističkom ulasku moglo bi se pokušati govoriti o slučajnosti. Isto tako ne stoje, bolje reći smiješne su, izjave da su polijevali vrelim uljem komunističke borce. Sve da su ga u onoj nestašici i imali, nisu ga imali odakle polijevati jer nema nikakvih zidina s kojih bi se to moglo učiniti, a to zahtijeva i blizinu, što je suviše lako spriječiti puškama koje su bile u rukama komunističkih boraca. Pobijeni su iz mržnje prema vjeri i hrvatskom narodu. Takve su bile i poruke koje su do fratara pristizale prije ubojstva, ali su se oni osjećali nevinima i ostali su na svome mjestu. To je znao i ondašnji biskup Petar Čule, koji je, nakon što se o svemu podrobno raspitao, o ubojstvu širokobrijeških franjevaca obavijestio Vatikan i založio se da sve uđe u ono glasovito Pastirsko pismo hrvatskih biskupa iz rujna 1945. Takvo ponašanje u ono je vrijeme značilo doslovno stavljanje glave na panj. Mislimo li da bi to netko za nekoga učinio ako nije zaslužio?

Jeste li zadovoljni načinom na koji se označavaju mjesta stradanja hercegovačkih fratara i kakvu suradnju imate s političkim establishmentom?

Malo je poteško odgovoriti na ovo pitanje. Budemo li čekali da nam politički establishment pomogne, ništa nećemo napraviti. Ta i on je u nezavidnom položaju, jer krene li putovima demokracije i zova za slobodom, odmah ga čeka kaznena prijava, zabrana obavljanja političkih dužnosti i sl. Ta nadgledali smo se toga u posljednje vrijeme. To nas je nagnalo stvari preuzeti u svoje ruke. U proteklom vremenu tražili smo posmrtne ostatke naše pobijene braće i dostojno ih pokopavali. Naravno da to i dalje radimo, jer ne znamo još za 35 tijela. U postupku DNK analize su trenutno tri tijela za koja mislimo da pripadaju našoj pobijenoj subraći. U isto vrijeme mislili smo i na dostojno obilježavanje njihovih stratišta ili mjesta odakle su odvedeni. Upravo ovih dana dovršavamo jedno zajedničko obilježje. Uz zahvalu Bogu mogu reći da je Vicepostulatura potakla i osnivanje povjerenstava po općinama za uređivanje i obilježavanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća. Trenutno ona djeluju u: Širokom Brijegu, Ljubuškom, Neumu i Posušju, dok su neke općine u tijeku njihova osnivanja. Naravno, ova povjerenstva i još mnogo toga drugoga, mogli su zaživjeti zahvaljujući visokoj ljudskoj i kršćanskoj svijesti te hrabrosti mnogih političara. Na takve smo se oslanjali i dalje ćemo se oslanjati pomažući i sebi i njima da se pitanje Drugog svjetskog rata na dostojan način zatvori u našem narodu.

Na primjeru grada Mostara svjesni smo kako se i 60 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata određeni događaji promatraju različito. Dan kada su pobijeni mostarski franjevci na istočnoj strani se slavi kao dan oslobođenja, a na zapadnoj kao dan sjećanja i tuge na pobijene fratre. Hoće li se to ikada promijeniti?

Držim da sve ovo nije povezano s istočnom i zapadnom stranom Mostara, nego s dekomunizacijom društva u kojem živimo. Te godine hrvatskom narodu nisu donijele ništa dobro. Samo smo prešli iz Hitlerovog u Titov totalitarizam. To se nije smjelo govoriti, nego su na sve strane nicala obilježja koja su klicala tom komunizmu i utvrđivani su nadnevci kad će se to slaviti. Tako danas u jednome gradu, Mostaru, imamo neodrživo stanje. Na dan 14. veljače komunisti su ubili sedam franjevaca, ali i mnoštvo puka. Krv je tekla na sve strane. Još se i danas u puku prepričava kako je na Čekrku „ordinirao“ kovač kojeg su komunisti unajmili da im obavi krvavi posao. Ordinacija mu je bila pećina u uvali Neretve. Klao je svoje žrtve, iživljavao se na njima i onda ih bacao u hladnu Neretvu. Podrazumijeva se da tu danas nema nikakva obilježja. A trebalo bi ga biti. Sve da su ubijeni i bili krivi nije ih se tako životinjski moglo ubijati bez bilo kakvog suda. Međutim, kada je to komunizam pazio na finese? Na našim je naraštajima završiti s tim razdobljem vrativši dostojanstvo svim žrtvama bez obzira tko ih je ubio i kome pripadale. Bit će to ustvari pomirenje na ovim prostorima.

Živi li hrvatski narod današnjice u korizmi i nazire li se dan uskrsnuća?

Slažem se s vama, trenutno smo u korizmi. Čini mi se, negdje tamo oko Velikog četvrtka. Optužili su nas, nazvali nas zločincima i našu borbu za slobodom udruženim zločinačkim pothvatom. Očekujemo Veliki petak, trenutak kad će izreći osudu. Milosrdni zacijelo neće biti, osim da im to iznenada ne bude u interesu. Ali bez obzira na sve, ne smijemo se predavati i strahovati. Mnogi su nas tijekom povijesti pokušali podjarmiti, počevši od Turaka pa do komunista i tzv. Međunarodne zajednice. Unatoč svemu ostali smo svoji. Kad sve ovo još promotrimo u prizmi događanja u župi Međugorje, vidimo da Bog za nas ima posebne naume. Čeka nas uskrsnuće, samo treba proći sve dane prije njega. A kad se ono dogodi ne smijemo se uzoholiti nego ga nastaviti živjeti u svojoj svakidašnjici. Vjerujem u svoj hrvatski narod i držim da će se znati oduprijeti svim protivnim silama.

Osim što ste teolog i što ste vicepostulator postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće Vi pišete: pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne članke, novinarske članke, uređujete knjige i časopise te prevodite. Pjesme su Vam zastupljene u različitim antologijama, a neka Vaša djela su uvrštena u školsku lektiru. Što je Vaše glavno nadahnuće?

I u životu i u pisanju rukovodim se čovjekoljubljem, bogoljubljem i domoljubljem. Nije to neko moje iznašašće, činili su i čine to i mnogi drugi. Moja je samo odluka ići tim putem. Zbog toga se osjećam miran u sebi i spreman sam platiti svaku cijenu da tako i ostane. Naravno, mogu pogriješiti u svojim koracima, ali čim to uvidim nastojim se vratiti biti svojih uvjerenja. Isprazna je sva druga priča, kao ona o novom svjetskom poretku. Tko zaboravi tko je i što je, nanijet će nesreću drugome i zamest će ga vjetar. Zaista ne bih htio to doživjeti.
 


Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    20. veljača 2020.

    Sette giorni con Francesco

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2020 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: