BENIGAROVO 2010.

U nedjelju, 7. studenog 2010. u franjevačkoj crkvi na Kaptolu 9 u Zagrebu biti će proslavljen spomendan smrti Sluge Božjega fra Alekse Benigara. Svetu misu u 18.30 sati predvodi fra Dragutin Bedeničić, gvardijan samostana u Našicama. Otac Aleksa Benigar je rođen u Zagrebu 1893. godine, u obitelji slovenskog porijekla. Umro je u Rimu, na Sve svete 1988. godine, u devedeset i šestoj godini, radin do smrti. Svečanu zadušnicu, 5. XI., služio je u Rimu generalni ministar Franjevačkoga reda o. John Vaughn s više od 100 sumisnika. Svečano je sahranjen na Mirogoju (7. studenoga) gdje je održao znanemito slovo prvincijalni ministar Rajko Gelemanović. Rimski vikarijat izdao je, 5. srpnja 1995. godine, proglas o početku crkvenog procesa za ispitivanje njegove svetosti. I evo, 27. – 28. rujna 2005. godine, održana je u Zagrebu prva sjednica toga kanonskoga procesa.

U Franjevački red stupio je 1907. godine, na Trsatu. Prve zavjete položio je 1909. godine. Studirao je u Varaždinu te u Dorstenu i Paderbornu u Njemačkoj, gdje je položio svoje svečane zavjete, 1912. godine. Zaređen je za svećenika 30. lipnja 1915. godine, u zagrebačkoj katedrali.

U domovini se istakao kao odgojitelj franjevačkih klerika u Varaždinu i u Zagrebu. Godine 1920. poslan je u Rim na novoosnovani Papinski orijentalni institut gdje je postigao licencijat teologije (1920. – 1922.). Od godine 1924. do 1927. nalazi se u Zagrebu kao magister klerika i tajnik Provincije, uz o. Vendelina Vošnjaka za koga se također vodi proces za beatifikaciju, a grob mu se nalazi na ulazu u crkvu sv. Franje ovdje na kaptolu. Za nas franjevce ta je činjenica od velike važnosti. Učitelj i učenik stoje kao čuvari ovoga brtatstva. Poslije Vendelinove smrti (1933.) zalagao se za njegovu beatifikaciju.
Već od klerikata njeguje svoj misijski poziv, ali ga je mogao ostvariti istom 1928. godine, kad mu je tadašnji provincijalni ministar o. Teofil Harapin isposlovao od generala o. Bonaventure Marranija dekret koji se, po latinskom nazivu za poslušnost, zove obedijencijal.

Po želji Generalnog ministra položio je doktorat na Orijentalnom institutu, 20. lipnja 1929. godine, zadržao se na ferijama na La Verni, a 29. kolovoza. ukrcao se na brod i otputovao u Kinu. Ondje je bio 25 godina profesor apologetike i dogmatike, liturgike i duhovnog bogoslovlja u Regionalnom sjemeništu u kojem su se spremali za svećeništvo kandidati triju apostolskih prefektura. U franjevačkom samostanu bio je uzoran redovnik, češće magister novaka i klerika, gajio je cvijeće i pčele i bio je voditelj pjevanja. Osim toga bio je i ispovjednik časnih sestara. Izdržao je veliku poplavu Jangcekjanga i teškoće japansko-kineskog rata te Mao Ce Tungovu revoluciju. Krajem siječnja 1954. godine bio je protjeran, među posljednjima od preko 550 franjevačkih misionara. Odgojio je tri generacije mladih kineskih svećenika.

U Rim je stigao krajem travnja 1954. godine i ubrzo se nastanio u velikom franjevačkom kolegiju Antonianumu. Bila je to velika franjevačka zajednica s preko 200 članova gdje su studirali franjevački postdiplomci.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, godine 1960., a osobito od godine 1966., posvetio se istraživanju njegova života, djelovanja i trpljenja. Sabrao je golem materijal te je godine 1974. u Rimu izišla knjiga Alojzije Stepinac - hrvatski kardinal koja još i danas predstavlja nenadmašenu Kardinalovu biografiju. Godine 1993., tiskana je i u Hrvatskoj (883 stranice). Napisao je i artikule za ispitivanje njegove svetosti, a krajem 1981. godine dao je kao krunski svjedok i svoje službeno svjedočanstvo o njegovoj svetosti na više od 200 stranica.

Nadasve se iskazao kao traženi ispovjednik. Redovito je ispovijedao u bazilici Sv. Antuna, a vrlo često i u papinskoj bazilici Sv. Ivana Lateranskog, gdje je dnevno znao sjediti u ispovjedaonici 4 sata, a nekada i 7 i 8 sati. Bio je ispovjednik u više velikih samostana časnih sestara. K njemu su dolazili i biskupi i kardinali, među njima i kardinal Franjo Šeper koji je bio njegov pokornik već kao mali maturant godine 1920., kao i njegov veliki prijatelj i štovalac kardinal Ferdinando Antonelli, franjevac.

Kroz sve vrijeme svoga svećeničkoga života održao je i do stotinu duhovnih vježbi, prvenstveno redovnicima i redovnicama, u trajanju najredovitije od šest ili osam dana. Znamenit je njegov rad za Kongregaciju za blaženike i svece. Kao teolog dobivao je na prosudbu – nekada i više desetaka svezaka – pojedine kandidate da na kraju dade svoj sud o prikladnosti za njihov postupak. Dobar dio njih su bili i mistici. Napisao je preko 20 prosudbi koje se čuvaju na Kongregaciji. Od toga znamo za četiri kauze: za o. Vendelina Vošnjaka, za o. Gabrijela Allegru, za Ivana XXIII. i za Alojzija Stepinca. (kta/f.p.)