Katolički tjednik

Francuski filozof, fizičar i matematičar Blaise Pascal definirajući moralno gledište ljudske rase reče da postoje samo dvije vrste ljudi: „S jedne strane pravednici koji se smatraju grešnicima, a s druge grešnici koji se smatraju pravednicima“. Uzimajući ovu tvrdnju za polazište, možemo otkriti kako se u nutrini i jednih i drugih krije cjelokupna drama susreta s grijehom, ali i s Bogom. Čovjek se na jednu ili drugu stranu svrstava tijekom svoga života i ni za koga se ne može reći da je već unaprijed određen biti „pravednik“ ili „grešnik“. Nego, s obzirom na to s kojom stvarnošću izgradi bolju komunikaciju tomu se i priklanja. Ipak, u većini slučajeva čovjek dolazi u doticaj s obje strane. Štoviše, bez izravne Božje objave teško netko može naslutiti Božju ljubav ako nije iskusio – barem na primjeru drugoga – djelovanje grijeha. Također, bez iskustva Boga i Njegove ljubavi, nemoguće je definirati što je to grijeh. Zato, u krajnjoj granici: ako nema Boga onda nema ni grijeha, sve je dopušteno. Odatle je jasno zašto su se kroz povijest toliki „borci za ljudsku slobodu“ zauzimali protiv Crkve i vjere. Jer, ubiti Boga, znači osloboditi čovjeka osjećaja krivnje za zlo koje počini i dopustiti mu da može čak i sebi sličnoga usmrtiti bez ikakve kazne. Stoga, ako je vjera priznavanje postojanja Boga, onda je grijeh izravni proizvod nevjere. Nadalje, borba protiv grijeha jest borba za vjeru. I u tomu ne trebamo – kako naš narod kaže izmišljati toplu vodu – nego slijediti primjer tolike plejade časnih uzora koje nazivamo svecima. Najuzvišeniji, od ljudskoga roda uzor, jest Blažena Djevica Marija.

Dvije točke iz njezinog života posebno ocrtavaju zašto ju promatramo kao paradigmu istinskog vjernika. Najprije, Marijina se vjera razotkriva u susretu s Anđelom koji joj donosi glas da će začeti na nadnaravan način. Pristaje na nešto što i ne razumije dovoljno, ali vjeruje u providnost i Božji spasonosni plan. Kada mi iz sadašnje perspektive promatramo taj čin možemo kazati kako se vjera u takvom ozračju podrazumijeva i nije ništa posebno. Jer susret s nadnaravnim bićem, susret s anđelom, i suvremenom bi čovjeku bio poticaj probuditi i očitovati svoju vjeru. No, ljudski gledano, druga točka Marijinog života osvjetljava koliko je njezina vjera snažna. U susretu s egzistencijalnim beznađem kada joj Sina razapinju na križ ona očituje vjeru u Božanskog Stvoritelja. Premda su joj suze natopile lice i srce probo „mač boli“ ipak nije počinila grijeha – nije prestala vjerovati u Božanski plan. Nije proklinjala krvnike nego utjehu tražila u Bogu. „Zato Crkva u Mariji štuje najčistije ostvarenje vjere“ (KKC 149).

Promatrajući Marijin Magnificat u kojem Ona veliča Boga „Što pogleda na neznatnost službenice svoje...“ (usp. Lk 1,46-55), na prvi pogled možemo kazati kako i ona pripada „pravednicima koji se smatraju grešnicima“. Je li to i koliko je to točno vjerojatno bi psiholozi secirajući njezin život mogli bolje kazati. No ono što vjerničkom oku neće promaknuti jest to da Marija, iskusivši Božju uzvišenu ljepotu i veličinu, priznaje kako se s Njim ništa ne može mjeriti i kako je u usporedbi s Njegovom pravednošću svaki čovjek grešan. Njezina joj vjera ne dopušta oholost i prepotentnost. Takva se vjera onda hvali svojim slabostima da bi na sebe privukla Kristovu moć (usp. KKC 273).

Drugim riječima rečeno, ako čovjek želi u duhovnom smislu napredovati, onda mu je bolje priznati se grešnikom, svakodnevno nastojeći otići korak dalje. Mnogi će se opravdavati ističući kako je ljudski griješiti i na tome će ostati. No, dobro je imati na umu kako je uistinu ljudski griješiti, ali je božanski opraštati. Prema tome, kada opraštamo sličniji smo svojim uzorima – svecima. Jer kako reče engleski književnik Alexander Pope: „Ne treba se stidjeti priznanja da smo pogriješili, jer to znači da smo danas pametniji nego jučer“. Opraštati je, dakle, čin vjere koji uništava učinke grijeha - čina nevjere. „Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere - Isusa“ (Heb 12,1-2).

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik